Oduvijek sam volio ići u kazalište, barem otkako sam se pretvorio u svjesnu osobu koja više nije imala u sklopu školskih aktivnosti i 'muzičke omladine' obavezu ići u kazalište i tamo gledati i slušati ono što nije primjereno njenim godinama, ono što je niti najmanje ne zanima – recimo čovjeka maskiranog u drvo koji četiri sata pjeva na njemačkom (kako su to uobličili u francuskom filmu 'The Intouchables', kako li je već kod nas preveden).

Ali sam se isto tako jako dugo vrlo nelagodno osjećao u kazalištima, imajući sve one frustracije koje kod samog sebe izaziva čovjek od dva metra u kazalištu. Em nema mjesta za noge, pa sam se stalno morao gnijezditi, a dodatno gniježđenje zahtijevala je stalna bol u leđima (sad petnaest minuta na lijevoj polovici stražnjice, pa petnaest minuta ne desnoj, pa prekrižene noge, pa se povij u struku dišući onome u redu ispred za vrat…) em sam smetao svima oko sebe, i bio sam užasavajuće svjestan toga smetanja drugima, pa sam se stoga osjećao – rekoh već - vrlo nelagodno.

S vremenom sam bio došao do toga da zagrebačkim damama koje komentiraju moju visinu zbog koje ne vide pozornicu – a znate već kako to rade zagrebačke dame, tako da pričaju onome do sebe, ali dovoljno glasno da to čuje i predmet komentara – na sav glas ponudim broj mobitela svoje majke, koja će joj sigurno objasniti zašto sam tako visok, jer osobno nisam ni kriv ni zaslužan za to. Majka će valjda znati jesam li bio izložen radijaciji, ili mi je davala za jesti nešto posebno dok sam bio mali dječarac…  I tako bješe sve dok nisam otkrio čari prvog reda… Koji nije idealan za gledanje svih predstava, ali je idealan za to da se ispruže noge, i da se predimenzionirano tijelo spusti dovoljno da bi oni iza mene preko mog potiljka vidjeli povišenu pozornicu.

Prvi red je sjajan, ali nosi sa sobom određene opasnosti. Mislim, vidi se svaki pomak obrva, i svaka kapljica sline, ali ti se mogu dogoditi i neugodne stvari. Recimo, mali Križan ti se trlja uz nogu, kao što se trljao mojoj supruzi tijekom predstave 'Njuške' u ulozi hiperaktivnog russell terijera. Kako oni samo procijene kome to mogu napraviti?! Kako uspiju i igrati predstavu i u gledalištu vidjeti face koje će blagonaklono gledati na takvo što?! Supruga mi je, inače, dobila i ružu na kraju predstave, i snajper na koljena drugom prilikom.

Znade nam se dogoditi da nas neki od glumaca skuži, mislim na face koje osobno znamo, pa nam namigne, nasmiješi se, ili učini neku drugu malenu gestu prisnosti. Izlazeći s nove predstave 'Zmaj' u Kerempuhu neki dan, na mobitelu sam vidio poruku Vedrana Mlikote 'mislim da sam vas vidio, dođite na piće'. Kad li ju je stigao poslati?

U HNK u srijedu, Bojan Navojec je tijekom tri naklona tako očito šarao pogledom po publici škiljeći zbog reflektora da mi je bilo neugodno, 'koga traži, zašto tako očito to radi?', ali me je uspio skužiti u trećem redu (kasnije ćemo još malo o tom trećem redu…) i bilo mi je drago da je podignuo obrve – kao, ugodno je iznenađen mojim tj. našim dolaskom. Dvije monodrame Zijaha Sokolovića gledao sam iz prvog reda 'Exita', jednom je usred priče rekao curi koja je bila s nama u društvu 'prestani drmati nogu, nerviraš me', i sirota se ukipila ne dišući do kraja predstave. Taj je bezobrazno dobar glumac, ali je toliko nepredvidiv da stvarno ne znaš što mu može pasti na pamet.

U 'Glumac je…' ispituje publiku od čega se sve može napraviti dvorac, pitao je i suprugu Gordanu, mislim da je ona rekla 'od cigli', što je prošlo bez komentara. Ali, kad mu je jedna cura odgovorila 'od papira', napravio je dramsku dvosekundnu stanku, i pitao tipa s kojim je bila u društvu 'e, je'l jebeš ti ovo…???'. Za dugo sjećanje. A malu koju je izveo na pozornicu kako bi mu glumila grm – tako je isprepipao da bih mu opalio šamar kad bih bio na njenom mjestu.

Tijekom predstave 'ThisCasting', a tamo čak nisam ni bio u prvom redu, nego sam se ispružio sa strane u dvorištu MUO-a, mala plavuša me izvela na pozornicu kako bih s njom otplesao neki tanc, a kad je vidjela što je iz mraka dovela sa sobom, samo je rekla 'Isuse…'. Ne znam na što smo sličili, smiješni smo bili sigurno, ali znam da su u gledalištu počela dovikivanja 'Goga, Goga', jer su curke znale – ako sam ja na stageu, žena mi je negdje u gledalištu.

