U valu reuniona što je posljednjih godina ponovno sastavio čitav niz više ili manje što opravdano zaboravljenih ili pak s pravom neprežaljnih bendova bilo je svega i svačega. Stvari su se kretale od potpune katastrofe mitskih razmjera poput besramne i bezobrazne prevare kakvu je publici priredilo Bijelo dugme odsviravši vjerojatno najgoru, najbesmisleniju i nejbezvredniju povratničku turneju u povijesti glazbe na ovim prostorima, do onih zanimljivih jednokratnih okupljanja što su se dogodila samo zbog nekog konkrenog povoda, kakav je friški reunion legendarnih Parafa kojima je reizdana čitava diskografija.
Do reuniona Kojota, benda što je ostavio značajan trag 90-ih godina krećući se putem što su ga trasirali Partibrejkersi i Fiju briju euforija, došlo je bez velike pompe i specijalnih očekivanja.
Povratnički je koncert zakazan za Brijačnicu koja se u siječnu 2017. održala u Boćarskom domu, a vjerujem da bend ni u najluđem snu nije očekivao euforiju što su je tada izazvali pred punom dvoranom.
Mislim, jebeš ti čitavu tu povratničku priču, ako nemaš nove pjesme vrijedne pažnje, a kako su, i neka su, Kojoti old school bend, vrijedno su prionuli snimanju novog albuma.
Ishod priča s povratničkim albumima uvijek je poprilično neizvjestan, jer, da se ne lažemo, češće se tu hrabro pogine i dobaci daleko manje od rezultata iz doba stare slave, nego što se uspije ponoviti najbolje trenutke pa svi s nelagodom gledaju u pod i misle si kome je sve to uopće trebalo, a prijatelji i obitelj tješe da sve ipak nije baš toliko loše koliko izgleda.
Na sreću, Kojotima se to nije dogodilo. Odmah od prvog garažnog rifa „Srama“ praćenog moćnim čekićanjem ritam sekcije jasno je da tu nema zajebancije i da su Kojoti uboli ozbiljan album, zapravo najbolji u karijeri.
Več je na od ranije poznatim pjesmama, poput psihodelijom obojenom „Mi ne pripadamo tu“ i angažiranoj „Evolucija ide u pogrešnom smjeru“ bilo jasno da je bend u odličnoj formi i naponu kreativne i sviračke snage, s tim da su u potonjoj pokazali kritičku svijest kakva se, u ovoj sve tužnijoj i luđoj hrvatskoj stvarnosti, sve rjeđe susreće u glazbi.
Kojoti su u žešćim garažnim stvarima očekivano odradili dobar posao, uostalom tu su oduvijek doma, izvrsni su bili i u izletima u funkoidne vode i već spomenutim psihodeličnima, odlično su ispale i suradnje s Kandžijom u „Sve je pod kontrolom“ i Lukom iz TBF-a u „Da li znaš moje ime“, divna je i zaključna "Dan" posvećena tragično preminulom klavijaturisti Danu Divjaku, ali naprosto su briljirali u pjesmi koja je nešto dalje od njihova klasičnog izričaja.
„Oprosti što te volim“ je, barem ako se mene pita, najbolja i najljepša pjesama što su je Kojoti ikada snimili. Sve je tu savršeno složeno: i briljantne klavijature Vedrana Križana što pjesmi daju prekrasnu toplinu, i savršeni gostujući Vavin lap steel, i Alenov glas, i neodoljivi refren, i savršeno odmjereni gitarski solo za kraj. „Oprosti što te volim“ možda neće biti posebno velik hit, ali samo zbog nje uvijek će vrijediti ponovno pogledati Kojote uživo.
Uglavnom, bend koji je svojedobno kod nekih kritičara izazivao djetinjasto, ali brutalno omalovažavanje i hejtanje na najjače, odradio je jedan od najuvjerljivijih povrataka ikada i snimio pošten, zreo te besprijekorno odsviran i produciran album s gomilom nadahnutih trenutaka.
Iskreno, kada sam početkom prošlog ljeta razgovarao s Vidukom i slušao ga s koliko žara govori o novim pjesmama bilo me je pomalo strah hoće li izgorjeti u pokušaju, ali neizmjerno mi je drago da nije. Jebiga, što jest, jest, "Sve je pod kontrolom?" je jebeno moćan i uvjerljiv povratnički album, bolji od svih prethodnih Kojota, ali i jedan od boljih uopće u posljednje vrijeme, a to definitivno nije mala stvar. Fakat impresivan povratak i rock and roll u najboljem izdanju.
Ocjena: 9/10