Razmišljao sam neko vrijeme bih – ne bih, hoću – neću, supruga mi je rekla 'nemoj', a kad je prošlo dovoljno vremena i oštri su se rubovi dojma ublažili, a ja sam – mislim – našao način da ne dođem na potpuno tanak led i kroz njega propadnem u mutež, rekoh 'probat ću'. I tako sam se našao pred zaslonom kompjutera s nekim ozbiljnim namjerama, rano je jutro, grad još spava, valjda me probudila promjena vremena, zajužilo je, zna mi se to dogoditi.

U posljednjih desetak dana konzumirao sam dva friška djela dvojice domaćih autora koja labavo veže autobiografska crta i to što se u tim djelima vrlo teško može povući linija između stvarnosti i fikcije. Mislim, barem je ja ne mogu povući, a rekao bih da je pitanje u kojoj je mjeri i oni sami mogu povući s vremenske i emotivne distance, što su u tim djelima stvarne crtice iz njihovih života, a što su stvarnosti nadodali ili su od nje oduzeli kako bi nam rekli i poručili ono što misle da nam trebaju reći i poručiti.

Jedan je Mate Matišić, radi se o predstavi 'Ljudi od voska', drugi je Damir Karakaš, radi se o romanu 'Sjećanje šume'. Jedan je iz Dalmatinske Zagore, drugi je iz Like, a obojica žive i rade u Zagrebu. I jednog i drugog znam dovoljno dobro da razmijenimo nekoliko suvislih rečenica kad se sretnemo, i s jednim i s drugim sam davnih dana radio službene razgovore uz uzajamno poštovanje i uvažavanje, i jedan i drugi me obaraju s nogu onime što rade. Ne zbog zavičajne tematike, ja sam gradsko dijete i nemam se na koji zavičaj referirati, nego zbog načina na koji to rade. Kad kažem da me 'obaraju s nogu' – među ostalim im i zavidim na vještini i hrabrosti. Ne da im zavidim 'pas mater', nego 'volio bih da i ja ovo umijem'.

Karakaša ću lakše riješiti, pa ću prvo o njemu… Nakon gledanja predstave 'Zagrebački pentagram' u ZKM-u, prije nekih sedam-osam godina, a u toj je predstavi jedna od uprizorenih priča njegova, nekako smo se zatekli rame uz rame na odlasku prema garderobi – nemoguće ga je bilo promašiti, visok momak, ćelava glava nasađena na tanahni vrat – i nisam izdržao da ga lagano ne potapšam po ramenu 'dobro pišeš'. A on je odvratio 'bio sam kod vas doma'. Molim?! Ispostavilo je da je doista bio kod mene u društvu jednog sportskog novinara, kad je Cibona bila slavna a ja sam bio kolateralna žrtva te slave, pa su mene vukli za rukav onako kako ja danas vučem druge. Ponekad… A volio je košarku – o čemu je ponešto i napisao u 'Sjećanjima šume' – pa eto.

Prije tog pentagrama čitao sam 'Kino Lika' i 'Eskimi', bilo je to drugačije, groteskno, tužno, za redovito vraćanje i ponovno čitanje, u međuvremenu je napisao zgodne stvari na istom tragu, da bi u 'Sjećanjima šume' postao nešto suptilniji, topliji i nježniji i prema samome sebi i prema zavičaju i likovima iz zavičaja. Kako mi je bilo krivo što je dječak brao lješnjake i išao ih prodavati u Kraš samo zato da bi se vratio neobavljena posla jer su lješnjaci bili – premali! Taman sam bio pomislio kako će se dogoditi nešto dobro… Na to se, nekako, u 'Sjećanjima šume' svodi izolacija u malom ličkom mjestu – što god pokušaš, na koji se god način želiš izvući, mentalno, tjelesno, materijalno – ne ide. Okružen si gustom šumom u kojoj je opaki medvjed; medvjed se ni u jednom trenutku ne pojavljuje, ali znaš da je tamo, da je opasan, i bolje je nemati posla s njim. Karakaš je, eto, uspio proći kroz šumu, a da ga medvjed nije dirao.

