Ne mogu znati, ne znam i ne želim znati kako to ide u drugim dugim vezama – a ova moja je toliko duga da mi se sad čini kako nikad tijekom života i nisam bio sam – ali blagdansko vrijeme kod nas redovito, ne uvijek ali redovito, uključuje i neku svađu. Valjda previše vremena provedemo zajedno, blagdani su doba šugavog vremena, beskrajnog kuhanja, aperitiva, digestiva, Snježne kraljice, slaloma u Bakačevoj, produženog varenja hrane i obiteljskih okupljanja uz buljenje u televiziju koja izbija i posljednje atome snage i razuma iz gledajućih organizama, te uz sporadične izlaske iz kuće, praćene glavoboljom zbog iznenadnog dotoka svježeg zraka u mozak. Davnih sam dana razvio tezu kako je najzdravija osnova duge i stabilne veze česta razdvojenost partnera, s vremenom sam bez ustručavanja počeo plasirati tu svoju tezu na sjedeljkama uz poneku čašu vina i skužio da i puno ljudi iz moje okoline misli isto ili slično…

Sad imam potrebu podijeliti s vama događaj iz života nekog drugog, događaj koji sam pokupio od drugih – reklo bi se 'pošto kupio poto prodao' – ali je navodno provjeren i nije izmišljotina. Dakle, izvjesni ljubljanski psihijatar negdje tijekom osamdesetih se požalio supruzi 'dosta mi je više ovih koji mi leže na kauču, žene se žale na supruge, supruzi na žene, roditelji na djecu, djeca na roditelje, poslodavci na zaposlenike, zaposlenici na poslodavce, svi skupa na kućne ljubimce, ne mogu više slušati te nesretne ljude; ajmo nekuda pobjeći na par dana'. I odluče se zajednički na bijeg u Italiju, na ronjenje, spakiraju maske, peraje, kupaće kostime, i odu.

Sve je prošlo bez problema, a na povratku odluče – na prijedlog samog psihijatra – stati kod Lago di Garda, u safari parku, gdje se egzotične životinje slobodno šeću, a iz auta ih se može fino gledati i fotografirati. Antilope, gnuovi, ljenjivci, oposumi, mravojedi, štajaznam što se moglo vidjeti osamdesetih u talijanskom safari parku… No, za peh je taj dan nosorog bio malo nervozan, i napao im je auto… Ono, dum, dum, zalijetao u se u auto i napravio popriličnu štetu – ulubio je vrata, razbila im se šofer-šajba – prije no što su ga talijanski rangeri, krasni visoki i vitki momci maslinaste puti s dugim trepavicama i urednim frizurama, uspjeli uspavati.

Šokirani odu iz safari parka, i krene svađa. 'Ti si kriv, nisam ja kriv, nosorog je kriv, otkud sam znao, a sjećaš li se kad si ti meni, a sjećaš li se kad si ti onda meni…' i vraćajući se u prošlost dođu do trenutka kad žena kaže 'lijepo je meni govorila mama da se ne udajem za tebe', izađe iz auta i demonstrativno zalupi ulubljena vrata. I ode nekud…

Muž psihijatar čeka, čeka, čeka, žena se ne vraća, i odluči krenuti prema Ljubljani, 'snaći će se već ona, sama je to htjela'. Ali, kad je izašao na autostradu i počeo voziti brže, kroz razbijenu šofer šajbu počne ozbiljno puhati i to mu počne ozbiljno i smetati – puše mu ravno u glavu. Što će, što će, i dosjeti se rješenja. Stane sa strane, otvori gepek, malo prekopa po torbi, i nađe onu svoju masku za ronjenje. Stavi je na glavu, sve je u redu, intelektualac se uspio dosjetiti kako da mu ne puše u oči, i vozi onakav kakav je u kinu bio Hugh Grant s Julijom Roberts u jednoj sekvenci filma 'Notting Hill' kojim su nas masakrirali, ali baš masakrirali, svi tv programi tijekom blagdana.  

