OBGMs-TheEndsCover_2.jpg

Pandemijska godina koja je čitavom svijetu preokrenula živote i običaje naopako i nanijela golemu štetu industriji zabave, praktično ukinuvši koncerte kao takve, zapravo je obilovala dobrim albumima. U toj masi vrlo dobrih i odličnih nitko nije naročito iskočio i zapravo je bilo teže nego ikada odabrati prvo mjesto, stoga ni ovu listu ne treba gledati prema nekom poretku, nego tek kao popis 50 odličnih albuma koji su obilježili 2020. godinu, gdje je redoslijed sasvim nevažan. Već sutra, pri novom sastavljanju, neki od ispalih uletjeli bi umjesto nekih koji su ostali na listi. Kao i obično, ovdje prednost imaju mlađi izvođači i dobar album prvijenac uvijek će imati prednost pred zicerima potvrđenih imena, a jednako tako, nekih od albuma od kojih se očekuje da budu na svim listama ovdje nema.

Premda je izazvala opći ushit i neviđeni hype, Fiona Apple nije na ovoj listi jer, prema skromnom mišljenju njezina sastavljača, njezin album „Fetch The Bolt Cutters“ nakon briljantne uvodne pjesme i sjajnog početka krene padati i zapravo na kraju prečesto zvuči kao pomalo naporna zbirka skica za pjesme koja se ne može mjeriti sa sjajnim Sevdalizinim „Shabrangom“, Phoebe Bridges ili Waxahatachee. Springsteena također nema premda se vratio u formu snimivši dobar, ali i neujednačen album s nekoliko sjajnih pjesama, ali i par prilično dosadnih fillera što kvare ukupni dojam.

Ovo je prije svega izbor načinjen prema afinitetima autora s albumima koji su povezani s nekim od pravaca rock glazbe pa zato na njoj nema nema genijalnih albuma izvođača poput Run the Jewels ili Roisin Murphy kojima je po kvaliteti svakako mjesto među najboljima, ali će biti na listama elektronike i hip hopa.

1. THE OBGM`s – The End

Samo 24 minute kratak, ali furiozan, silovit, maksimalno nabrijan i beskrajno uzbudljiv drugi album kanadskog benda koji je počeo kao rap trio, a onda je, srećom, frontman Densil McFarlane otkrio punk i odlučio naučiti svirati gitaru pa se pridružio kvalitetnoj punk sceni Toronta, ali također srećom, nije odbacio sve veze s ranijim glazbenim sklonostima pa se hip hop epizode i repanje u nekim pjesmama izvrsno uklapaju u moćnu punk tutnjavu. „The End“ je dovoljno žestok da diže iz mrtvih, ali i dovoljno melodičan da se može dopasti svakome, a ono što The OBGM`s izdvaja od drugih jest činjenica da danas gotovo nitko u svijetu zapravo ne svira na ovako uzbudljiv način na koji to oni čine.

 

2. PROTOMARTYR - Ultimate Success Today

Perjanice američkog post punka drže vrhunsku formu već godinama, a fantastični „Ultimate Success Today“ djelo je benda u naponu snage i kreativne potencije. Protomartyr su nastavili napredovati svakim albumom uvijek dodavši nešto novo i zanimljivo svojem glazbenom izričaju, a ovaj im je album najzaokruženiji i najpažljivije složen dosad. Nema tu potencijalnih singlova naprosto se radi o izvrsnoj zaokruženoj cjelini koju upravo tako i treba konzumirati.

 

3. BOB VYLAN - We Live Here

Brutalan, pravedničkim gnjevom pogonjeni briljantni punk grime EP londonskog dvojca Bob Vylan, križanac je Slavesa, Sleaford Modsa, The Clash, Beasty Boysa i RATM, koji o rasizmu, nejednakosti, sve većim razlikama između bogatih i siromašnih, policijskoj brutalnosti i ostalim društvenim anomalijama govori toliko beskompromisno i direktno da ga je kompletna glazbena industrija proglasila nepoćudnim, preekstremnim, politički preosjetljivim i nekorektnim odbivši ga izdati, što na sreću nije obeshrabrilo Bobbyja i Bobbyja (jebiga, tako se zovu) pa su ga uspjeli izdali sami. S koliko je problema nastajao nije ni čudno da traje tek 19 minuta, ali riječ je o ubitačnih i nevjerojatno dojmljivih 19 minuta. Premda i u „ogoljenom“ hip hop izdanju kao na „England`s Ending“ zvuče odlično, Bob Vylan su najuzbudljiviji kada svoj gnjev isporučuju uz zvučni zid gitare i tutnjavu bubnjeva za što je najbolji primjer fenomenalna naslovna pjesma, jedna od najboljih uopće objavljenih ove godine. Uglavnom, Bob Vylan ima potencijal postati ozbiljno velik bend.

