Sve u svemu, bila je to još jedna bogata i izvrsna glazbena godina. Sada već kronična svjetska kriza i opće rasulo savršeni su pokretači inspiracije glazbenika pa je broj sjajnih albuma što su konkurirali za ulazak među 50 na ovoj listi, na početku njezina stvaranja bio veći od 100.
Ovaj izbor je, vrijedi uvijek naglasiti, osoban i složen bez pretenzija da bude ikakvo sveto pismo. Kod njegova slaganja najvažniji kriterij su bile autorove glazbene sklonosti, a svježina novih izvođača uvijek je imalai imat će blagu prednost pred rutinom onih vremešnih. Tu se nalaze izvođači iz domene rock glazbe i njezinih podvrsta, a hip hop će imati vlastitu listu najboljih. Ovdje stoga nema ni izvrsnog Kamasi Washingtona, jer to je ipak jazz pa da se ne miješa baš sve.
Uz neuništivu i nevjerojatno plodnu garažnu i inu psihodeliju, post punk, naročito onaj plesni, prošle je godine eksplodirao kao najuzbudljiviji žanr s morem sjajnih bendova i nekoliko doista briljantnih albuma. Godinu na izmaku obilježili su Britanci čija je scena iznjedrila bezbroj odličnih i politički angažiranih bendova i niz vrhunskih albuma. Odavno se već nije dogodilo da u jednoj godinu izađe toliko mnogo sjajnih debi albuma, ali to je već uobičajeno u doba krize. Kao i uvijek, ni redosljed nije zacementiran, i da je nešto drugačiji, opet bi bilo u redu. Idles su opet prvi, jer su pametni, angažirani i nabrijani, a uspjeli su u kratkom roku, nakon sjajnog prošlogodišnjeg, snimiti jednako dobri, ako ne i bolji album.
1. Idles - Joy as an Act of Resistance
Kada se Velike Britanija nađe u krizi, a tamo to stanje, zahvaljujući vodstvu potkapacitiranih klaunova, što je kulminiralo Brexitom i dramom oko njega, traje već godinama, onda je sigurno barem jedno – glazbena scena će procvjetati. Britanci tako, baš kao i u doba krize s kraja 70-ih, kada su mijenjali glazbu i stvarali trendove, danas imaju gomilu uzbudljivih i žestokih bendova koji svoje političke i ine stavove, jasno izriču u nabrijanim pjesmama na sjajnim albumima. Brightonski Idles spadaju u vrh te scene u kojoj se ističu i Sleaford Mods, Shame, Shopping i more drugih, a nakon što su prošle godine imali najbolji album na ovom portalu, isto im je uspjelo i ove, s moćnim, nabrijanim, pametnim, angažiranim, na trenutke gorkim i mučnim, ali na svaki način neodoljivim albumom „Joy as an Act of Resistance“. Joe Talbot ne pjeva, odnosno reži, samo o politici, tu su i intimni demoni odnosa s ocem (Colossus) te sjećanja na kćer koja je umrla tijekom poroda (June). Možda to i nije sasvim savršen album, ali je vrlo blizu tome, a kad na njemu, uz sve ostale, imaš tako briljantnu i pametnu pjesmu kakva je „Danny Nedelko“ pa još živiš u vremenu koje vapi za žestinom, sve se mane brišu. Ukratko, ovo je pametan, nabrijan i beskrajno uzbudljiv album velikog benda.
2. Bodega - Endless Scroll
Premda su Britanci u velikom naletu i danas imaju življu scenu od američke, New York i Philadelphija uvijek će biti u stanju iznjedriti nove sjajne bendove i glazbenike. Jedan od najboljih i najuzbudljivijih američkih novih bendova je Bodega, briljantna brooklynška muško ženska post punk kombinacija koja stvara čudesno uzbudljivu i zaraznu plesnu glazbu s besprijekorno posloženim utjecajima u rasponu od The Fall i Talking Heads, preko B52`s i The Julie Ruin do LCD Soundsystem, ali s jasnom vlastitom prepoznatljivom crtom. Njihov prvijenac „Endles Scroll“ izvrstan je, nabrijan i pametan album na kojemu Bodega u neodoljivo zaraznim pjesmama kroz vokalnu međuigru Bena Hoziea i Nikki Belfiglio progovara o raznim stvarima, od ženske masturbacije do ovisnosti o Internetu, a sve je to praćeno moćnim tribalnim ritmovima i savršenim gitarama što štekću, reže i zavijaju. Uglavnom, ovo je jedan od najdojmljivijih prvijenaca posljednjih godina i jedan od najuzbudljivijih uopće.