Dolazi naš junak na granicu, i pruža putovnicu, tada još pasoš, cariniku koji ga gleda odozgo, iz svoje kućice. Ja ga zamišljam kao brku iz neke uže Srbije, recimo iz Valjeva, čovjeka koji slijepo slijedi pravila službe na braniku socijalističke Jugoslavije, pažljiv u nastojanju da ne bude ugrožena ni na koji način. 'Dobar dan, dobar dan'. 'A gdje ste bili, druže?', pita Brko odozgo, 'na odmoru sa suprugom', odgovara psihijatar odozdo, bez supruge u autu. 'A i ronili ste malo usput, vidim', kaže Brko odozgo, 'da, kako ste pogodili?', pita psihijatar odozdo, s maskom za ronjenje na licu. 'A što vam se dogodilo s autom?', pita Brko odozgo, 'napao nas je nosorog' odgovara psihijatar odozdo, i nakon te razmjene misli i riječi Brko zove pomoć, i psihijatra zadrže na licu mjesta, na jednodnevnom psihijatrijskom promatranju.

Eto, nakon jedne od takvih epskih svađa - svađa kakvom zamišljam onu koju su imali ljubljanski psihijatar i njegova supruga na izlasku iz safari parka - u mojoj dnevnoj sobi, žena sjedne za kompjuter i krene gledati kako bismo mi to mogli pojačati – ili ponovno uspostaviti – svoj socijalni i kulturni život u razdoblju nakon blagdana. Mislim, ako ste očekivali nešto dramatičnije i zabavnije – žao mi je. Nije bilo torti u lice, kora od banana, televizora koji lete kroz prozor, ni razbijenih letećih tanjura. Ni razlog za svađu nije bio nimalo smiješan, dramatičan, ni zabavan – banane i mandarine, to vam je sasvim dovoljno da shvatite banalnost okidača. Brakovi mogu biti smiješni samo na filmu. I u, eventualno, seriji 'Raymond', što su rekli… rekli su… u filmu, samo se ne mogu sjetiti kojem.

Izguglao sam, pardon, otud i mala stanka, jer se nikako nisam mogao sjetiti. Citat je iz filma 'Knocked up'. 'Brak je kao show `Svi vole Raymonda`, samo što nije smiješan. Svi su problemi isti…' – tako ide citat. Moj brak traje trideset i četiri godine, filmovi traju sat i pol do dva, a Raymond traje dvadesetak minuta. Što je, priznat ćete, bitna razlika. Krediti dijalozima iz 'Knocked upa'. I filmu u cjelosti, zabavan je.

Nakon određenog vremena koje je moja supruga provela za kompom, imali smo ulaznice za film 'La La land', najtoplije preporučam, za predstavu 'Nije bila peta, bila je deveta' u 'Komediji', također preporučam (Mila Elegović u kupaćem; super izgledaš, Mila, za slučaj da ovaj tekstić ikada dođe do tebe!), za predstavu 'Ljudi od voska' u HNK, što tek trebamo gledati, te za 'Hamleta' u HNK, predstavu gostujućeg Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, a Nebojša Glogovac ima glavnu ulogu u njoj. Usput budi rečeno, imali smo i jednu večeru s društvom doma, jednu u gostima, tako da bih sad opet neko vrijeme sjedio kod kuće u miru… Nekako je sve to bilo dosta intenzivno…

I sad se vraćam na 'Hamleta', jer sam Nebojšu Glogovca bio silno nahvalio u osvrtu na film 'Ustav RH', a nikad ga nisam gledao u kazalištu, i ovo je bila prava prilika. S tim da ni supruga ni ja pojma nismo imali kako JDP gostuje u HNK, a kad je to supruga otkrila, poslije svađe i sjedanja za komp, već je bilo kasno za kupovinu dobrih mjesta. Desetak dana prije predstave sve atraktivno je bilo otišlo, iako je tjedan skijanja po austrijama i italijama, tjedan praznika. Parter – nula bodova, prednja sjedala u ložama – nula bodova, ali se ispostavilo da i stražnja sjedala u ložama funkcioniraju korektno; uzeli smo povišene, barske stolice s kojih se vidi(o) najveći dio pozornice, a i čulo se sasvim pristojno. A nisam ni guglao predstavu koja je imala premijeru na jesen, početkom ove sezone; niti sam želio, niti sam imao ijedan valjan razlog za to. Greška, mea culpa.