 

4. CRACK CLOUD - Pain Olympics

Osnovani kako bi se kroz razne oblike umjetnosti borili protiv vlastitih ovisnosti o drogama, Crack Cloud zapravo i nisu band nego art kolektiv iz Vancouvera koji proizvodi fantastičnu, eklektičnu i beskrajno uzbudljivu originalnu glazbu. Na svom briljantnom drugom albumu „Pain Olympics“, sada već godinama čista četvorka uspjela je na fascinantan način u gotovo savršenu zvučnu sliku spojiti najbolje iz post-punka, dance-punka, indie rocka i koječega dobrog s lakoćom dohvativši razinu koju su u nekada davno uspijevali dohvatiti Arcade Fire.

 

5. BOB DYLAN - Rough and Rowdy Ways

Dobar dio karijere Dylan je potpisniku ovih redaka bio dosadni unjkavac čije su pjesme redovito zvučale bolje u obradama i izvođenju drugih glazbenika. To, naravno, ne umanjuje činjenicu da je stari Bob jedan od najvažnijih i najvećih autora u povijesti popularne glazbe, a kada si dobar i znaš, onda i pod stare dane možeš složiti ovako dobar album kakav je „Rough and Rowdy Ways“. Na ovom impresivnom albumu, na kojem se Dylan bavi religijom, ratom, ljudskim pravima i sličnim temama, nema slabe točke i niti sekunde praznog hoda, sve je do zadnjeg detalja odrađeno savršeno i zapravo je fascinantno da je Dylan u tako zrelim godinama uspio dostići, ako ne i premašiti najbolje trenutke svoje impresivne karijere. Ukratko, ovo je opasno blizu remek djelu.

 

6. THE DREAM SYNDICATE - The Universe Inside

Rijetko kome uspiju reunion albumi, najčešće se to svodi na zbrda zdola skrpani alibi uradak kako bi se pronašlo opravdanje za koncertno jahanje valova stare slave, ali ponekad, kao u slučaju tvorca alt rocka Stevea Wynna i njegovih The Dream Syndicate priča ima happy end. Već je na izvrsnom povratničkom „How Did I Find Myself Here“ iz 2017. bilo jasno da Wynnu 19-godišnja pauza rada s ovim bandom nije nimalo kreativno naštetila, a nova je postava s Jasonom Victorom na gitari zvučala fantastično, svježe i vrlo moćno. Odličan je bio i prošlogodišnji „These Times“, a friški, psihodelijom i jazz jammingom obojani „The Universe Inside“, na kojem briljira Victor, možda je i najbolje što su sjajni newyorčani snimili od kultnog prvijenca iz 1988. Uvodna 20-minutna „The Regulator“ i „The Longing“ savršene su pjesme i da su tu razinu uspjeli održati u svim pjesmama bio bi to bez konkurencije album godine, ali i ovako je u samom vrhu.

 

7. BDRMM – Bedroom

Shoegaze spada u najljepše žanrove što ih je popularnoj glazbi podarila britanska scena, a bendovi poput Slowdive ili MBV klasici su rock glazbe koji su na koncertima redovito uspijevali postići magiju nedostižnu većini. Na svom briljantnom prvijencu britanski su shoegazeri BDRMM uspjeli, kao nitko tko prije njih, zazvučati jednako dobro i uvjerljivo kao najbolji predstavnici žanra, s time da su više skloni melodijama poput Slowdive i zvuku ranih The Cure s njihovih sjajnih albuma prije "Pornography", nego buci kakvu su proizvodili MBV.

 

8. KALEKETLA! – Kaleketla!

Ambiciozni složenac afro-beata, afro-housea, chill-out reggaea, jazza, funka, hip-hopa i koječega mogao je završiti i pretencioznim debaklom, ali nije, jer količina talenta koju ima ovaj južnoafrički glazbeni kolektiv praktički je nemjerljiva. „Kaleketla!“ je naprosto veličanstven album, savršeno posložen, furiozno odsviran s neodoljivim duhačima i udaraljkama, plesan i bez  jedne sekunde praznog hoda. Savršena glazba.

