Kako je, zaboga, do toga uopće došlo i što je ovaj grad ikome skrivio (ne bogu, nema boga, a i ovo je dokaz da ga nema) da konce sporta, zabave i zagrebačkog života općenito godinama vuče trojac iz noćne more Mamić, Marić, Bandić?

To mi se pitanje motalo po glavi dok sam kao u noćnoj mori Groundhog dayja, već 14. puta po nemilosrdnoj sunjari koja je zamijenila uobičajenu kišu, što je ipak uoči festivala dovoljno natopila pašnjak da bi osigurala tradicionalno blato, koračao prema Jarunu po još jednu porciju ničega ili maločega na INmusicu, tom sasvim bespotrebnom festivalu za nezahtjevne, poluzainteresirane vremešne šetače pored jezera.

Najavu mi se i nije dalo pisati, jer kad nakon godina lineupova s headlinerima koji su zadnje ozbiljno dobre albume snimili prije 20 ili 25 godina, dobiješ još jedan lineup s headlinerima koji su zadnje ozbiljno dobre albume snimili prije 25 ili u ovom slučaju i 30 godina koliko je prošlo od The Cureova remek djela „Disintegration“, nakon kojega su Smitha trajno napustile muze, zapravo i nema smisla išta najavljivati.

Da ponovimo i podsjetimo, festival poput INmusica u današnje doba ima svako ambicioznije europsko selo, u ponudi su svima ista glazbena imena što te sezone sviraju festivale, samo je pitanje jesi li ili nisi u stanju složiti zanimljiv i barem donekle svjež i aktualan lineup, a upravo je zadivljujuće kako to INmusicu redovito ne uspijeva i kako je uvijek po tom pitanju najgore dijete u školi.

Doduše, ove je godine festival igrom slučaja imao u ponudi i jedan od trenutno najuzbudljivijih svjetskih bendova, ali genijalni Fontaines D.C. svoj su briljantni nastup morali odraditi u skrivenom šatoru za malobrojne sladokusce, dok je većina ostala slušati olinjalog Johnnyja Marra koji je u to vrijeme cijedio ostatke ostataka magije The Smithsa, što je po tko zna koji put potvrdilo koliko šetači što pohode pašnjak tragično slabo poznaju materiju i koliko su čvrsto uvjereni u debilanu da nema bolje glazbe od one pretpovijesne kao ni kola boljih od Moskvića.

OK, nakon što je Exit festival The Cure bukirao na vrijeme, organizator glazbenog vašara na jarunskom pašnjaku poželio je istu igračku pa je kleknuvši nažicao da mu Novosađani ne stave na njih veto, što su zbog blizine hladno mogli, pa lineup 14. INmusica nije bio baš potpuna katastrofa premda je mesa, kao i obično, bilo tek za dva dana.

Kad smo kod mesa, ponuda hrane bila je uobičajeno konfekcijska s time da je lanjski izlet u istočnjačke splačine zamijenilo balkansko sveto junk food trojstvo hamburgeri, ćevapi i uveli prženi krumpirići, točilo se za neprijateljskih 26 kuna isto „nit smrdi nit miriše“ pivo kao lani, a novost je bio zastrašujući nesnosan smrad u području štandova s hranom čiji je intenzitet na trenutke bio takav da se moglo posumnjati da se na tom mjestu nalazi kakva friška masovna grobnica.

Novost je bio i značajan manjak publike prva dva dana festivala te trećega do nastupa The Cure, što nipošto nije loše, jer su šetnje uz jezero za vrijeme gomile praznog hoda i udava na pozornicama INmusica, bile znatno ugodnije bez gužvi. Nestala je mala pozornica prema ulazu, izostali su i prateći programi, ali to nitko valjda nije ni registrirao. Ostale su zato silne ograde i restrikcije, jer neprijatelju ni zrna žita.