Neobičan osjećaj – biti na pozornici. Osvijetljen si, a gledalište je u mraku. Smrznuo sam se tada na pet sekundi. Ako se baš ne potrudiš – nikoga ne vidiš, ne razaznaju se lica. Vjerojatno oni koji su stalno na pozornici imaju razvijen neki mehanizam prepoznavanja ljudi.

Ima nešto posebno u tome da živi ljudi na tri metra od vas, u realnom prostoru, vremenu, sad i ovdje, drže vašu pozornost dva sata, zabavljaju vas, natjeraju na razmišljanje, ili vas rasplaču. Magija. Zato volim kazalište. Zato se najčešće i zahvaljujem na pozivima za premijere, koje dobivamo s vremena na vrijeme – želim gledati predstavu, te žive ljude, u uvjetima koje sam određujem, skupa s ljudima koji su platili ulaznice kao i ja, te očekuju nešto kao i ja, i reagiraju kao i ja. Ne s onima koji u kazališta odlaze samo kad je džabe. Pa mi onda žamore jer su na licu mjesta, eto, samo sticajem okolnosti.

Malo sam odlutao…

Zapravo sam želio nešto napisati o predstavi 'Tri zime' koju sam u HNK gledao iz trećeg reda. U stručnom smislu, jasno vam je, nemam veze s kazalištima. Odakle mi onda hrabrosti da nešto o tome pišem? Pa eto, recimo da sam pismen, i da to volim… A osim toga, kad sam bio mlađi – barem šest mjeseci mlađi – napisao sam nešto o jednoj drugoj predstavi u HNK u jednom drugom mediju, o predstavi 'Na kraju tjedna', bez planiranja, natjeran jednokratnim porivom (bila mi je odlična), nakon čega me nazvao autor Bobo Jelčić i kazao 'dobro si napisao'. Što više čovjeku treba?

Redovito prošvrljam rasporedom zagrebačkih kazališta, vidio sam tako da u HNK dolazi drama Tene Štivičić, prethodno sam u ZKM-u gledao njene 'Krijesnice', i to mi je bilo dovoljno da brzo rezerviram, pa kupim, karte za prvi red. Ostale su samo dvije krajnje karte u prvom redu, nisam bio jedini zainteresiran, niti sam bio dovoljno brz, ali nema veze…

I strašno sam bio ponosan na sebe kad mi je supruga rekla da bi 'ona to gledala' nakon što je pročitala povoljne kritike u medijima. Rekoh, 'maco, u utorak si u prvom redu', a da nisam želio čitati te kritike kako si ne bih pokvario doživljaj. Drame uzrokovane parkiranjem za nas koji s periferije dolazimo u centar (na kraju smo platili pedeset kuna u garaži na Cvjetnom, užas nad užasima) zamijenilo je čuđenje kad smo došli pred kazalište. Halo, tamo je bila hrpa, ali hrpa ljudi! Full house! I osjećala se neka pozitivna atmosfera iščekivanja nečeg dobrog, nešto što u kazalištima, priznajem, prethodno nisam osjetio – nešto poput naelektrizirane atmosfere prije kakve važne tekme.

Moj se prvi red pretvorio u treći-četvrti nekim čudnim potezom organizatora/autora/nekoga koji je našao za shodno ispred prvog reda staviti još i najprviji i nulti red i privilegirani red, sastavljene od starih fotelja i dvosjeda. Mislim, možda je to zgodna ideja, možda i zgodno izgleda (iz ptičje perspektive), ali bilo je ljudi koji su se ozbiljno bunili. Da, dođeš sjesti u prvi red, i onda analiziraš proizvodnju peruti nekog višeg frajera, ili instant zamrziš frizera žene s natapiranom kosom. Ne kužim, moram priznati. Pa neka su i Vipovi ispred nas, rodbina i prijatelji glumaca, političari i njihove priležnice, zašto bi me trebalo biti briga za Vipove ako sam se potrudio i dva tjedna prije predstave kupio ulaznicu s određenim iščekivanjima oko sjedenja?!

Ja, istina, nisam imao problema, ispred mene je bila cura zavaljena u fotelju, ali je supruga imala problema, jer je ispred nje, s kartom u prvom redu u džepu, sjedio glavati čovjek na bidermajer dvosjedu. Imao sam, doduše, audio problema, jer se povremeno jedva razaznavalo što priča osoba koja sjedi leđima okrenuta gledalištu. Možda zbog naših pozicija – krajnja sjedala, podsjećam – možda zbog koncepta, možda zbog načina govora.

