Odličnim prvijencem (izdavač Cuckoo), zagrebačka kantautorica odradila je sjajan posao i potvrdila da spada u sam vrh te scene

Kada se prije koju godinu kod nas počelo pričati, a potom i pisati o novom kantautorskom valu i čitavoj sceni koja se pritom formirala nije me to, priznajem, osobito dirnulo, premda mi je bilo drago da se stvorila bilo kakva scena, jer scena uvijek znači i veću kvalitetu.

Naime, koliko god da sam se oduvijek trudio i preslušavao sve te drage ljude, same sa svojom gitarom i glasom, uvijek mi se na kraju  javljalo isto pitanje: - A kad će više doći jebeni Crazy Horse?

Da, čak i genijalni Neil Young kojega u kombinaciji s Crazy Horse, Pearl Jamom ili kakvom god električnom pratnjom obožavam, u akustičnoj varijanti mi je OK, ali ništa više od toga. I bendove poput Lambchop, idem gledati uživo samo zbog završetaka nastupa, kad napokon prosviraju i zazvuče kako treba. Ili barem kako ja mislim da treba. Sve je to, naravno, stvar ukusa.

Mlade kantautorske snage mi vjerojatno ne bi privukle znatniju pozornost, da se nisam našao na mjestu urednika news televizije u onom kretenlandu na kraju grada. Trebalo je nekako razbiti tu čamotinju od ponavljanja vijesti, pa mi se kao najjednostavniji i najbolji izbor činilo dati šansu nekim talentiranim klincima da u studiju odsviraju nešto akustično uživo, a kako je već postojala kantautorska scena, kud ćeš veće sreće.

Prva je bila Sara Renar, a kasnije je, dok sam još bio tamo, kroz taj studio prošlo i sviralo gotovo sve što postoji i vrijedi na toj sceni od pokretačice cijele priče, Nine Romić do Luke Belanija, s izuzetkom tek Lovely Quincess i Irene Žilić. Odletio sam, naime, od tamo prije nego sam ih uspio dovesti. Nisam tada očekivao čuda od tih kratkih živih nastupa, ali bilo mi je fantastično gledati te nadarene klince kako kvalitetno i s toliko strasti i vjere izvode tu svoju u osnovi relativno hermetičnu glazbu. Vrijedilo je to definitivno malo ozbiljnije preslušati i pratiti.

Iskreno sam se nadao da će s vremenom i glazbenim sazrijevanjem većina odustati od te romantične adolescentske priče „dovoljni smo samo ja i moja akustična gitara i glas“ te izbjeći monotoniju u koju to neizbježno vodi. Uostalom, kad je mogao Dylan, mogu svi. Srećom tako je i bilo.

Nina Romić kao predvodnica ženskog kantautorskog vala dogurala je do trećeg albuma „Stablo“, na kojemu se s pratećim bendom prilično uspješno poigravala s bluesom, psihodelijom i jazzom. Sara Renar okupila je vrlo kompetentan bend i odmaknula se prema žešćem i žanrovski šarenijem zvuku, što je u nekim pjesmama odlično leglo, a u nekima, pak, nešto manje uspješno, ali nova pjesma Jesen, obećava joj dobru budućnost. Sjajna Lovely Quincess, svira po svijetu te baš kao i Queen of Sabe, još uvijek čeka prvi album, ali prvijenac je napokon snimila Irena Žilić, jedna od najtalentiranijih cura na sceni i to ne samo kantautorskoj.

Irena Žilić ima naprosto fantastičan glas i to se zna oduvijek. Nema, doduše, onaj samouvjereni gard Lovely Quinces, ni karizmu Nine Romić, pa je nešto manje javno eksponirana, ali njezin skladateljski talent je doista fascinantan, što je bilo vidljivo već na EP-u „Days of Innocence“.  Uz to, Irenin engleski na kojemu piše i pjeva svoje pjesme savršen je, premda pjevanje na engleskom ovdje može biti i otegotna okolnost. Nastupi uživo potvdili su da te odlične pjesme naprosto vape za još ponekim instrumentom koji će im dati neku novu bogatiju dimenziju.

Čekao se taj prvi album i čekanje se isplatilo. Navlakuša na preslušavanje je bila savršena. Na mail je uz link na pjesmu „Scars“ stigla poruka u stilu, ako ti se ovo sviđa, poslat ću ti čitav album, pa ako želiš možeš napisati recenziju Ireninog  albuma „Traveling“. Kako je riječ o sjajnoj pjesmi, glupo bi bilo ne tražiti i ostatak.

Odmah treba reći da „Travelling“, kojega izdaje Cuckoo, uopće ne zvuči kao uradak sa ovih prostora. Ovo apsolutno može proći bilo gdje na svijetu gdje ima publike za ovakvu vrstu singer/songwriter, folk, indie pop, indie ili kako vam već drago nazvati i opisati čarobnu glazbu Irene Žilić. Album je izuzetno toplo producirao Mark Mraković u čijoj je kući i snimljen.

OK, nije Irena tu mijenjala stil i postala nešto bitno živahnija nego prije, neke su pjesme uostalom već poznate s EP-a, ali aranžmani su ipak bogatiji i sve to skupa zvuči doista odlično, podsjećajući na trenutke i na Noru Jones i na Sharon Van Etten, ali što je meni osobno najdraže i na fenomenalnu Katie Crutchfield iz Waxahatchee.

Na albumu nema slabih pjesama, premda je meni, ako bi baš morao birati Scars kao najživahnija ujedno i najdraža, a čini mi se i kao najizgledniji hit. Uvjetno govoreći, naravno. Znamo gdje živimo. Izvrsno zvuči i „The Storm“, ali ponavljam, čitav je album kao cjelina dobar.

Irena pjeva o sebi i svojem odrastanju, uostalom i o čemu bi drugom, nema tu pretencioznih mudrosti, nema ni posebnih banalnosti, tek neka lijepa životna priča mlade talentirane cure. Bit će vrlo zanimljivo vidjeti kako će i s kakvom pratnjom Irena predstavljati uživo album s kojim je potvrdila mjesto u samom vrhu kantautorske scene. Iskreno se nadam da će skupiti dobar bend. Ove pjesme to zalužuju.

PS Ako mi još netko pošalje glazbu za recenziranje neka bude ovako dobra, ma kojeg je žanra. Zao sam kad mi nešto ne valja.