3. Oh Sees – Smote Reverser
Psihodelični garage punk jedan je od najvitalnijih, najplodnijih i najuzbudljivijih žanrova posljednjih godina, a u toj je priči John Dwyer sa svojim Oh Sees među najvećim akterima ikad. Stroj za snimanje divljih, moćnih i beskrajno uzbudljivih albuma koje promovira na furioznim koncertima, nikada nije podbacio, pa tako ni s posljednjim, izvrsnim „Smote Reverserom“. Sve je ovdje savršeno posloženo, i briljantno odsvirano, moćna gitara i ritam sekcija koju nose dva bubnjara ruše sve pred sobom, a razlika u odnosu na ranije albume je u tome što se Dwyer ovdje malo više poigravao sa prog rockom uz natruhe jazz improvizacija, ali i stao na loptu te bio gotovo nježan u nekim pjesmama stvorivši nevjerojatno bogatu i dojmljivo raznoliku zvučnu sliku. Ukratko, savršeni album, briljantnog benda.
4.Rolling Blackouts Coastal Fever - Hope Downs
Australija je, baš kao i Novi Zeland, nepresušan izvor sjajnih bendova što nastaju kao na traci i već desetljećima neprekidno stvaraju i isporučuju briljantnu i vrlo uzbudljivu glazbu. Rolling Blackouts Coastal Fever, međutim, ne spadaju u onu najbrojniju skupinu karakteristično žestokih garažnih otočkih bendova, oni su više iz neke mekše, popističnije i melodičnije punk priče. To naravno ne znači da su manje energični ili uzbudljivi, dapače, riječ je je o jednom od najboljih i najuzbudljivijoj bendova što su se pojavili u posljednje vrijeme, a razigrani, melodični i zarazni prvijenac „Hope Downs“, što na trenutke zvuči kao The War on Drugs na steroidima, jedan je od najboljih ove godine.
5. Dirtmusic - Bu Bir Ruya
U zemlji neukusa kakva je ova, sasvim je očekivano da nešto tako dobro i kompleksno poput Dirtmusic uživo dođe vidjeti manje od 100 ljudi. Unatoč tome, Chris Eckman i njegova međunarodna ekipa iz benda otprašili su u Zagrebu briljantan koncert i na savršen način predstavili fenomenalni album „Bu Bir Ruya“ veličanstvenu mješavinu psihodelije, orijentalnih ritmova i kojekakvih svjetskih utjecaja. Hipnotički ritmovi, čarobna atmosfera, neobični instrumenti i Eckman u vrhunskoj vokalnoj formi nose ovaj album što nema slabog mjesta i s lakoćom mete pod s velikom većinom prošlogodišnje produkcije.
6. Shopping - The Official Body
U lavini izvrsnih britanskih post punk bendova Shopping su se najviše i na najbolji način približili onome što su nekada, na legendarna prva dva albuma, savršeno radili Gang of Four, ali uz dodatak plesne prpošnosti B52`s. i Altered Images. Energična funkoidna ritam sekcija s pumpajućim basom, oštre i zvonke gitare te muško ženski vokali, savršeno se nadopunjuju i stvaraju eksplozivnu i neodoljivu plesnu zvučnu sliku. Usput, Shopping su, baš kao i mnogi njihovi sunarodnjaci, pametni, politički osviješteni, angažirani i kritički nastrojeni prema tmurnoj stvarnosti.