Poganovlaška štetočina poznata po 19-godišnjem silovanju Zagreba ove se godine, kažu, ukazala za vrijeme nastupa The Cure, ali ja je, na sreću, nisam vidio. Vozila opet nisu smjela u krug jezera, prvoga dana nije bilo autobusa, drugoga su stigli neki krševi, uglavnom, tradicionalna organizacijska zbrka…

Čak i kada se održavaju na pašnjacima glavni je smisao open air festivala glazba, a ova je godina, hvala na pitanju, potvrdila da je sve podložno promjenama osim dosade pored jarunskog jezera.

DAN PRVI: Genijalni Irci briljirali u šatoru

Dan sam počeo s debelo precijenjenim Kurtom Villeom, likom što je nekad davno svirao u briljantnim The War on Drugs pa krenuo u solo vode, a najbolje što mu u tim pokušajima uspijeva jest zvučati kao The War on Drugs za siromašne. Tako mi je zvučao prije par godina na Primaveri , a tako je bilo i sada, po sunjari na main stageu gdje je rijetke zanimljive trenutke nastupa ubijala nenadahnuta i dosadna bezvoljna pilana i tako do završetka.

Nastup Skindreda na srednjem stagu bio je rijetko viđeni masakr ušiju i dirljiv trenutak za antologiju festivalskog besmisla, ali i to je bilo podnošljivije od nastupa The Hivesa koji je uslijedio na main stageu. Šveđani koji su izgledali donekle simpatično sa svojim žestokim garažnim zvukom prije 20 godina kada su se pojavili, odavno su izgubili inspiraciju i metastazirali u rijetko antipatičnog koncertnog udava na čelu s iritantnim pjevačem čije žicanje reakcija publike spada u rubriku dno dna. Za ovo su premija čak i oni užasni i neslušljivi seljoberi iz očajnih Eagles of Death Metal.

Nije bilo mnogo vremena za oporavak, jer na srednji je stage istrčao Johnny Marr, još jedan adut iz daleke glazbene prošlosti, koji je izbjegao rubriku „kucamo na vrata zaboravljenih asova“ samo zato jer je u Zagrebu nastupio koliko jučer u Laubi, a što je logičnije nego da ga takvog, još toplog dok se mrda, dovučeš i na pašnjak. Problem s Marrom je što nema dovoljno dobre vlastite pjesme, a kopanje po ladici s pjesmama Smithsa zvuči previše kao nastup tribute benda da bi to imalo smisla gledati više od 15 minuta.

Za vrijeme Marra, u šatoru su nastup počinjali veličanstveni Fontaines D.C. i svatko tko imalo drži do sebe i vlastitog glazbenog ukusa pohitao je vidjeti jedan od najuzbudljivijih bendova današnjice. Ne treba naglašavati da je velika većina ostala na otužnom Marru i njegovoj podgrijanoj porciji Smithsa, jer, shvatili ste, koja su to kola bolja od Moskvića.

Irski Fontaines D.C. dio su fantastične i nikad uzbudljivije otočke post punk scene čiji su predvodnici moćni Idles, a jednom, za 20-ak godina kada sazriju, to će shvatiti i u ovim krajevima. Klinci predvođeni nevjerojatno karizmatičnim i nabrijanim Grainnom Chattenom, premda im je zvuk bio složen daleko od savršenog, otprašili su jedan od najmoćnijih i najuzbudljivijih nastupa koje je ovaj otužni festival ikada imao prilike vidjeti i s lakoćom pojeli sva zvučna imena što su posljednjih godina metiljala u ulozi headlinera. Bilo je to fantastično koncertno izdanje, toliko moćno i uvjerljivo da bez bisa nitko nije otići iz šatora. Briljantan bend i daleko najuzbudljiviji trenutak 14. INmusica!

Što se mene tiče, festival je tada mogao i završiti, ali kad je main stage već usput prema izlazu ostao sam odgledati i Foals koji su, ispostavilo se, bili najugodnije iznenađenje festivala. OK, malo su kilavo počeli, ali ubrzo je sve sjelo na mjesto i Foals su odradili za dvije klase bolji nastup nego prije par godina na toj istoj pozornici i uspjeli ono što na najvećem stageu INmusica gotovo nikome nije, a to je ne biti slabiji od svojeg prosjeka. Zvuk je bio odličan (ove je godine zvuk bio najbolji u povijesti festivala) bend u vrhunskoj formi i bilo je to zapravo jako dobro zatvaranje dana koji je očajno počeo i predzadnji stvarno dobar trenutak festivala.

