Predstava Hinkemann, koja od 2. veljače ponovno igra u Zagrebačkom kazalištu mladih, spada u najdragocjenija  iskustva koje je autor ovih redaka doživio. Vjerujem da skromna iskustva koje imam s teatrom samo oplemenjuju ovu tvrdnju. Nekoliko predstava odgledanih ove sezone kreću se od vrlo dobrih poput HNK-ove ’Na kraju tjedna’  redatelja Bobe Jeličića (gotovo bunuelovske dekonstrukcije srednjeg sloja, institucija i ispraznih društvenih normi), do onih koje tek nagovještaju magiju kazališta (Kristofor Kolumbo), pa do pučkih malograđanskih igrokaza. Hinkemann je nešto sasvim drugačije.

Predstava novog doba, nagovještaj kazališta kao vodećeg medija 21. stoljeća, ili barem samo pokazatelj kako je to moguće. Redatelj  Igor Vuk Torbica, (rođen u Bosni i Hercegovini, odrastao u Hrvatskoj, akademiju završio u Beogradu) nema još niti 30 godina, no divlju bujicu ideja i koncepata vješto je posložio u čvrstu cjelinu. Nema niti malo sumnje da je ova predstava djelo mladog čovjeka, no ono što impresionira jest kako vezivne niti između glazbenih brojeva, avangardnih i interaktivnih elemenata i  klasične naracije ne pucaju. Da parafraziram rock producenta Jona Landaua kada je vidio mladog Springsteena: Vidio sam budućnost  teatra i zove se Vuk Torbica.

Drama je nastala prema djelu njemačkog dramatičara i revolucionara Ernsta Tollera, kako davno pisana svjedočanstva govore izuzetno popularnog na ovim prostorima među studentima i ljevičarima, koje je napisao 1922. godine za vrijeme služenja zatvorske kazne. Toller, i sam veteran Prvog svjetskog rata, imao je podosta zajedničko s glavnom likom Eugenom Hinkemannom.  

S bojišta Hinkemann se vratio kastriran, psihički razoren i hipersenzibilan. No, ova predstava nije zamišljena, kako neki pišu, kao epitaf izgubljenoj muškosti ili nacionalnom ponosu. Eugen, koga igra Rakan Rushaidat, glumac nižeg rasta, no lavovske energije i zastrašujućeg intenziteta manifestacije bijesa, tek nakon rata konačno progleda. Laž, korupcija, kapitalizam, bolesni nacionalizam i ljudska gnjilost kao da su normalno stanje stvari. – Kako to da nitko to osim mene ne vidi - pita se ratni veteran?  - Svi smo mi Hinkemann- kazao je mladi redatelj najavljujući predstavu. I ostali glumci blistaju.
 

Mia Biondić, mlada zagrebačka glumica, koja između ostaloga vodi i emisiju za djecu predškolske dobi na državnoj televiziji, ovim nastupom kupila je kartu za prvu ligu hrvatskog glumišta. Ljubičasta longeta (posljedica loma ruke na jednoj od predstava Hinkemanna) koju Biondić nosi ponosno poput ratnog ožiljka,  simbol je fizičke i emocionalne borbe kakvu sudjelovanje u ovoj predstavi zahtjeva. Zaista, pet dana zaredom igrati u nečemu što iziskuje ne samo golemo emocionalno, već i fizičko trošenje (mnogo glumaca nosi steznike za koljena, zavoje, štitnike) ravno je najzahtjevnijim naporima profesionalnog sporta.

No, čovjek koji je ukrao show jest Ozren Grabarić u ulozi meštra ceremonije. Nešto poput Jokera Heatha Ledgera na steroidima, i onda još pet puta strašnije, ovaj inače Gavellin glumac tamna je duša svijeta u kojem obitava Hinkemann.

Visoka produkcija u sintezi s avangardom, njemački ekspresionizam i pop hitovi (psihodelični plesni nastup glumaca uz klasik The Crystalsa ’Then He Kissed Me’ uistinu je epski ), te zastrašujući podsjetnik na to kako se povijest ponavlja a iz grešaka rijetko kada učimo.  Sve je to ’Hinkemann’.

Katarza ili konačna predaja? Kraj gdje distorzirana hrvatska himna trešti dok krv pršti po glumcima koji spojenih tijela tvore skulpture koje liče na one iz Trećeg Reicha ostavlja vam pravo na osobnu interpretaciju.