Dobar grad ovaj Zagreb… Ima i mana, naravno, i to velikih, ali ako se zadržimo na kulturnoj ponudi grada, s naglaskom na glazbu – ima zanimljivih stvari za ponuditi. I to u kontinuitetu. Dio te ponude nalazite i na ovom portalu, ali dio nekako prođe 'ispod radara'. Elem daklem, u srijedu bijah na jednom od tih glazbenih događaja koji su u najavi prošli 'ispod radara', na drugom koncertu Darka Rundeka s Jazz orkestrom HRT-a u Muzeju suvremene umjetnosti. Još točnije – u dvorani Gorgona, koja me (prije koju godinicu…) pozitivno zapanjila kad sam prvi put kročio u nju i prvi put čuo kako živa glazba tamo zvuči. Zvuči besprijekorno, da ne tupim dalje.
Utorak i srijeda ponudili su dva rasprodana koncerta spomenute kombinacije, za koju sam pretpostavio da će zvučati uzbudljivo i neobično. Bit ću do kraja pošten – nisam preveliki ljubitelj onoga što Rundek kroz silne godine prisustva na sceni radi. Da, poštujem ga, od ranih dana Haustora ga slušam, s burazom sam mu igrao košarku kao tinejdžer, ali… postoji u tom mom odnosu neki nedefinirajući 'ali'. Da ovako probam formulirati: ne dijelim oduševljenje onih koji danima, tjednima, mjesecima i godinama analiziraju tekstove njegovih pjesama, i dive se njegovom odmaku prema artu i teatru. Kužim, dobro, poštujem, dobro, nisam baš lud za time. Eto, probao sam objasniti.
Jedini njegov koncert kojeg se sjećam bio je onaj na beogradskom Kalemegdanu, kad sam bio vojnik notorne JNA. Od tada više ne mogu čuti 'Djevojke u ljetnim haljinama', jer ih je publika toliko puta vraćala na bis da sam se 'djevojaka' naslušao za tri života. A još nisam bio napunio ni dvadesetu…
Iskra lucidnosti me ipak dovela u MSU, ta slutnja nečeg posebnog, i uspjeli smo – supruga i ja – savladati prepreke tipa posao, tramvaji, frizeri, agencije za prodaju nekretnina, osiguravajuća društva, odvojeni dolasci, da bismo se pravovremeno našli na licu mjesta. Jazz orkestar HRT-a sam slušao dosta, kao – naravno – i njegove članove koji djeluju s različitim bendovima i u različitim žanrovima i kombinacijama, i tu imam nepromjenjivo mišljenje: briljantni instrumentalisti koji se povremeno pokazuju i velikim kreativcima kad vode vlastite sastave. Eto, posljednji koga sam akceptirao kao takvog jest bubnjar Janko Novoselić, koji mi je projektom 'Kozmodrum' natjerao žmarce uz i niz kičmicu, a to mi se više ne događa često.
Skupilo se to društvance, ravnatelj i povremeni konferansije bio je Miron Hauser, većinu aranžmana napravio je Luka Žužić, back vokali bili su Igor Pavlica i Maja Rivić, ajd da ne nabrajam sve članove benda od krajnjeg lijevog Joea Kaplowitza - koji je svoje klavijature zamijenio i tubom za potrebe 'Apokalipsa' – nadalje, da taksativno ne spominjem sva nadahnuta sola – od Križića, preko Jocića do Penave – i da ovu ekstra dugu rečenicu privedem kraju opaskom da se suptilno i diskretno u središte zbivanja pozicionirao sam Rundek, u svijetlosivom odijelu, s pripadajućim tenisicama (za što je pokupio komplimente obiteljskog modnog gurua, a to nisam ja…), i razbarušenom sijedom kosom. Od uvodnih 'Ti i ja' i 'Uhoda' do završnih 'Šala od svile' (što je za mene bio vrhunac nastupa) i 'Duhova' bilo je to stotinjak minuta esencijalnog užitka.
Bio je to sretan spoj besprijekornog muziciranja s onim spomenutim Rundekovim pomakom prema pretencioznosti i scenskom pokretu, koji je ovom prilikom donio Orkestru dozu emocije, što večeri daje prefiks 'ekstra'. U 'Šejnu' je jahao prema zapadu i doista nas je i poveo sa sobom… 'Apokalipso' je bio dodatno okrenut prema Istoku, prema Romima, prema 'ćirilici', prema Bregoviću, šetnja žanrovima donijela je i malo funka, i reggae, i swing, i calypso, i cha cha cha. Radili su dlanovi, radila su grla, radila su stopala, kad je već koncert bio sjedeći, Rundek se povremeno sugestivno i prisno približavao publici, na 'Apokalipsu' je ostavio mikrofon i prepustio joj tj nam pjevanje refrena. Ima ipak nešto posebno u njemu…, ima taj dubok glas, te plave oči ispod kojih su sad već i ozbiljni podočnjaci, zvuči i izgleda uvjerljivo kad želi prenijeti neku svoju poruku.
Morat ću ponovo sve pomno preslušati, spreman sam i za revidiranje stava kojeg sam tamo negdje na početku nesebično podijelio s čitateljima. Možete staviti i riječ bio između riječi nisam i riječi veliki u drugoj rečenici drugog pasusa teksta. Za početak sam doma odmah stavio 'Šal od svile', kapi s oboda sad padaju na uže i gan, ja sam slobodan, neka s moga vrata vijori šal od svile. Zapravo, u srijedu je pjevao 'šal svileni'. Ozbiljna poezija, kako god je tumačili – kao ispovijed zakletog individualca ili kao ono drugo, što ne želim eleborirati a ima veze s gospodinom Sakomanom. Večer za pamćenje, što mi je potvrdila i supruga, stalni lakmus mojih povremeno neumjerenih doživljaja svijeta.
Nisam se mogao ne upitati, još za vrijeme trajanja koncerta: kakva bi to kombinacija bila kad bi Jazz orkestar HRT-a prearanžirao pjesme Buldožera i ugostio samog Borisa Belea, koji je prije nekoliko mjeseci izdao vrlo, vrlo solidan solo album? Kako bi zvučali 'Helga', 'Dobro jutro madam Jovanović', 'Smrt Morisona Džima', 'Blues gnjus', 'Odmah kaži da', pa preko nove 'Tvoja mama to radi', sve do potencijalnog krešenda pjesmom 'Doktore pomozite' koja završava zbornim pjevanjem riječi 'dosada je dosada, dosada je dosada…'? A? Nije loša ideja? Pa ako se i ne realizira – imamo pravo na maštanje. Barem mašta ništa ne košta.