"English Ocean" odličan je album na kojemu su Truckersi više nego ikad zazvučali kao Rolling Stonesi ranih 70-ih

Rijetko koji bend s više ravnopravno zastupljenih autora rasipanje članstva preživi neokrznut. Kod Drive-by Truckersa to je stvar perspektive.
S odlaskom Jasona Isbella 2007. ostali su bez popističnog vrha koji je formirao autorski trokut.

Isbellov čisti vokal i smisao za zakucavanje melodičnih, američkim jugom obojenih dragulja, uspostavljao je sjajnu ravnotežu između Mike Cooleyevog baritona i countryfiziranog troakordnog rocka te Patterson Hoodovog hrapavog vrištanja na granici falseta i distorziranih lamentacija u najboljoj tradiciji Alabama jammanja, a njihova je stilska raznolikost do punog izražaja došla na fantastičnom „A Blessing and a Curse“ iz 2006. godine.

No, zablistala je kasnije Isbellova bivša supruga, basistica Shonna Tucker koja je već za idući album „Brighter Than Creation's Dark“ (2008) napisala tri krasne pjesme „I'm Sorry, Huston“, „Home Field Advantage“ i „The Purgatory Line“, zauzevši, na neki način, žensku poziciju u mišićavom i do tad pretežito muškom konceptu „napada s tri sjekire (gitare)“. Album je, kako već to Truckersi vole, bio monumentalno djelo, s 19 pjesama čiji tekstovi hvataju fragmente američke svakodnevnice, s naginjanjem na tamnu stranu, tvoreći zaokruženu cjelinu, poput zbirke Faulknerovih ili Carverovih pripovjedaka.

U posljednjih su sedam godina Truckersi (i sadašnji i bivši) svašta prošli. Snimili su albume kao prateći bend soul dive Bettye LaVette („The Scene of the Crime“, 2007) i legendarnog orguljaša Booker T. Jonesa („Potato Hole“, 2009). Na vlastitom „Go Go Boots“ reafirmirali su ostavštinu velikog Eddija Hintona, prerano preminulog session muzičara i kantautora s jedinstvenim opusom unutar kategorije bjelačkog i južnjačkog soula. Nakon što su u emisiji Davida Lettermana izveli Hintonovu „Everybody Needs Love“ oduševljeni ih je voditelj zamolio za bis, čime su postali jedan od svega nekolicine izvođača koji se mogu pohvaliti tom crticom u biografiji.
Jason Isbell je, pak, izgradio više nego respektabilnu solo karijeru koju je lani zaokružio fantastičnim „Southeastern“, jednim od najboljih, ako ne i najboljim izdanjem u 2013. godini uopće. Obznanio je da se skinuo s alkohola pa se uspostavilo da je pijančevanje, u većoj mjeri nego raspad braka sa Shonnom (a bit će da je i to bilo povezano), utjecalo na njegov odlazak iz Truckersa. Valja, usput, reći da ni ostatak Truckersa nisu čistunci – gledao sam ih u Londonu 2009., stage je bio krcat limenkama piva i bocama whiskeya raspoređenim po strateškim mjestima koje nisu tu stajale samo zbog scenografije, tako da se može pretpostaviti da je za kategoriju pretjerivanja s alkoholom, iz njihove perspektive, ljestvica postavljena vrlo visoko.

Odlične solo albume izdali su zadanjih godina i Mike Cooley i Patterson Hood, a potonji je 2012., zajedno s Mike Millson i ekipom iz još par bendova, oformio Patterson Hood and the Downtown 13, kolektiv koji se usprotivio građevinskoj devastaciji južnjačkih sredina od strane Wal-Marta.

Krajem 2011. Drive-by Truckerse napustila je i Shonna Tucker te je sa sobom u novi bend Eye Candy povukla i gitarista i svirača pedal steela Johna Neffa. Truckersi su tako ostali bez još dva ključna člana (Neff je svojevremeno preuzimao Isbellovu „sjekiru“ u trostrukom napadu), a novi Tuckeričin bend lani je objavio svoj prvi, jako dobar album „A Tell All“. Shonna u zadnje vrijeme iskazuje i kulinarske ambicije – na Youtubeu je plasirala neodoljivo simpatičnu seriju klipova „Sweet Soul Cookin' with Shonna Tucker“ s vlastitom interpretacijom južnjačkih recepata, a onaj gdje objašnjava kako s pohanom piletinom premazati žice bas gitare da bi se dobio masniji zvuk jedan je od šarmantnijih gastronomskim momenata na netu.