7.Sauna Youth – Deaths
Londonski Sauna Youth na sceni su već desetak godina i za to su vrijeme izgradili kultni status, ali nikada nisu uspjeli dobaciti dalje od toga. Izvrsni treći album „Deaths“ njihovo je najzrelije, najbolje i najuvjerljivije djelo. Premda nešto sporiji od prethodnika to je i dalje naprosto veličanstveni, hipnotički i neodoljivi punk na granici post punka, a genijalne tutnjeće dizalice kakve su „Problems“, „Leisure Times“ ili „Distracted“ spadaju u najbolje iz žanra što se moglo čuti posljednjih godina. Naravno i oni pjevaju u mušlo ženskom dvoglasju i, jebiga, definitivno rasturaju.
8. Parquet Courts - Wide Awake!
U valu američkih garažnih genijalaca koji vješto koketiraju s punkom i art rockom i posljednjih nekoliko godina neumorno štancaju odlične albume, Parquet Courts s pravom drže poziciju među najvažnijima i najboljima. Četvti album „Wide Awake!“ producirao im je hvaljeni Danger Mouse i napravio odličan posao, dodavši masu oštrom zvuku benda što je naročito dobro ispalo u laganijim pjasmama kakva je izvrsna „Back to Earth“ i plesnim poput „Wide Awake“. Parquet Courts su na ovom albumu proširili žanrovske vidike, pokazali da briljiraju u svemu čega se dotaknu i da im je samo nebo granica.
9. Spiritualized – And Nothing Hurt
Genijalni Jason Pierce, snimao je izvrsne albume s nekadašnjim bendom Spaceman 3 pa nastavio sa Spiritualized, a posljednji „And Nothing Hurt“ perfektna je kombinacija svega što je Pierce radio i što je na njega utjecalo u dugoj i bogatoj karijeri. Kada bi se birao album s najviše utjecaja i kombinacija žanrova, Spiritualised bi bili prvi izbor. „And Nothing Hurt“ je album predivne glazbe i sjajnih pjesama u kojima ima svega: od space rocka, bluesa i jazza, preko soula, gospela i elektronike do garage rocka, od prekrasnih gitara preko nježnih gudača i trubača do sintesajzera. Prekrasan album, baš prekrasan
10. Ty Segall - Freedom's Goblin
Ty Segall je jedan od najplodinijih, najtalentiranijih i najpouzdanijih glazbenika ne samo današnjice, nego svih vremena te čovjek koji nikada nije snimio čak ni prosječan, a kamoli slab album. Posljednji „Freedom`s Goblin“ dupli je album bez slabog mjesta, savršeno posloženi spoj garažnog rocka s čitavim nisom dodataka i začina što u konačnici kod Segalla uvijek rezultira besprijekornim uzbudljivim pjesmama. Segall je briljantan autor, ali i majstor obrada, a ovdje mu je baš savršeno legao klasik Hot Chocholatea „Every 1`s a Winner“
11. Deafheaven – Ordinary Corrupt Human Love
Deafheaven je možda najbolja i najuvjerljivija kombinacija krikova i najljepših zamislivih melodija što se pojavila od kada je nekome palo na pamet spajati nespojivo. Hipnotički post rock, s prekrasnim instrumentalnim pasažima prekidaju urlajuće vokalne dionice i strahovito moćni zvučni udari, a taj glazbeni rollercoaster izveden je toliko dobro da stalno želiš još. Pjesme su duge i po 12 minuta i sve su sjajne, a „Honeycomb“ i „Canary Yellow“ opasno su blizu remek djelima. Glupljim metalcima Deafhaven idu na živce jer su previše alter i post rock, glupljima na drugoj strani smetaju krikovi Georgea Clarkea dok pametni uživaju u ovoj izvrsnoj kombinaciji.
12. Shame – Songs Of Praise
Shame su još jedni iz plejade sjajnih britanskih indie post punkera što su zabljesnuli izvrsnim nastupnim albumima. Ovi politički osviješteni klinci iz južnog Londona na trenutke su vrlo žestoki, ali češto i gotovo darkerski atmosferični s odlično odabranim utjecajima, u rasponu od The Fall preko Fugazi, a ima tu i tragova Fang of Four, Sisters of Mercy pa i ranih U2 iz doba kad nisu bili karikatura u kakvu su se s vremenom pretvorili. Uglavnom, još jedan odličan album koji potvrđuje da je britanska scena danas življa i uzbudljivija od američke.