Na promociju knjige, iskreno, nisam uspio ni ući. Ostao sam stajati na stepenicama jer je dvorana na katu kina Europa bila krcata, kao da se treba pojaviti – štajaznam – Dylan. Ili Plenković. Ili Sevka. A ne nekadašnji dječak iz Like kojem je, dok je odrastao, prva briga u životu bila hoće li ga primiti u JNA – jer odlazak u JNA je iz ličke perspektive bio znak muškosti i zrelosti – zbog srčane mane. Dug put, dug u p…u m……u! Put kroz šumu, i stvarnu i metaforičku, od ličke zabiti do zagrebačkog kina Europa. Uz drastičnu promjenu imidža – sad su Damirovi glava i vrat vječito pokriveni kapuljačom odnosno 'hudicom'.

Tako sam se povukao na pričuvni položaj u prizemlju, na piće s Helenom i Vladom. A sreo sam i košarkaškog trenera Ivana Rudeža, aktualnog izbornika reprezentacije Slovačke; svijet je mali, Zagreb je malo mjesto pokraj Dugog Sela. Njegov je brat košarkaš Damjan Rudež, netom mu je potvrđen ugovor u Orlandu čime je stekao pravo na NBA penziju. S pedeset će početi dobivati nekih desetak tisuća dolara godišnje na ime te penzije. Čestitam! A njihova je majka, pak, bila profesorica hrvatskog i moja razrednica u srednjoj školi. Onoj koja je dislocirana kako bi se zgrada mogla pretvoriti u muzej. Malo odlutah…

Jednom me kćer, stajali smo ispred Kralja kobasa u Oktogonu, a Damir je razgovarao s nekim deset metara dalje pa sam mu se išao javiti, zabezeknuto pitala 'tko ti je ovaj…?', valjda misleći da je dotični s hudicom na glavi nekakav kriminalac, kockar, kvartovski siledžija, pa se zabrinula da nisam upao u kakvo loše društvo. Odrasla je osoba, kao, pa su se uloge zamijenile – ona sad brine o meni, a ne više ja o njoj. 'Pisac', rekao sam ja, ponosan na to da se znam s njim.

Mate Matišić je malkice drugačija priča. Njega sam prvo upoznao preko glazbe – svira gitaru, na tragu Djanga Reinhardta, njegujući gypsy swing, a sin Šimun mu svira vibrafon. Taman je objavljen CD sa snimkom zajedničkog nastupa Matije Dedića i Šimuna Matišića iz Mimare (gle, evo opet moje nekadašnje škole u tekstu!) na kojem sam bio nazočan, a kao 'date' sam u društvu imao kćer Bogdana Diklića, Sofiju. Duga priča… CD je dobar, dobar repertoar, moderniji jazz, Keith Jarret, Chick Corea, Pat Metheny, nisu oni mainstream standardi, Duke Ellington i društvo. Mislim da sam baš tamo i tada upoznao tatu Matišića, makar sam ga vidio i čuo davno prije, još dok je svirao u Hot Clubu Zagreb, s Damirom Kukuruzovićem. I znao sam da je vrstan scenarista, naravno.

Posljednji njegov tekst, ovaj put dramski tekst postavljen u HNK, su 'Ljudi od voska'. To je trosatni omnibus od tri priče, u osnovi posvećen djeci koja (nesretno) odrastaju u netipičnim, štoviše ekstremnim okolnostima, i te ih okolnosti oblikuju kao da su od voska. Vrlo kompleksno i zanatski besprijekorno djelo povezano je isključivo likom pisca i glazbenika (sic!) Viktora kojeg igra Goran Grgić, prilično pasivan – a povremeno i potpuno zbunjen novonastalim okolnostima - tip srednje dobi, kojem je u prvoj i trećoj priči moralni i etički korektiv supruga. I tu sad do beskraja možemo lamentirati nad time što je stvarna povijest a što je izmaštano; po meni je upravo u tome vrijednost teksta i hrabrost autora, koji se maksimalno izložio. Imaju li gledatelji pred sobom trosatni sažetak Matišićevog života, ili su ključni obrati plod njegove mašte – ostat će nejasno. I bolje je da je tako, jer svaki gledatelj sam sa sobom mora rješavati taj rebus, prezentirati ga svima koji žele slušati, pa će i predstava dugo živjeti.

