Nedokučivi su putevi Gospodnji – nisam dovoljno mudar da izmislim neki tako pamtljiv citat, ali sam dovoljno pametan da ih preuzmem i plasiram kad smatram da su okolnosti primjerene. Nedokučivi su, dakle, ti putevi, koji nam s vremena na vrijeme priušte neko ugodno iznenađenje kojem su ni u najsmjelijim snovima nismo nadali. Potrebno je poklapanje… pa… jedno dvije stotine okolnosti da se takvo što dogodi. Recimo, da supruga i ja onaj najtopliji dio ljeta provodimo u Zagrebu, pa da praznik Oluje padne u ponedjeljak, što znači i produženi vikend, pa da za taj vikend nemamo uvjeta baciti se u more, pa da nismo toliko inertni – a inertnost je opća pojava, vrlo zarazna, u ovo doba – da ostanemo u dnevnoj sobi s uključenom klimom buljeći u tv, pa da nam se kćer baš taj dan vraća s mora, i treba izbjeći histeriju raspakiravanja i pakiranja za slijedeći odlazak, mogao bih i dalje, ali nema smisla.

Poanta je u ovome – zahvaljujući tim okolnostima zaputili smo se u Lonjsko polje, točnije u Čigoč, gdje su zajednički nastup imali Damir Kukuruzović i njegov Django Group te Paulus Schafer, gitaristički virtuoz iz Nizozemske. Nije to bilo prvi put da sam ih slušao i gledao na zajedničkom nastupu – bijah i u sisačkom Starom gradu i i malom Lisinskom krajem prošle godine – ali je ovo bilo drugačije, posebnije, moglo bi se reći i neponovljivo. No, da ne preskačem… I Kukuruzović i Schafer su članovi tog kulta, kulta gypsy swinga, koji prvenstveno njeguje baštinu romsko-belgijsko-francuskog genijalca Djanga Reinhardta, čovjeka koji je praktički izmislio taj žanr u periodu između dva svjetska rata spajajući romsku tradiciju i tada vrlo popularan swing. I postao je – vrlo važan podatak – prvi europski jazz glazbenik koji je u SAD, domovini jazza, postao popularan i imao je značajnu karijeru 's one strane', učeći učitelje. Od tada pa do dana današnjega žanr je ostao nepromijenjen – gypsy swing je vrsta glazbe u kojoj nema skrivanja, u kojoj virtuoznost glazbenika u prvom planu.

A i Kukuruzović i Schafer su vrh virtuoznosti… Uz nesebičnu pomoć (maestra) Brune Urlića na violini, a dodao je i vokal u izvedbi 'Djevojko mala', i ritam sekcije Čehajić na ritam gitari i Bilbija na basu u Čigoču su obojali večer toplinom – onom vrstom topline od koje srce malo intenzivnije kuca. Od prve stvari, Ellingtonove 'Take the A train' (sad imam poticaj da umetnem pasus o tome zašto baš vlak A, koji je vozio u njujorški Harlem, gdje je jazz davnih dana bio getoiziran, ali uspješno se borim protiv tog poticaja…), do posljednje, ruske narodne 'Oči čarnaje', kristalno čisti tonovi razlijevali su se dvorištem tradicionalne drvene kuće u kojoj je smješten turističko/ugostiteljski objekt 'Tradicije'. Nekih šezdesetak ljudi sjedilo je po balama sijena, bend je sjedio na buradi, vjerojatno opčinjeni – baš kao i ja – idiličnim skladom glazbe, sestrinstva zvijezda na čistom noćnom nebu, najcrnjeg mogućeg mraka s druge strane kanala, iz kojeg su zasigurno začuđene životinjske oči i uši pažljivo pratile kakva se to čudesa zbivaju na njihovom teritoriju, te blagošću domaćina koji su nas sve hranili i pojili. A, bogami, bio je to i nastup za internacionalnu publiku, jer je nekoliko obitelji kampiralo na par metara od improvizirane pozornice. Jesu li se tamo date večeri zatekli slučajno, ili su znali da će imati glazbeni bonus – ostaje mi misterija. Nisam smogao hrabrosti upitati… Rode su ostale mirne, nisu prosvjedovale; ni ona familija koja se smjestila baš na krovu 'Tradicija', ni one ostale, strateški porazmještene po okolnim krovovima, stupovima i dimnjacima. Trebao im je odmor, letile su tijekom dana, uskoro dolazi vrijeme za put u Južnu Afriku i roditelji moraju temeljito istestirati letačke mogućnosti podmladka.