 

9. THURSTON MOORE - By The Fire

Premda će od obožavatelja teško dobiti oprost za ključnu ulogu u raspadu Sonic Youtha, Thurston Moore je albumima sa svojim all star bandom sasvim uspješno nadomjestio prazninu što je nastala nestankom genijalnih newyorških noisera. Izvrsni „By the Fire“, album savršene kombinacije veličanstvene buke i divnih melodija, može stati uz bok najboljim trenucima Mooreova nekadašnjeg banda i, baš kao i ranija ostvarenja, ponovno zvuči kao uradak glazbenika koji beskrajno uživaju u onom što rade.

 

10. IDLES – Ultra Mono

Moćni, bučni, nabrijani i politički angažirani bristolski post punkeri (s jakim naglaskom na punk) i na trećem su albumu zadržali isti pristup i ponovno napravili odličan posao. „Ultra Mono“ je jednako dobar i uvjerljiv poput izvrsna dva prethodnika, i dalje su to ubojiti gitarski rafali i brutalno čekićanje savršene ritam sekcije, dok Joe Talbot gnjevno režeći secira mračne strane britanske stvarnosti čineći to toliko iskreno i strastveno da mu je teško zamjeriti povremenu političku naivnost.

 

11. WIRE - Pink Hive

Teško da je ikome u svijetu popularne glazbe uspjelo trajati toliko dugo, a pritom redovito i relativno često isporučivati redom izvrsne ili u najmanju ruku vrlo dobre albume, uz tek dva neuspjela otklizavanja u techno zvuk s albumima „Manscape“ i „First Letter“ iz 1990. i 1991. godine. Wire su od „Pink Flag“, remek djela s početka karijere 1977. godine, uspješno razvijali svoj zvuk i prilagođavali ga vremenu, uspjevši zadržati uvijek vlastiti i nepogrešivo autentični autorski pečat. „Pink Hive“ novi je u nizu fantastičnih albuma zrelog benda koji zvuči jednako uzbudljivo, motivirano i svježe kao na početku karijere.

 

12. PHOEBE BRIDGERS – Punisher

Vrhunski, u svakom pogledu divan i za 25-godišnjakinju kojoj je ovo tek drugi album, neobično zreo album, potvrda je ogromnog potencijala i mogućnosti koje je ova sjajna indie-folk kantautorica iz Los Angelesa dala naslutiti već na solidnom prvijencu. Kod talenta njezina kalibra napredak je bio izvjestan, a na albumu „Punisher“ sve se savršeno poklopilo na besprijekoran način. Phoebe je sa svojim nestvarno lijepim hipnotičkim glasom jednako uvjerljiva u laganim pjesmama kao i u (pre)rijetkim razigranijim iskoracima kakvi su „Kyoto“ ili zaključna „I Know the End“. Izvrstan album.

 

13. ILLUMINATI HOTTIES - FREE I.H: This Is Not the One You've Been Waiting For

Ovaj napucana i razigrana zbirka pjesama zapravo, kao što i naslov govori, nije pravi album, nego DIY mixtape obračun Sarah Tudzin s diskografskom kućom Tiny Engines koja se pokazala kao prilično smeće u poslovanju sa vlastitim izvođačima, među kojima su bili i Illuminati Hotties. Uglavnom, nakon sudskih peripetija Tudzin će morati otkupiti svoj ugovor da bi mogla objaviti novi album svog benda, a dok to ne završi ove su pjesme njezin „jebem vam sve po spisku“ diskografskoj kući i industriji. Glazbeno, to je uzbudljivi i sjajno složeni miks punka, garažnog rocka, jingle popa, indie popa i kojekakvih plesnih ritmova.

 

14. BOB MOULD - Blue Hearts

Stari majstor i legendarna figura punka i hard corea savršeno pliva u teškim situacijama, a Amerika okovana ludilom Trumpa i trumpoida pokazala se kao idealna inspiracija za još jedan sjajan i napucan album velikog Boba Moulda. Na „Blue Hearts“ nema velikih iznenađenja ni odmaka od ranijih albuma, to je i dalje furiozni zvučni udar sa žestokom Mouldovom gitarskom tutnjavom i savršenom moćnom pratnjom Jasona Narducyja i Jona Wurstera, ponajbolje ritam sekcije na današnjoj sceni, a na trenutke album jako podsjeća na najbolje trenutke Hüsker Dü, samo s kvalitetnijim glazbenicima.