13.The Breeders - All Nerve
Kada su sestre Deal 2013. ponovno okupile The Breeders svirajući na turneji svoj genijalni album „Last Splash“ i zvučeći pritom naprosto neodoljivo svježe, činilo se da je samo pitanje vremena kada će objaviti nove pjesme. Stvari su se, međutim, unekoliko otegnule pa je album „All Nerve“ izašao tek 2018. Dugo je trebalo čekati, ali isplatilo se, jer „All Nerve“ je vrlo dobar album, malo smireniji od ranijih radova, ali sa svim karakteristikama i kvalitetama koje su The Breeders učinile jednim od najvećih imena ikada na indie sceni. Sve tu štima kao urica: i savršeno skladni vokali sestara, i tipične breedersovske gitarske dionice, pulsiranje basa i melodijska rješenja koja katkada, kao u sjajnoj „Wait in the Car“, neodoljivo podsjećaju na najbolje trenutke Pixies. Odličan povratnički album i nova potvrda koliko je Kim Deal velika autorica.
14. Hookworms – Microshift
Engleski Hookworms uredno su izbacivali izvrsne, hvaljene i odlično prihvaćene psych punk albume, a onda najavili kako će im novi album zvučati gotovo pa sasvim drugačije. To katkada zna rezultirati baš gadnim promašajima, ali već prva pjesma s „Microshifta“ dala je do znanja da je zaokret ka ritmičnijem i plesnijem izričaju savršeno uspio i da Hookworms zvuče jedanko dobro i uzbudljivo kao i ranije. Raskošni slojevi elektronike i sintesajzera naprosto su obogatili zvučnu sliku benda, sve je sada razigrano i pjesno, ali nema straha, gitare su i dalje tu i zvuče jednako moćno, premda ne dominiraju kao nekada
15. Anna Calvi – Hunter
Veličanstvena kraljica dramatičnog indiea objavila je izvrsni album „Hunter“ nakon petogodišnje pauze. Pauza joj je definitivno činila dobro, jer „Hunter“ je odličan album, atmosferičan i dramatičan, a istodobno neopisivo moćan i zarazan. Annin glas zvuči savršeno baš kao i njezina nenametljiva, ali virtuozna gitara, u njezinoj glazvi ima dosta „caveovskog“ utjecaja, jedino što je ona danas bolja i uvjerljivija od kreativno posustalog Cavea.
16. The Beths - Future Me Hates Me
Prpošni, melodični, razigrani i taman koliko treba nabrijani novozelandski The Beths briljiraju na ovom sjajnom prvijencu. Sve je tu što treba biti, vrlo ugodni i zapravo nježni ženski vokal prate fini udari gitara, a sve je pritom čudesno melodično i jako zarazno. Ukratko, savršeni indie i još jedan fantastični prvijenac.
17. Fucked Up – Dose Your Dreams
Od brutalnog i moćnog hardcore stroja, Fucked Up su dogurali do eklektičnog benda što uživa kombinirati žanrove pa s lakoćom vozi kroz nepoznati teritorij koji podrazumijeva sve i svašta uključujući disco, kraut rock, psihodeliju, techno dub, power pop i što god im padne na pamet, uspijevajući sve vrijeme zvučatii sasvim prirodno kao da to čine oduvijek. „Dose Your Dreams“ je možda malo predug album, ali to ne znači da bi bilo lako izbaciti neki od fillera, jer ih naprosto nema. Odličan album i zasigurno najluđa kombinacija žanrova godine.
18. Mamuthones – Fear Of The Corner
Izvrsni Talijanski psihodeličari imaju sjajan album s puno uzbudljivih funky vožnji, jazzy improvizacija te grooovea na bacanje. „Fear Of The Corner“ je savršeni spoj najboljih utjecaja u rasponu od Talking Headsa iz ere „Fear Of Music“ preko Herbie Hanckocka i Jimyja Hendrixa pa afričkih ritmova i LCD Soundsystema, do svega najboljeg iz suvremene psihodelije.