U prvoj je priči dijete plod veze za jednu noć gitarista teenagerskog benda i 'groupie' djevojke, Viktor za njega saznaje kad je prekasno za bilo kakvu intervenciju, i kraj je neminovno tragičan. U drugoj je priči dijete izloženo incestu, također tragično završava, a paralelno se Matišić vrlo brutalno obračunava sa ljudima, običajima i mentalitetom svog zavičaja, pa i sa samim sobom i svojim naslijeđem. I onim najopasnijim naslijeđem – genetskim, s kojim se ponekad treba vrlo uporno boriti, a puno je unaprijed izgubljenih bitaka u toj borbi. Što na kraju priče ublažava dajući do znanja kako je sve - ne baš sve, ali dobar dio - ipak bio samo san.

I onda, nakon pauze, ide ta treća priča… Odgledao sam je, mislim, sa spuštenom bradom, ne trepnuvši, iako je treći sat sjedenja ono fatalno vrijeme u kojem me počinje boliti svaki dio tijela – prvenstveno leđa. Katarzičnih sat vremena, a što bi bez ikakvog problema mogla biti potpuno samostalna cjelina, odnosi se na Viktorovo usvajanje djeteta najstarije hrvatske rodilje koja umire od karcinoma, a njen još stariji suprug je već pokojni.

Pretpostavljam da ne treba objašnjavati kako se u stvarnom slijedu događaja radi o famoznom redatelju Krsti Papiću ('Lisice' su sigurno među top five hrvatskih filmova svih vremena, a dokumentarac 'Mala seoska priredba' je kategorija za sebe) koji je na neki način bio Matišićev mentor, njegovom drugom braku i dvoje djece koje je Matišić usvojio. Sad je to već neko 'opće dobro', jer su mediji temeljito pratili tu priču.

I kreće razmišljanje o manipulaciji – tko je stvarnome životu bio manipulator, a tko izmanipulirani, tko je na sceni manipulator, a tko izmanipulirani, kako autor manipulira gledateljima, kako mediji manipuliraju čitateljima, kako javne osobe manipuliraju medijima kad žele plasirati svoje istine i osobne perspektive, rekao bih da je to spoj realityja i umjetnosti za što treba biti ludo hrabar i vrlo spretan (posljednjih petnaestak minuta je totalno suludo) da se ovako postavi na scenu.

Kolosalnost 'Ljudi od voska' je u tome što umjetničko djelo nastavlja živjeti i u realnosti, ovdje, među nama i s nama. Htjeli-ne htjeli znat ćemo što se događa s djecom Krste Papića koju je Matišić usvojio – mediji će se pobrinuti za to. Takva im je uloga u našoj svakodnevnici… To su djeca koja nemaju i neće imati tragične sudbine onih iz prve dvije priče, ali će ih također oblikovati okolnosti na koje nisu imala i nemaju nikakvu mogućnost uticati. Pa i predstava 'Ljudi od voska' koju je napisao njihov poočim.

Supruga i ja smo uložili jedno pet sati, dva odmah po završetku predstave (čekanje na odjeću, hod do auta, vožnja do doma, preodijevanje, mala pauza za pranje zuba, pa nastavak u mraku prije spavanja… vjerojatno smo i zaspali govoreći…), i barem tri tijekom idućih dana, kako bismo jedno drugom objasnili i argumentirali osobnu percepciju viđenog. Pa onda razmjena doživljaja s ekipom koja je gledala, i onom koja nije gledala, ali je informirana i ima svoje mišljenje, i sve skupa mogu konstatirati da su samo tim razgovorima 'Ljudi od voska' dobili novi smisao i neki novi, neovisan, nastavak i život.

Cijeli taj koncept je za mene nov, neviđen, i – ono što je za dramu i HNK najvažnije – pamtljiv. Pljespljespljes, klapklapklap – da ponovim još jednom ono što sam dosta dugo radio na licu mjesta.