 

15. LEWSBERG - In This House

Repetitivni ritmovi, režeće i zvonke gitare i više recitiranje nego pjevanje savršena je formula nizozemskih Lewsberg, nepobjediva još iz vremena njezinih izumitelja, legendarnih The Velvet Underground. Bezbroj je bendova krenulo tom naoko jednostavnom glazbenom stazom, ali da bi valjalo to mora biti savršeno, a Lewsberg su se na albumu „In This House“ velikim uzorima približili kao malo tko u povijesti.

 

16. THE MEDICINE DOLLS - Filth and Wisdom

The Medicine Dolls su mračna, masna, zarazna, beskrajno uzbudljiva i neodoljivo sexy garažna psychobilly punk mašina iz južnoafričkog Cape Town. „Filth and Wisdom“ zvuči kao koncentrat najboljeg od legendarnih The Cramps i The Gun Cluba s dodatkom Ray Manzarekovih klavijatura. Ovo je idealan soundtrack za još uvijek nesnimljeni najluđi Tarantinov film i savršen izbor za ilegalan party u doba pandemije. Neodoljiv album.

 

 

17. SPECIAL INTEREST – The Passion Of

Drugi album ove neworleanške četvorke moćan je, mračan, bučan i silovit spoj industriala, punka i techna, i jedan od najoriginalnijih i najuzbudljivijih albuma godine. Special Interest imaju angažirane tekstove, pjevaju o gentrifikaciji, policijskoj državi i sličnim temama, ali i nađe se tu i riječ dvije o seksu, a ta je zvučna tutnjava na trenutke i sasvim plesna.

18. SEVDALIZA – Shabrang

Sevdaliza je kantautorica koja je preselila kao dijete iz rodnog Teherana u Nizozemsku za čiju je juniorsku reprezentaciju igrala košarku prije nego li se prebacila na glazbu. Već na svom debiju „Ision“ iz 2017. pokazala je ogromni potencijal, a izvrsnim je albumom „Shabrang“, savršenim miksom inteligentnog R`n`B-a, trip-hopa i left-field popa uvjerljivo je potvrdila da na svom terenu nema ozbiljne konkurencije. Moćan, emotivan, sjajno napisan i produciran, na trenutke potresan i sablasno atmosferičan album, otpjevan impresivnim i uvjerljivim Sevdalizinim glasom jedan je od najboljih primjeraka žanra posljednjih godina i među najboljim albumima godine.

 

19. ELA MINUS – Act of Rebellion

Beskrajno talentirana Kolumbijka s brooklynškom adresom i punk korijenima, pravog imena Gabriela Jimeno, vješto kombinira vrhunski atmosferični indie electro s technom i indie rockom, a taj zanimljivi križanac savršeno funkcionira na njezinom fantastičnom debi albumu. „Act of Rebellion“ je sofisticiran, topao i pametan album, istodobno plesan i meditativan te jedan od najboljih iz te glazbene priče posljednjih godina.

 

20. REPETITOR – Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji

Beogradski majstori garažnog punka i već godinama najveći band s ovih prostora, nastavili su snimati sjajne albume i definitivno zaslužili da im se i ovaj friški nađe među najuzbudljivijima i najboljima na godišnjoj svjetskoj listi. Formulu nisu jako mijenjali, i dalje su u glavnoj ulozi moćni, brži ili nešto sporiji zvučni udari, ali ovoga puta djevojke imaju veću ulogu nego ikada, kako u autorskom smislu tako i kao vokali na dvije od osam pjesama. Novost su i dvije za Repetitor netipične laganice, s time da je „Danima“ jedna od najboljih pjesama koju su snimili u karijeri.

 

21. GIRLS IN SYNTHESIS - Now Here's An Echo From Your Future

Bučni londonski Girls in Synthesis još su jedan nabrijan post punk odgovor na brexitovsku Johnsonovu kretenizaciju Engleske i još jedan primjer sjajne kanalizacije bijesa u stvaranje uzbudljive glazbe. „Now Here's An Echo From Your Future“ je brutalno glasan album, moćan zid buke i tutnjave kroz koji se ipak redovito probija točno toliko melodije koliko je na takvu vrstu glazbe naviklom uhu, dovoljno da stalno želi još.