DAN DRUGI: Otužni Suede i najgori dan u festivalskoj povijesti

Premda je posljednjih godina konkurencija sve jača, drugi dan 14. INmusica bio je, možda najslabiji i najnezanimljiviji u njegovoj povijesti. Nesretnog Franka Turnera ponovno je, baš kao i 2015. zapao main stage popodne po tropskoj vrućini, ali taj nabrijani i bezlični folk i nije za bolji termin. Turner, naime, na festivalima uglavnim služi za zagrijavanje i idealan je za serviranje nezahtjevnoj publici koja će malo skakutati ili neće pa će za minutu zaboraviti što je Frank svirao, htio reći i tko je on uopće. Tako je bilo sada, a tako će biti i sljedeći put kada ga pozovu, a hoće, jer Frank nije preskup i uvijek dođe.

Thievery Corporation još su jedna povijesna iskopina i bend koji se 14 godina nije sastao s podnošljivim albumom, što ih, ofkors, čini razumljivim odabirom za INmusic. Oni nisu toliko bezlični poput Turnera, ali uporno iritantno urlanje Zagreeeeeeb u svakoj pjesmi i zamor tog njihovog starog materijala i taj su nastup učinili pilanom za svakog osim zagrižene fanove, premda je razumno pitanje zašto bi itko danas uopće bio njihov zagriženi fan.

Do tada neugodno prazni pašnjak pristojno se popunio za nastup Garbagea, koji su bili uglavnom solidni, na trenutke malo dosadnjikavi i ni sekunde doista uzbudljivi, ali ispostavilo se i uvjerljivo najmanje slabi toga dana. Garbage je bend/projekt koji je u karijeri imao dobrih i očajnih trenutaka, ali glavni je problem što im glazba ne stari dobro pa i pjesme koje su nekada držale vodu danas zvuče pomalo ofucano. Shirley Manson svojom je impresivnom pojavom i sjajnim scenskim nastupom to nekada uspijevala lako sakriti, ali danas, nažalost, to ide sve teže.

Prava je pilana, međutim, stigla sa Suede. Tedeschijev rođendanski bend koji je u 90-ima objavio dva vrlo dobra i jedan solidan album pa se raspao i ponovno okupio te nastavio snimati dosadnjikave pjesme, ni u ludilu nije materijal za headlinera festivala, a činjenicu da im glazba nije ni blizu idealnom za pašnjak i da ju je vrijeme gadno pregazilo, Brett Anderson je pokušao nadomjestiti scenskim nastupom koji je varirao od pretjerano euforičnog do tragikomičnog i otužnog. Ni Brettovo neprekidno bacanje na koljena ni komično zazivanje buke iz publike nisu mogli pomoći. Suede su naprosto bili dosadni.

DAN TREĆI: Dobri The Cure i splačina za predjelo

Treći je dan bio rezerviran za The Cure zbog kojih je većina ljudi i kupila ulaznicu. Da odmah bude jasno, ja volim The Cure, odnosno volim njihove dobre albume, a to su svi oni, s izuzetkom slabog „The Top“, od početka karijere do fenomenalnog „Disintegration“, koji je, nazirete li sada problemčić, snimljen pradavne 1989. godine. Nikada nakon tog remek djela Robert Smith nije uspio snimiti pristojan album, međutim, minuli rad i gomiletina izvrsnih pjesama iz zlatnog doba benda bili su dovoljni da The Cure nastave svirati do danas i održe reputaciju najkvalitetnije i najuzbudljivije teškaške live atrakcije uz Springsteena i Pearl Jam. Usput, Smith i ekipa jednako su velik i važan bend poput Stonesa, Dylana ili U2 s kojima također dijele običaj sviranja prastarih pjesama na koncertima, ali uživo su od njih za klasu bolji.