'Ovo je Paulusu kao da je doma, u ovakvom ambijentu on svira kad je s familijom…', dobacio je Damir u prolazu. 'Da, još otkako su mu gurnuli gitaru u ruke kad je imao pet godina', pomislio sam ja. Evo, još poneka riječ o tom dragom gostu – Paulus Schafer smatra se jednim od najtalentiranijih gitarista na planeti. Rođenjem je Sinti, to je romsko pleme koje posebno njeguje uspomenu na Djanga Reinhardta. A blizak rođak mu je, recimo, i Stochelo Rosenberg, još jedan virtuoz kojeg sam imao privilegiju vidjeti i čuti uživo. Vječito je na turnejama, i nastupao je na svim relevantnim festivalima gypsy swinga. Ovom je prilikom imao tri nastupa s Kukuruzovićem i Django Groupom, u Petrinji u sklopu festivala, u Čigoču i u Rovinju. Oni su, noćni tipovi, odmah sjeli u auto i iz Čigoča su krenuli prema Rovinju; dok sam ja mirno – relativno mirno s obzirom na dimenzije kreveta koje nešto zaostaju za onima koje imam doma, i s obzirom na količinu Starog Čarlija koju sam usuo u sebe tijekom dana, a noću je tendirala izlasku – u potkrovlju vrtio po glavi proživljeno.

Hm, Stari Čarli… Nije vam jasno… Da, u 'Tradicijama' imaju sisačko pivo 'Old Charlie's' i kako, kad god nekud odem, pokušam sitnicama potpomognuti lokalne inicijative, probao sam Čarlija. Crvenog. Odlično! Prva sisačka kraft pivovara, nedavno su krenuli s radom, ništa me ne košta da ih ovako – ne baš suptilno, ali iskreno – izreklamiram. Kod četvrtog Čarlija sam prestao brojati, samo čekam kad će me supruga podsjetiti; sigurno čeka odgovarajuću priliku da me, sa značajno dignutom obrvom, podsjeti na točan broj.

Otkako sam posljednji put slušao ovu glazbenu kombinaciju – sad mi pada na pamet – nešto se ipak promijenilo. Nisam siguran je li ta promjena bitna ili nije, ali promjena svakako – jest. Damir i Django Group imaju najprodavaniji domaći album prvog dijela kalendarske godine. Ne samostalan, naravno, ali vrijedno je svakog respekta to što su kao prateći – ili partnerski – bend Zorana Predina na albumu 'Zoran pjeva Arsena' ostvarili taj rezultat. I Arsen se, eto, mogao obraditi u gypsy swing ruhu. U Čigoču smo, dakle, slušali autore najprodavanijeg domaćeg albuma godine, nije to mala stvar…! Iako nisu bili u kompletnom sastavu s albuma… A i njihov 'pravi' album je u pripremi – iz onih nekoliko razmijenjenih rečenica s Damirom shvatio sam da Schafer nije svirao samo pred publikom, nego i u studiju tijekom ovih nekoliko dana provedenih u Hrvatskoj – bit će tu dueta, nadigravanja i nadsviravanja. Četvrti album. Već? O, da, sjećam se davnih dana kad sam za rođendanski poklon dobio 'Green Hill', deset godina je prošlo. Sekunde i minute se vuku, godine lete. Tako je oduvijek bilo, tako je i sada.

I na kraju bih, u Damirovoj maniri, valjda je to postao moj uvjetovani refleks, trebao napisati koju riječ o sponzorima. Jesam li naglasio da je event u Čigoču bio besplatan? Nisam? Jest, nisu se naplaćivale ulaznice. E, pa, sponzori, hvala vam. Spomenuo sam na početku teksta da je ta večer bila 'neponovljiva'. Možda i nije; ponovilo se.