22. PORRIDGE RADIO - Every Bad

Drugi album ovog briljantnog engleskog žensko-muškog benda savršeni je indie rock s elementima, garagea, slowcorea i art punka. Porridge na trenutke podsjećaju na PJ Harvey iz najuzbudljivije faze, na trenutke su raspjevani poput Arcade Fire, da bi iznenada otpustili kočnice i zavrnuli prema noiseu pa plesnom pust punku, a fascinantno je koliko su uvjerljivi i uzbudljivi u svakoj od tih transformacija. Na kraju, ali ne manje važno Dana Margolin svoje izvrsne introspektivne tekstove pjeva tako emotivno da ih pretvara u drame. Ukratko, izvrstan album.

 

23. THE COOL GREENHOUSE - The Cool Greenhouse

U poplavi odličnih post – punk bandova nastalih na valu popularnosti Fountaines DC-a, Idlesa, Protomartyr i ostalih prvoboraca koji su taj fenomenalni i uzbudljivi žanr vratili u fokus i učinili opet važnim, The Cool Greenhouse su ovim sjajnim prvijencem odmah zauzeli mjesto pri vrhu. Repetitivnih plesnih hipnotičkih ritmova, režećih gitara s vokalom Toma Greenhousea koji recitira zapažanja i secira društvo, norfolški je bend stao uz bok najboljim trenucima velikih The Fall. Fenomenalan album.

 

24. NORAH JONES - Pick Me Up Off The Floor

Genijalna se newyorška pijanistica i kantautorica već na ranijim albumima pomalo odmaknula od svojih jazz korijena i počela stvarati žanrovski raznolikiju glazbu, ne izgubivši pritom ništa od svoje genijalnosti i vještine u stvaranju fantastičnih i uhu nevjerojatno ugodnih pjesama. „Pick Me Up Off The Floor“ je briljantno napisan, otpjevan i odsviran album, na kojemu se i dalje prevladavajući jazz miješa s folkom, gospelom i popom, suradnje s Jeffom Tweddyjem sjajno je ispala, a netko je dobro primijetio da teško da postoji bolji album za večernje preslušavanje sa slušalicama na ušima i čašom vina u ruci.

25. FONTAINES DC - A Hero's Death

Nakon velikog uspjeha fantastičnog prvijenca „Dogrel“ koji ih je lansirao u sam vrh post punka kao jednog od najuzbudljivijih i najkvalitetnijih žanrova posljednjih godina, Fountaines D.C. su odlučili ne čekati dugo s nastavkom i po inspiraciju za novi album otišli u Ameriku. Tradicija je da otočki bandovi u Americi promijene zvuk, a to se dogodilo i s ovim talentiranim Ircima, premda rezultat srećom nije poguban kao kada su Arctic Monkeys otklizali u dosadu, pustivši da ih Josh Homme uspori i uškopi. Premda sporiji, laganiji i s manje strasti od fenomenalnog nabrijanog prethodnika, „A Hero`s Death“ je ipak jako dobar album dojmljive atmosfere i vješto složenih melodija, a da bi bio ravan „Dogrelu“ fali mu povremeni krešendo u pjesmama pa one, premda redom odlične, u nekim trenucima pomalo pate od pravocrtnosti. Ipak, i kada nisu sasvim savršeni Fountains D.C. su dovoljno dobri da uđu među 50 najboljih albuma.

 

26. ADULKT LIFE - Book of Curses

Iskusni 55-godišnji Chris Rowley okupio je 25 godina nakon raspada utjecajnih Huggy Beaar novi bend u kojemu su tek nešto manje iskusni John Arthur Webb i Kevin Hendrick iz noise banda Male Bonding te bubnjar Sonny Baret pa pod imenom Adulkt Life snimio jedan od najuzbudljivijih i najenergičnijih politički angažiranih avant-punk indie albuma godine. Žestoka tutnjava i zvučni zid ovdje idu pod ruku s melodijama na tragu popa i Rowleyevim distopičnim slikama, a ono što Webb izvlači iz gitare fascinantno je. Divan debi album.

