Na mini turneji zagrebačkim kazalištima Luka Fišić je odgledao četiri aktualne predstave koje su ga se različito dojmile, a sve te dojmove je sažeo u jedan tekst

„Evanđelje“ po Pippu Delbonu uz izvrsnu predstavu „Na kraju tjedna“ putokaz su kojim zagrebački HNK pod intendantskom palicom bivše ravnateljice ZKM-a Dubravke Vrgoč očito misli krenuti. Mastodontski, malograđanski igrokazi polako bi trebali ustupiti mjesto hrabrijim, avangardnijim predstavama, zapravo je poruka Vrgoč, ali pitanje je koliko će to biti moguće s novom klimom u ministarstvu kulture.

EVANĐELJE (Pippo Delbono), HNK Zagreb: Neujednačeno, ali vrijedno gledanja

Predstava legendarnog talijanskog performera i redatelja Delbona koncipirana je poput  osobnog obračuna s demonima prošlosti kroz misu kao medij. Pri tome je Pippova misa zamišljena kao poligon za propitivanje svog ateizma odrasle dobi suprotstavljenog kršćanskom odrastanju, a zatim i kao povod za slavlje života i teatra.

Kvaliteta komada nije ujednačena, premda je onih uspjelih momenata puno više nego promašenih ili pak dosadnih. Tri sastavnice predstave posebno su impresivne. Prva od njih jest onostrana interpretacija sevdaha u izvedbi  Zrinke Cvitešić,  zatim plesna koreografija (Delbono je bio dio plesnog ansambla legendarne Pine Bausch), te pojavljivanje Boba i Nelsona, kućnih glumaca talijanskog redatelja. Radi se naime o osobama s posebnim potrebama, koje već desetak godina glume u svim predstavama ovog Talijana, a koji se uklapaju u Isusovu izreku „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko“, koja je lajtmotiv Evanđelja. Predstava je na trenutke nefokusirana, song „Jesus Christ Superstar“ je klišej koji ovdje definitivno nije trebao imati mjesto, a Delbono je mogao i trebao bolje iskoristiti izvrsnu Ninu Violić. Ipak, ovu predstavu/performans/operu itekako je vrijedilo vidjeti.

ŽENA (Paolo Magelli), HNK Zagreb: Puno histerije i prenemaganja bez katarze

Druga predstava iz repertoara Hrvatskog narodnog Kazališta, a koju ćemo ovdje spomenuti, nažalost je puno lošija. „Žena“ u režiji, možda uz Olivera Frljića najeksponiranijeg hrvatskog kazališnog redatelja današnjice Paola Magellija, nastala je prema predlošku kultnog hrvatskog književnika Josipa Kosora. Točnije, nastala je kao simbioza dvaju Kosorovih predstava „Žena“ (1911) i „U Café du Dôme“ (1918). Kosora je talijansko-hrvatski  redatelj prepoznao kao avangardu, čovjeka ispred svog vremena, dramatičara posve ravnopravnog Krleži, te kao nekog čiji opus bi savršeno pristajao uz njegovu temperamentnu, ekspresionističku režiju, a omiljene motive obespravljenih pojedinaca uklopio u svoj lijevo orijentirani, društveno angažiran opus.
 
I dok je sam scenarij zanatski vrlo dobro isplela dramaturginja Željka Udovičić Pleština, te iz dvije drama stvorila jedno djelo čiji se fragmentirani narativi prirodno nadopunjuju, problem je u samoj izvedbi.

Lana Barić kao Limunka izuzetno je energična i fizička potentna glumica, no sva ta energija manifestira se kroz histerično bacanje po pozornici, emocionalno neartikulirane zahtjeve, te puno prenemaganja koje postaju svrha samo sebi. „Žena“ se smjestila negdje na pola puta između avangarde i pučke komedije. Gledatelj tako postavljenim pogledom na teatar biva izmoren, humora ima tek u naznakama, a katarze kojoj Magelli teži ovdje nema. Ipak, treba pohvaliti fantastičnu scenografiju za koju su zaslužni skupina Numen i Ivana Jonke. Kapljice kiše se slijevaju niz vodeni tobogan, a pozornica sječe parter gledališta.