The Cure su u Zagrebu odsvirali vrlo dobar koncert, što je sasvim očekivano, jer radi se o live ziceru koji ne može podbaciti. Bend je savršeno usviran, Smithov glas je besprijekoran, kao i na početku karijere, a to što danas sliči na ostarjelu Elizabeth Taylor, a bend na grupu građana iz kvartovskog birca, svemu daje dodani šarm.

Već od prvog takta „Plainsong“ s kojom su otvorili nastup vidjelo se da će biti za klasu bolji od svega što je ikada stajalo na main stageu INmusica uključujući prošlogodišnjeg očajno iritantnog Nicka Cavea sa svim onim patetičnim izljevima emocija i prenemaganjem u stilu Mate Miše Kovača te najdosadnijom set listom u karijeri.

The Cure su svoj program očekivano sastavljen od prastarih favorita odvezli suvereno do kraja, a dojam nije mogao popraviti ni višeminutni prekid zbog kvara razglasa. Ipak, koliko god bilo dobro, nije bilo ni blizu uobičajeno savršenom, barem onima koji su The Cure imali priliku vidjeti ranije. Evo i zašto. Prvi od tri koncerta The Cure koja sam vidio u životu, onaj ljubljanski iz 1989. kada su bili u naponu snage, bend je otvorio s iste dvije pjesme kao i na Jarunu („Plainsong“ i „Pictures of You“) te zatvorio regularni dio nastupa („Disitegration“), a i drugi je bis završio s „Boys don`t Cry“.

Posve je jednako bilo i 2012. na Primavera festivalu. The Cure, shvatili ste, 30 godina sviraju više-manje sličan ili isti koncert, ali ono što ih razlikuje i čini boljima od gotovo svega što se iz te kategorije može vidjeti uživo jest dramaturgija koncerata i euforični bisevi koji mogu trajati gotovo jednako dugo koliko i regularni dio kao što je to bilo u Ljubljani ili na njima zavlada čudesna atmosfera, sve postane nadrealno zabavno, pa čak i konobari plešu na šankovima, kao što je bilo u Barceloni. U Zagrebu se na žalost nije dogodilo ništa od toga, a pritom, neka kao primjedba uđe u zapisnik, nisu odsvirali ništa s fantastičnog albuma „Pornography“ pa čak ni „One Hundred Years“ koja im je redovita na set listama ovogodišnjih festivalskih nastupa.

Ono, međutim, što najviše upada u oko i smeta jest lista pjesama na bisu koja je jednaka na svim ovosezonskim festivalskim nastupima, a složena je kao da se lopatom preko volje nabacala ta hrpica najkomercijalnijih hitova benda pa odradila preko volje za masu, jer masa voli hitove. Jebiga, nekada su to radili pažljivije i s više stila.

Da ne bude zabune, i kada im se mogu naći primjedbe, The Cure su uživo svemirski brod za većinu scene i onaj tko ih je prvi puta gledao na Jarunu imao je razloga biti zadovoljan. Na velikim su pozornicama ovako moćni (OK, možda malo moćniji) u Zagrebu bili samo Pearl Jam u Domu sportova te Primal Scream na istom mjestu, ali drugom festivalu. Druga je stvar to što gledati The Cure prvi put 2019. i to na pašnjaku pored jezera nije nešto čime bi se prosječni ljubitelj benda i glazbe općenito imao razloga ponositi. Uglavnom, bilo je dobro, premda malo nedorečeno, a uz pjesme s „Disintegrationa“, najbolji je trenutak koncerta bio blok s izvrsnim klasicima „A Play for Today“, „Forest“ i „Primary“.

Ranije je na main stageu nastupila LP i to je bilo zadivljujuće dosadno, šuplje, sterilno i besmisleno. Na srednjem stageu su svirali Kojoti, ali njih sam propustio.

I to je bilo to. Jarunom su sada prodefilirali valjda svi iz povijesnih glazbenih ladica prošloga stoljeća i možda bi bilo najbolje da se taj vašar ukine barem na 15 - 20 godina dok ovi što su u sadašnje vrijeme dobri i uzbudljivi dovoljno olinjaju da ih se može zvati na jezero kad prestanu biti svježi i aktualni.