27. WAXAHATCHEE - Saint Cloud

Genijalnoj Katie Crutchfield ovoga je puta trebalo tri umjesto uobičajene dvije godine pauze između objave novih albuma njezinih Waxahatachee, ali isplatilo se čekati malo dulje jer je „Saint Cloud“ baš kao i svi njegovi prethodnici bez problema našao mjesto među najboljih 50 albuma, potvrdivši Crutchfield kao jednu ad najvećih autorica ovoga doba i to ne samo u žanru indie rocka.

 

28. ROSE CITY BAND – Summerlong

U godini u kojoj se malo toga lijepoga događalo, ovo je vjerojatno album s najljepšom i uhu najugodnijom glazbom. Rose City Band je projekt Ripleyja Johnsona, gitarista i vokala psych rock Wooden Shjipsa i kraut rock Moon Dua, ali premda i ovdje ima psihodelije ovo je prije svega uhu beskrajno ugodni country rock s neodoljivim zvonkim Johnsonovim gitarama.

29. BELAKO – Plastic Drama

U ovom se carstvu neznanja o Baskiji vrlo malo zna, tek rijetki znaju da je riječ o najbogatijoj pokrajini Španjolske, vrlo mali broj zna da je tamošnja gastro scena jedna od najjačih na svijetu, ali teško da itko zna išta o živahnoj baskijskoj glazbenoj sceni. Uglavnom, Belako su sjajan bend iz nevelike Mungie, a ovaj je beskrajno uzbudljiv i zarazan album zbirka najboljih stvari iz povijesti indie rocka. Kada inspiraciju crpe od drugih, Belako zvuče kao najbolji trenuci njihovih uzora, a često ih i nadmaše. Rivers Cuomo bi, naprimjer, ubio da može danas napisati pjesme kakve su „The Craft“ ili „Truce“, ali ne može i nije još od „Pinkerton“ albuma.

 

30. POTTERY - Welcome to Bobby's Motel

Zvuk albuma „Welcome to Bobby's Motel“ mnogi su kritičari opisivali otprilike kao Talking Heads na steroidima i to je zapravo prilično točan opis. Ipak, premda zvuči kao da su Pottery tek plagijatori newyorških legendi, to bi bio sasvim pogrešan zaključak, jer ovaj album zvuči odlično, razigrano i vrlo uzbudljivo, a sve što su pokupili od Byrnea i ekipe, Pottery su savršeno pretočili u sjajne pjesme.

31. WOODS - Strange to Explain

Svoju već 15 - godišnjicu osnutka brooklynški su psihodelični indie folk rockeri kao što je i red obilježili novim, 11. albumom, uspjevši kao i obično isporučiti izvrsnu zbirku pjesama. „Strange to Explain“ je album impresivnog groovea, prekrasnih melodija, savršeno odsviran i besprijekorno posložen u svakom segmentu.

 

32. DRIVE-BY TRUCKERS – The New OK

Kraljevi southern rocka uredno i redovito štancaju izvrsne albume, a pandemijiom inspirirani „The Nerw OK“, jedan je od najboljih u njihovoj impresivnoj karijeri i među najboljima općenito ove godine. Premda znaju biti žestoki i bučni, na ovom su albumu nešto nježniji, ali dalje besprijekorno usvirani, neodoljivo melodični i impresivno uvjerljivi.

33. A.A. WILLIAMS – Forever Blue

Svestrana i beskrajno talentirana londonska autorica i multi-instrumentalistica na svom je albumu prvijencu uspjela posložiti post-rock, folk i metal utjecaje u dojmljivu cjelinu i snimiti jedan od originalnijih albuma godine. „Forever Blue“ je album čudesne atmosfere i prekrasnih laganih dionica koji se izmjenjuju s dramatičnim krešendima na način na koji se rijetko tko usudio činiti.

 

34. CABLE TIES - Far Enough

Kada je riječ o garažnom punku Australci su uvijek u vrhunskoj formi, a ova žestoka melbourneška trojka predvođena Jenny McKenchie, sa svojim je sjajnim prvijencem najbolje je što je iz te priče proizašlo ove godine. Nema tu puno filozofije: Jennyeina gitara melje sve pred sobom, ritam sekcija savršeno čekića, a Jenny kombinirano pjeva i vrišti svoje gnjevne politički angažirane rime.

