Kasnim, i znam da kasnim… No, i dalje vrtim po glavi nastup Nikole Vranjkovića u Saxu prošli četvrtak, što je znak da moram izbaciti iz sebe ono što vrtim po glavi. Ne samo po glavi, nešto vrtim na cd-ima, nešto i po kompu.
A kasnim zbog okolnosti – objašnjenje, ne i opravdanje. Prije tog četvrtka pohodio sam i Beer Fest na Zapadnom kolodvoru, pa Courtney Barnett u Tvornici, navraćajući i u Bikers i u Route i na Jesusa Christa Superstara u Komediju, pa i na promociju autobiografije pokojnog i veličanstvenog Krešimira Ćosića, i od svega toga morao sam se odmoriti tijekom vikenda na moru. Ajd, usput, samo da skrenem pozornost – provjerite obavezno J.R. Augusta, prvenstveno sam zbog njega u ponedjeljak išao na Beer Fest i nisam pogriješio. On za klavijaturama, zbor od deset ljudi, dva saxa, kontrabas i bubnjevi, a koncept vapi za zborom od pedeset ljudi, kompletnom brass sekcijom, dodajmo i malo gudača. Možda i dvojica-trojica koji rade premete na pozornici, poput Johna Belushija u Blues Brothersima… Bilo je odlično, može biti još bolje… Blues, jazz, voodoo, boogie, dixieland, gospel, na putu je da postane naš domaći Dr. John. Ako to već i nije postao. Provjerite obavezno i Jesusa Christa, raskošno, dojmljivo, pamtljivo, eklektično; ako možete do karata. Ostalo uglavnom u granicama očekivanog, kritike izostaju. Takav dan, takav tekst.
No, da, Vranjković… Prije par mjeseci dobar mi poznanik – da ne devalviram termin 'prijateljstvo' – gurne u ruke CD naziva 'Veronautika', 'poslušaj, pa javi što misliš'. Prvi put čuo ime, malo me obeshrabrio dupli CD, dodatno me obeshrabrio uvodni 'piece' od deset minuta. No, kad tamo… Dugo, ali stvarno dugo nisam slušao nešto toliko zanimljivo, nema takve muzike kod nas, ozbiljno, promišljeno, dobri tekstovi, povremeno mračno, riječi na rubu (ili preko ruba…) depresije, sjećanja, ljubav, eskapizam, dubok i promukao glas. Produkcijski savršeno, samo bi na omotu još trebalo pisati uputstvo 'slušati glasno', pa ispod još 'oprez, nije za svakoga'. Možda svjesno, možda i nesvjesno, čuju se uticaji Pink Floyda, King Crimsona, Joy Divisiona, možda EKV, Mark Lanegan, svega i svačega. Neobično. Beskompromisno. Bez želje za dodvoravanjem. Bez želje za sviđanjem. Baš po mom ukusu.
Pa krenem guglati, vraćati se u prošlost – čovjek je prisutan na glazbenoj sceni Srbije preko dvadeset godina, bez problema puni dvorane od dvije – tri tisuće ljudi, bio je glavni autor alter benda 'Block Out', neki kultni lik srpske glazbene scene, ma što taj 'kult' značio. Ok, ima smisla. Makar nema smisla to što nikad nisam čuo za njega, kao ni – pretpostavljam – većina populacije u Hrvatskoj. I Bajagin tonac niz godina, i još svaštanešto.
I evo Nikole Vranjkovića u Saxu, prvi nastup u Zagrebu, prvi u Hrvatskoj. Naštelimo se Šime i ja iza miks pulta, naručimo pive i… Osvijestimo se dva sata i četrdeset pet minuta kasnije. Kakav koncert! Zapravo – koncept. Doveo je čovjeka za miks pult, čovjeka za light show, na pozornici šest ljudi, sve savršeno štima, usvirani, uigrani, vjerujte kad kažem da je bila rijetka privilegija biti tamo i tada. Zid zvuka bombardirao nas je od prve do posljednje minute. Sviralo se sjedeći, laganice koje bi Bajaga pretvorio u perolaku kategoriju za pocupkivanje, za suzicu, za poljupčiće, bile su olovne, napadale su čula, a kad su se digli rekoh sam sebi 'aha, veliko finale'. Ali, to finale je trajalo skoro sat vremena… Stvari s 'Veronautike' sam prepoznavao, završili su ubitačno žestoko (u tom setu sigurno je bila stvar 'Večernja zvona' s tog albuma, a guglajući ponovo pretpostavio sam da su ostale bile prearanžirane stare stvari 'Block Outa', tko će se više sjetiti nakon par dana?!), uz ovacije – koliko? – recimo sedamdesetak prisutnih. Ajmo zaokružiti na stotinjak. Na pozornici im se neke tri stvari prije kraja priključio i Davor Rodik prepoznatljivo 'slajdajući' i dajući doprinos toj organiziranoj, definiranoj i hipnotizirajućoj buci. 'Bio si u Zagrebu? U Saxu? Jesi svirao s Rodikom? Nisi? E, kurac si onda svirao u Saxu!', tako je nekako Vranjković najavio i odjavio Rodika na pozornici. Inače nije puno pričao, tu i tamo poneko 'hvala', računajte da se silno raspričao u toj situaciji s Rodikom. Pet gitara, pet gitara je 'šljakalo' tih pet minuta!
Ljudi im nisu dali da odu, makar je završetak bio kristalno jasan – dugotrajni tuš, to je to, nema više, odjebite, kraj, fin, ende. E, ne može, ne za prvi koncert u Zagrebu. Vratili smo ih, 'jesmo li ikada svirali na bis?', pitao je Vranjković bend, a bend je rekao 'ne'. Eto, i bis smo dobili, za prvi put u Zagrebu. Volio bih, kvragu, ponoviti taj doživljaj, uhvatit ću ga – ili ih – ponovo nekada, negdje. Mda, slutim da će uskoro doći u Tvornicu. Ili Vintage. A ni ZKM ne bi bio loš. Nisam bio na tako dobrom koncertu od kad sam prvi put vidio Springsteena, onomad u Udinama. S tim da je doživljaj – u emotivnom smislu - puno, puno drugačiji.
Može li se ta glazba 'uhvatiti' kod nas? Kao, recimo glazba 'Repetitora', koji je uvijek i svuda dobrodošao? Hm, teško pitanje. Možda i generacijsko pitanje. Ima li mlađa populacija koncentracije probijati se kroz pjesme od deset minuta? Ima li starija populacija energije i volje da izađe iz udobnosti, iz 'Bermudskog trokuta' za sredovječne, fotelja – tv – frižider? A nema šanse da – bilo jedni, bilo drugi - prethodno išta čuju na radiju ili u poluvremenu nogometnih utakmica. Ipak se treba malo potruditi, ali nagrada za trud je ogromna. Provjerite, zavoljet ćete ili zamrziti, ali nećete ignorantski olako preći preko tog imena i te glazbe. A mislim da je baš to ono što Vranjković želi postići.
'Sve što mogu reći stane u dve reči, bolje je da misliš da sam se umorio, idi ako možeš ja ti šifru ne dam, zašto da se predam, nisam se ni borio' – eto vam djelića Vranjkovićeve poezije, iz pjesme 'Dve reči'. U prijevodu 'Dvije riječi'. Možda bi ona trebala biti prva za poslušati, kao uvod. Kao lakmus.