Neću kvariti budući doživljaj potencijalnim gledateljima prepričavanjem sadržaja, nema straha. Mogu reći tek to da tekst pokriva tri generacije – čak i četiri – obitelji koja je na vjetrometini zbivanja u ovoj našoj vukojebini, i to kroz žensku prizmu. Žene, dakle, nose radnju. I s tim nemam apsolutno nikakvih problema; odavno sam shvatio da su žene jači spol. Ono naše muško 'tko ima većega' dovodi do svih planetarnih problema, žene su pametnije, racionalnije i praktičnije, o čemu i ova predstava govori.

A povijesne mijene, na koje 'mali, običan' čovjek ne može uticati, sve nas višom silom bacakaju poput čamca na olujnom jugu. Nekad se sve dobro završi – kao što se dobro završi u 'Tri zime', pa kozmička pravda na određeni način pobjeđuje, makar preživjeli protagonisti to i ne znaju – a nekad i ne. Sve je, kvragu, relativno. I individualno, nekome od nas treba vila s bazenom da bi bio miran i zadovoljan, nekome treba samo krov nad glavom, a nekome čak niti to; ponekad je topla riječ dovoljna da ti uljepša dan. Ili život. Ako je redovito čuješ. I žene, slažem se, to bolje shvaćaju od nas muškaraca.

Evidentno je da je predstava inicijalno postavljena za inozemne pozornice, pojave i događaji (oni međaši koji ponajviše utiču na živote protagonista) su prenaglašeni za domaću scenu. U tri sata (s pauzom) ušlo je i ono što se za nas u Zagrebu i Hrvatskoj podrazumijeva, ono što smo proživjeli i ono što živimo. Halo, partizana i ustaša imam dovoljno na dnevnoj bazi, već dvadeset i pet godina! Ali, dobro…

Sličan sam osjećaj imao gledajući Oscarom nagrađen film 'Ničija zemlja' Danisa Tanovića. Ovu predstavu u Londonu gledaju ljudi koji bi trebali shvatiti koliko smo mi, egzotični narodi, mentalitetom različiti od njih zbog povijesnih okolnosti, onaj su film glasači Akademije gledali s osjećajem grižnje savjesti zbog preduge ignorancije međunarodne zajednice na račun rata egzotičnih naroda. Valjda sam uspio korektno uobličiti ono što su mi proizveli neuroni… Nadam se… Pojednostavljeno – i jedno i drugo u prvom je redu napravljeno za inozemstvo, i to za određeni dio tog inozemstva, ono što standardno zovemo 'zapadom'.

'Tri zime' bit će hit (ako već nisu hit), i dugo će biti na repertoaru. Svi mi volimo kad nam netko drugi, netko tko umije bolje pripovijedati od nas samih, kaže što smo to mi i zašto doživjeli i proživjeli. Makar sami znamo neke obiteljske priče – možda baš iz naših obitelji – koje su radikalnije, nasilnije, erotičnije, sretnije ili nesretnije od priče Tene Štivičić. Ona je ipak zna ispričati, a mi ne znamo. Ili namjerno šutimo, zbog srama, straha, ili nečeg trećeg.

Negdje na pola predstave supruga mi je šapnula 'Nina Violić dominira', i nakon toga sam obratio posebnu pozornost na nju. Gledao sam je i kad nije vodila dijaloge, pratio sam ženu pogledom više nego ostale glumce. Stvarno je… stvarno je posebna u ovoj predstavi. Malo sam potom razmišljao o prethodnim predstavama u kojima smo je vidjeli – i stvarno je svakoj od tih predstava dala neki svoj štih, neki pečat. Od 'Zagrebačkog pentagrama' do Frljićevog 'Hamleta', ne mogu se sad na brzaka sjetiti ničeg drugog. Lijepa žena, odlična glumica. Mirne duše to mogu napisati, jer je nikad nisam upoznao; niti ona osobno zna mene, niti ja nju. Gordana je bila u pravu. A na naklonu je dobila daleko najviše pljeska i nekoliko 'vu, vu', znate one manire kazališne publike koja je zadovoljna viđenim.

Što, da se razumijemo, nije nikakva kritika, nedajbože, na račun ostatka ansambla. Samo, eto, potreba da nju izdvojim kao 'prvu među jednakima'. I Ksenija Marinković svojim diskretnim prisustvom u ulozi žene i majke - ali ne i kraljice - samom svojom pojavom, mi je impresivna (kao i uvijek, volim je gledati), kao i ona mala koja drži zadnji monolog u kojem otkriva suvremenu, današnju, istinu o nama, o 'prilagodljivima i neprilagodljivima'… samo malo, da je izguglam… Luca Anić. Već je dala i prve intervjue, zvijezda je rođena, aleluja, upravo sam pročitao da je 'trijumfirala u predstavi'. I već mi je pomalo žao što sam krenuo pisati ovaj tekst, ali sad bi mi, pak, bilo žao vremena i truda da ne bude objavljen.