35. METZ - Atlas Vending

Kanadski kraljevi noisea redovito na albumina uspijevaju isporučiti vrhunsku dozu savršeno odsviranih bučnih udara, a na recentnom „Atlas Vending“ uspješno su nastavili taj sada već impresivan niz. Nije to baš glazba za svačije uši, za nenavikle to može biti i neugodno iskustvo, ali tko voli noise i tko nikada nije prežalio nestanak The Jesus Lizard teško će naći bolje od onoga što nude Metz.

 

36. THE STROKES - The New Abnormal (2020)

Bend koji je svojim briljantnim prvijencem uvelike promijenio glazbu i scenu na početku stoljeća i utjecao na bezbroj glazbenika, nakon vrlo dobrog je drugog albuma počeo posustajati i tek povremeno objavljivati jedva prosječne albume, a kada se činilo da je karijera Strokesa više-manje gotova, uspjeli su pronaći pogubljene muze i ubosti ovaj odličan album, tek nešto slabiji od njihova savršenog prvijenca iz 2001.

37. WORKING MEN`S CLUB - Working Men's Club

Uz odlični album Shoppinga, Working Men's Club je najbolje što je ove godine proizveo plesni post punk, ali na njihovom je prvijencu u prvom planu retro zvuk sinta uz znatno diskretnije gitare. U redom sjajnim pjesmama mogu se pronaći tragovi New Order, The Fall pa i acid faze Primal Screama, a vrhunac albuma je briljantna 12 minutna „Angel“ koja uz divan groove raste u moćni gitarski krešendo.

 

38. ALL THEM WITCHES - Nothing As The Ideal

Ovaj moćni nashvillski bend fino kombinira stoner i psychodelični rock, a rezultat svega toga je sjajna repetitivna i meditativna zvučna slika. „Nothing As The Ideal“ je odličan album dojmljive atmosfere koji nikada ne postaje zamoran ni naporan što kod ovakvih stilova zna biti problem.

39. BAMBARA – Stray

Brooklinški post punkeri uspjeli su na svojem izvrsnom trećem albumu postići atmosferičnost i magiju Nicka Cavea iz njegovih najboljih dana davnih 80-ih godina, a to je domet koji je i njemu već dugo nedostižan. „Stray“ je izvrsno posložen album, pomalo mračan, ali nipošto neugodan za slušanje, a detalji poput efektnih ženskih pratećih vokala ili trube dižu ga stepenicu iznad većine konkurencije.

 

40. 1000MODS - Youth of Dissent

Grčki stoneri imaju status malih bogova u domovini, a sve su poznatiji i širom svijeta što je sasvim razumljivo zna li se da u tom žanru možda ima jednako dobrih, ali teško da ima boljih od njih. „Youth of Dissent“ sjajuja je zbirka moćnih masnih ritmova, impresivne tutnjave, ali sasvim dovoljno melodična da se bez problema može svidjeti i ljubiteljima drugačije glazbe i žanrova. 1000Mods su prošloga proljeća trebali nastupiti u Zagrebu, ali to je zbog korone otpalo. Jebena šteta.

41. H.C. MCENTIRE - Eno Axis

H. C. McEntire beskrajno je talentirana kantautorica iz Sjeverne Karoline, žena božanskog glasa i smisla za neodoljive melodije, a ovim predivnim alt americana albumom učvrstila je svoje mjesto u samom vrhu žanra. BTW, njezina verzija „Houses of the Holly“ spada u uspjelije obrade velikih Led Zeppelina, a gitara na River`s Jaw je čudesno lijepa.

 

42. CORIKY – Coriky

Malo je bandova čiji se reunion toliko željno zazivao kao što je slučaj s genijalnim washingtonskim Fugazi, ali nula bodova, ništa od toga. Članovi banda nastavili su, međutim, i nakon raspada stvarati i svirati glazbu u raznim vlastitim projektima, neki od njih poput The Evens Iana McKayja ili The Messthetics Joea Lallyja i Brendana Cantia bili su izvrsni, ali nitko se u glazbenom izričaju nije približio stilu i ostavštini neprežaljenih Fugazi koliko Coriky u kojem sviraju McKay, Lally i Amy Farina. Izvrstan album i poslastica za sve ljubitelje zvuka neprežaljenih Fugazi.