Do sada ste već vjerojatno shvatili da sam Hamletu inicijalno bio namijenio središnju ulogu u ovom tekstu, a bavio sam se svime i svačime kako bih odgodio pisanje o Hamletu. Sve se nešto ustručavam pisati, ali Hamlet je, brate, - prilično tanak. Krcati HNK vidio je Hamleta iz kojeg su eliminirani neki likovi (Laert) i meandri (dvoboj) priče, ali se zato u predstavi našlo i mjesta i vremena za scene u kojima Ofelija brije noge i bikini zonu, a Klaudije monolog izvodi prateći se na električnoj gitari. Hamleta u kojem se Glogovac ubio od posla vičući, šapćući, mijenjajući boju lica iz sive u grimiznu i natrag, znojeći se i plačući, puzeći i valjajući se, gestikulirajući i tukući sam sebe, mašući pištoljem i mačem, u jednom dijelu obučen kao da je upravo došao s nekog turbo-folk koncerta, sa sakoom preko golog torza (doduše, bez raspela koje se klati na prsima), ali s makedonskim melosom (režija Aleksandra Popovskog) kao podlogom u predstavi za koju bi bilo fair napisati da je napravljena 'po motivima Shakespearea' i monolozima projiciranim na veliko platno koje je kulisa - njegovo osuvremenjeno ludilo i paranoje gube puni kredibilitet.

Hamleta u kojem poludjeli kraljević tri puta ponavlja scenu ubojstva strica, pa odustaje, ili na sred scene čita dramu koju upravo izvodi iz malene knjižice. Gledajte, nemam ja ništa protiv glatko izbrijanih intimnih dijelova ženske anatomije (tko ima?!), prožima me i vizualna i taktilna ugoda kod tih susreta, nemam ništa protiv dekonstrukcije ili reinterpretacije klasičnih komada, ali nekako si mislim da bi za jednokratno gostovanje beogradskog kazališta u Zagrebu bio primjerenija neka konzervativnije izvedena adaptacija. Po to smo supruga i ja došli na barske stolice u stražnjem redu mezzanina, po to su, pretpostavljam, došli i mnogi drugi gledatelji. Najdojmljiviji dijelovi predstave, kako god okreneš, bili su oni u kojima je Hamlet/Glogovac sam pred publikom. Tada su se iz poštovanja prestajali oglašavati čak i oni uporni kašljači, predstavu su inače pratili poput cvrčaka koji su zvučna kulisa vrućem ljetnom danu.

I podjela uloga naglašava želju da se originalni Hamlet preokrene – Glogovac po godinama može biti stariji brat vlastite majke, a može biti i otac svome stricu/kralju. Tako može biti i bilo koji paranoičan tip na cesti, ne nužno na danskom dvoru u određeno vrijeme i u određenim okolnostima, tip koji misli da mu o glavi rade i unutarnji i vanjski neprijatelji, tip sijede kose koji je kroz život već doživio mnoge nepravde prije ovih obiteljskih, uz borbu protiv državne administracije i establishmenta, praćenu okretanjem leđa bliskih mu prijatelja, kakve i svi mi proleteri smatramo da su nam nanošene. Mi, eto, kao nismo poludjeli zbog toga, a on jest. Pa masakrira ostale u predstavi jer mu je dosta svega, ama baš svega, a da nismo do kraja sigurni u njegove motive. Jer bismo ih svi našli unutar sebe, samo da ih pažljivije potražimo. Kao da je ludilo nekakav univerzalni alibi… I nije lud samo Hamlet, ludi smo svi. Živimo u vremenu općeg ludila. Ne'š ti teze, ne'š ti velike novosti!

Puno mi je bolje bio legao onaj Frljićev Hamlet iz ZKM-a od prije dvije-tri (možda već i pet) godine. Sat i petnaest, sat i pol, ubojstvo, svađe, optužbe, urlanje, vade se mačevi, dum, dum, dum, razbacana trupla, i gotovo. Sve nabijeno dinamikom i energijom, i još tri dana razmišljaš što si zapravo vidio, jer se sve ne stigne procesuirati na licu mjesta. Za razliku od ovog JDP-ovog Hamleta; u dva sata i desetak minuta komotno se stigne mentalno napraviti temeljiti meni za čitav idući tjedan – i to s predjelima i desertima.

Da nije, eto, bilo one svađe u mojoj dnevnoj sobi – nikad ne bih vidio ovog Hamleta. I nikad (do sad) ne bih vidio Nebojšu Glogovca u kazalištu. A sad smatram da smo obojica propustili priliku, ja da vidim svu raskoš njegovog talenta, on da mi tu raskoš prezentira na primjereni način, i želio bih ga vidjeti još koji put na stageu. Što je krunski dokaz da se svađama ništa bitno ne mijenja. A opet, da nije bilo svađe bio bih i dalje uvjeren u onu famu o superiornosti beogradskih kazališta nasuprot zagrebačkima, famu koja je dobro poljuljana viđenim. Ipak nije baš uvijek susjedova trava zelenija. Možda jače 'puca', ali nije zelenija.