Ako je suditi po najnovijem albumu Drive-by Truckersa „English Oceans“ (još jedan sa sjajnim artworkom Wesa Freeda na coveru), objavljenom 4. ožujka (ATO Records), niti Shonnin i Neffov odlazak nisu bitno utjecali na kvalitetu koju bend postojano isporučuje punih 18 godina. Od 13 pjesama, Hood ih potpisuje sedam, a Cooley šest. Rasipanje članstva u slučaju ovog benda dovelo je do toga da, pored Truckersa, imamo još dvije karijere (Isbellovu i Tuckeričinu) koje vrijedi pratiti, a osovina Hood – Cooley stilski je nešto fokusiranija, ali i dalje slobodna u istraživanju sporednih cestica na putu koji su si davno zacrtali.

Na „English Oceans“ Truckersi su, možda više nego ikada prije, zazvučali kao Rolling Stonesi ranih 70-ih, samo s nešto više originalnog južnjačkog zavlačenja. Glazbeno vrlo bogata ploča pokriva teritorij od barskog rocka preko akustičnog folka do country balada, s prirodnim, organskim zvukom, široko raspoređenim u panoramskoj slici tako da svakom od instrumenata ostavlja dovoljno prostora za interakciju sa svojim „susjedima“. Svirka je intuitivna, aranžmani su bogati, a u solidnoj mjeri, pored gitara koje su uvijek u prvom planu, oslanjaju se na honky tonk klavire ili Hammond orgulje Jay Gonzaleza koji, inače, nakon Neffovog odlaska po potrebi uliječe na treću gitaru. 

Cooleyeve pjesme meni su osobno uvijek bile draže od Hoodovih, a takav je slučaj i na „English Oceans“. Vrstan je pjevač s vrlo prepoznatljivom bojom glasa i zarazno kulerskim stavom, a iako možda nije toliko ambiciozan tekstopisac kao Hood, pravi je majstor kratkih, efektnih fraza koja pogađaju direktno u lice, mapirajući osebujan i vrlo osoban svemir blue collar rokerskog pravednika. Otvorna „Shit Shots Count“ je nebrušeni dijamant, jedna od boljih iz opusa benda uopće, punokrvna barska dizalica sazdana sva od močnog gitarskog rifa, s brass sekcijama koje u završnici isplivaju iz vrtloga gitara, prebacujući pjesmu iz pete u šestu brzinu. „Hearing Jimmy Loud“ zvuči kao da je ispala iz Crazy Horse radionice, sa zaraznim refrenima koji nisu nametljivi i ne traju predugo, pravilno se uklapajući u strukturu pjesme.
„Primer Coat“, srednjeg tempa, s prozračnim ritam gitarama i zgodnom vodećom gitarskom frazom koja sjajno najavljuje vokalnu liniju, dokaz je Cooleyeve kantautorske virtuoznosti, još jedan od vrhunaca albuma koji sa svakim slušanjem postaje sve bolji.
Da se krivo ne razumijemo, nisu Hoodove pjesme nimalo lošije, to je stvar osobnih preferencija. „Til He's Dead or Rises“ (koju je otpjevao Cooley) je sjajna, kao i „When He's Gone“, a ranije spomenuta „Grand Canyon“, posvećena mrtvom prijatelju, dirljiva je lirska meditacija koja u tragovima zaziva nešto od orijentalne mistike u stilu Led Zeppelina.

„English Oceans“ odlična je ploča, logičan nastavak karijere koja traje već skoro 20 godina, album velikog benda koji nema potrebu nikome ništa dokazivati već, dosljedni u kvaliteti, jednostavno uživaju u onome što rade, a ljubav i energija koju tome posvećuju ne mogu proći neprimjećeno.