43. X – Alphabetland

Novi album kultnih losangeleških punkera bio je iznenađenje čak i za rubriku „kucamo na vrata zaboravljenih asova.“ X su zasjali pradavne 1980 briljantnim prvijencem „Los Angeles“, potom snimili još nekoliko sjajnih albuma da bi se 1993. oprostili slabim „Hey Zeus“. Nakon reuniona 1998. nastavili su nastupati sa starim repertoarom, a povratnički album mogao je ispasti i kao loša ideja, ali, naravno, nije jer John Doe i Exene Cervenka jedan su od najtalentiranijih i najkvalitetnijih autorskih dvojaca u povijesti ne samo punka. Uglavnom „Alphabetland“ zvuči svježe, nabrijano i uzbudljivo, baš kao što je i red za jedan od najboljih punk bendova u povijesti.

 

44. SHOPPING - All Or Nothing

Plesno krilo post punka ove je godine bilo nešto manje aktivno, ali sjajni britanski politički osviješteni i angažirani disco-punk trio ovim je uzbudljivim i plesnim albumom savršeno pokrio to područje. „All os Nothing“ ima sve odlike najboljeg iz bogate ostavštine new wavea u rasponu od Gang of Four i Au Pairs do B-52`s, ali i sasvim dovoljno svježine i osobnosti da se već na prve taktove zna da je to Shopping.

45. ROLLING BLACKOUTS COASTAL FEVER - Sideways to New Italy

Vlasnici jednog od najboljih albuma 2018. godine, australski indie pop čarobnjaci predugačkog imena nisu previše mijenjali formulu s prvijenca s kojom su osvojili svijet. Priču i dalje nose tri zvonke gitare, melodije su zarazne i neodoljive, a premda je nešto slabiji od prethodnika, „Sideways to New Italy“ zaslužuje mjesto među 50 albuma 2020.

 

46. THROWING MUSES – Sun Racket

Kristen Hersh je neosporno jedna od najvećih autorica indie rocka, a njezini su Throwing Muses bend bez slabe točke u karijeri, što je potvrđeno i ovim friškim, njihovim 10. albumom u 30 godina dugoj karijeri. Kirsten se jednako dobro snalazi u sporijim i mračnijim pjesmama, kao i onim žešćim i bučnijim, a ovdje je više onih nešto laganijih. Ipak, najbolji dojam ostavljaju sjajne i bučnije „Dark Blue“ i „Frosting“.

47. FUZZ – III

Ne postoji pandemija koja bi spriječila hiperaktivnog Tyja Seagala da sam ili u nekoj kombinaciji ne ubode album koji će upasti u 50 najboljih. Garažni je čarobnjak ovoga puta zabljesnuo sa svojim psych-metal triom snimivši album koji evocira dane najmoćnijih rifova iz riznice Black Sabbatha, u kombinaciji s masnim blues rockom, lennonovskim melodijama i ubojitim gitarskim solažama kakve danas malo tko svira. Steve Albini je napravio briljantan posao s produkcijom i zvukom, a vrijedi spomenuti da je Seagal ovdje u ulozi bubnjara dok gitaru razvaljuje Charles Moothart.

 

48. THE JAMES HUNTER SIX - Nick of Time

OK, klasični soul je retro i to danas više nije in, ali riječ je o divnom žanru čija bogata povijesna riznica nikada ne zastarijeva i uvijek zvuči svježe i uzbudljivo. Blue-eyed soul kakav izvodi britanski majstor James Hunter sa svojim bandom vrhunska je roba i po ničem ne zaostaje za najvećim majstorima i legendama žanra. Fakat, zašto ovako divnu muziku ne svira više ljudi?

49. DEATH VALLEY GIRLS - Under the Spell of Joy

Nakon garažne tutnjave na prva dva albuma kalifornijske su Death Valley Girls stale na loptu, usporile i zaokrenule prema garažnoj psihodeliji, što uopće nije ispalo loše, ali ipak je nešto malo slabije od prošlog albuma.

 

50. COLD MEAT – Hot and Flustered

Premda to s punkom izgleda jednostavno, malo je zapravo bendova koji uspijevaju imati ono nešto što ih izdvaja od gomile prosječnih entuzijasta. Australski Cold Meat, osim što su iz Australije, a to je uvijek prednost, na ovom albumu imaju upravo sve što je potrebno da se izdignu iz mase i premda im je stil dosta retro, ti ubitačni gitarski rafali, galop ritam sekcije i divna vriska pjevačice Ashley Ramsey koja uvjerljivo ispaljuje svoje feminističke druge politički angažirane parole dovoljni su da ih pozicioniraju u vrh žanra kojega je glupo ne voljeti.