Dvije najzanimljivije predstave koje smo mogli vidjeti u posljednje vrijeme očekivano su ipak odigrane u možda i najboljem zagrebačkom kazalištu, ZKM-u.

KAKO SMO PREŽIVJELE (Dino Mustafić), ZKM: Sjajna predstava briljantnog ansambla

"Kako smo preživjele" koja je premijeru imala prije dvije godine, te ’Crna knjiga’ spiritualni su srodnici, dvije predstave koje govore o turobnoj sadašnjosti, a da pritom unatoč svoj tragediji koju u sebi nose, pružaju gledatelju par sati najbolje zabave koje može pronaći u Zagrebu.

Prva od navedenih, govori o životima žena od vremena odrastanja u Jugoslaviji, preko tmurnih ratnih vremena, pa do lažnih obećanja neo liberalizma na hrvatski način. Katarina Bistrović Darvaš, Nataša Dorčić, Doris Šarić Kukuljica, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija, Jadranka Đokić, Nina Violić i Ksenija Marinković ranjive su, hrabre i auto ironične, a redatelj Dino Mustafić ne upada u zamku lakog moraliziranja i opasne nostalgije, već duhovito s ovim briljantnim ženskim ansamblom kroči kroz našu povijest i sadašnjost.

Glazba i songovi Mate Matišića zamišljeni su kao parodijska proslava trenutka, dok su tekstovi aktualizirani, tako da se u jednoj od njih spominje i kupnja pokvarenih Migova. Scenografija gdje par jednostavnih komada tkanine stvaraju dojam kao da se glumice nalaze na prostoru puno većeg obujma, prekrasna je manifestacija minimalizma. Posljednji dio, onaj koji govori o iluzijama koje su stvorili krediti, life-style magazin i provincijsko shvaćanje sreće najbolji je dio predstave.

CRNA KNJIGA (Borut Šeparović), ZKM: Manifestacija kazališta u punoj moći

"Crnu knjigu" autora Boruta Šeparovića, možemo promatrati kao hip hop operu, hrvatsku verziju "The Big Shorta" ili pak kao reality šou, kako su ga neki kritičari prozvali, gdje glumci ispovijedaju svoje sudbine koje su na ovaj ili onaj način odredili krediti, franci ili banke. Pri tome posebno je zanimljiva činjenica kako su neki glumci, danas zaduženi i otvoreno krvoločno raspoloženi prema bankarima, nekad i sami snimali reklame za iste. Šeparović je na strani dužnika, te to tijekom predstave manje-više otvoreno i pokazuje, no isto tako svjestan je i kako je banka okrutni predator koja samo iskorištava ljudske slabosti. Nitko nije prislonio pištolj na lice onih koji su se odlučili na podizanje kredita, a većina njih nije to radila kako bi preživjela, već da bi uživala blagodati koje nosi život visokog srednjeg staleža, priznaje i Šeparović. Iznos na postavljenom brojaču duga postavljenom iznad pozornice u svakom trenu raste, a budućnost se zaduženim Hrvatima kao ni djevojkama iz ranije spomenute predstave ne čini više svjetlom.

Predstava traje dva sata i 20 minuta, što je uistinu predugo, jer se  materijal u nekim trenucima ponavlja, pa bi sat i pol bila optimalna dužina trajanja. Unatoč tome, „Crna knjiga“ jest manifestacija kazališta u svojoj punoj moći. Aktualno, zabavno, vizualno upečatljiva s briljantnim soundtrackom koji se trebao prodavati zasebno i dvojicom ponajboljih hrvatskih glumaca Krešimirom Mikićem i Rakanom Rushaidatom, "Crna knjiga" je do ovog trenutka najbolja zagrebačka predstava koja je premijeru doživjela ove godine.