19. Cave – Allways
Nitko u 2018. nije snimio album koji tako dobro funkcionira kao savršeni pozadinski soundtrack svakodnevnih aktivnosti, bilo da radite nešto po kući, bilo da se vozite u automobilu ili da naprosto hodate gradom sa slušalicama u ušima, kao čikaški psihodeličari i eksperimentalci Cave. „Allways“ je instrumentalan album s mnoštvom funky gitara i ritmova te savršenim grooveom, razigran, plesan, hipnočan i nevjerojatno zarazan.
20. Dilly Dally – Heaven
Suncetijebem, kakav glas! – prvo je što pomislite kada krene „I Feel Free“, otvorna pjesma izvrsnog albuma „Heaven“ kanadske muško ženske četvorke Dilly Dally. Katie Monks naime, ima glaščinu što iz šapta prelazi u urlik na prekrasan i rijetko impresivan način, onako kako je to uspijevalo Dale Brody, dok joj onaj napuhani bezveznjak Josh Homme nije upropastio karijeru. Uglavnom, Dilly Dally su moćan indie noise stroj u čijoj se glazbi mogu prepoznati utjecaji najboljeg iz 90-ih poput Hole, ali pjesme su im kompleksnije, a rifovi moćniji i bučniji.
21. The Essex Green – Hardly Electronic
Punih je 12 godina moralo proći da The Essex Green stvore nasljednika genijanog labuma „Cannival Sea“ iz 2006. „Hardly Electronic je za nijansu manje impresivan, ali riječ je o izvrsnom, razigranom i rasviranom albumu na kojuem se fino i u idealnim omjerima miješaju indie i chamber pop s taman potrebnim začinom psihodelije, neodoljivom produkcijom i opuštenom atmosferom 60-ih. Veselo, lijepo i razigrano.
22. Amen Dunes – Freedom
„Freedom“ je sjajan atmosferično psihodelični indie folk album Damona McMahona koji stoji iza projekta Amen Dunes. Čim se spomene riječ folk treba biti oprezan, jer često je to znak da je riječ o nekoj metiljavoj gnjavaži, poput megadosadnih Flet Foxes, ali ovdje se radi o nečem sasvim drugačijem i zapravo rijetko dobrom. „Freedom“ je album sjajnih pjesama koje se valjaju lagano, ali moćno poput oceanski valova, a McMahonov glas daje im čudesnu hipnotičku atmosferu kakva se rijetko doživljava u glazbi. Sjajan album.
23. Snail Mail – Lush
Zvonke gitare i sugestivan vokal mlade i beskrajno talentirane Lindsey Jordan glavni su adut ove dojmljive introspektivne lo - fi priče ispričane na izvrsnom albumu prvijencu Snail Maila. Jordan je iznenađujuće zrela autorica za svojih 18 godina, njezine pjesme su fino zaokružene i na tragu onoga što tako dobro radi fenomenalna Katie Crutchfield sa Waxahatchee. Velike se stvari mogu očekivati od Lindsey i Snail maila.
24. The Joy Formidable – AAARTH
Welški žestoki indie rock trio s prstohvatom shoegazea, dobio je nakon dva vrlo dobra albuma pedalu iz velikog Atlantic Recordsa, a odlazak iz okrilja velikog diskografa pokazao se kao sjajni kreativni poticaj za zvijer na gitari u sitnom tijelu neodoljive Ritzy Bryan i moćnu ritam sekciju. „AAARTH“ je na istom tragu kao i prethodni albumi, ali taj je njihov moćni indie rock što savršeno pristaje i klubovima, i arenama, i stadionima, ipak nešto kompleksniji, zreliji i zapravo kao cjelina bolji od ranijih radova. Tko traži nasljednicu genijalne i legendarne koncertne ubojice „Whirring“ s albuma „Big Roar“, ovdje će je pronaći u tsunamiju pod imenom „All in All“.
25. The Field – Infinite Moment
Šesti album švedskog producenta Axela Willnera dojmljiva je atmosferična porcija hipnotičke elektronike s pjesmama dugim po desetak minuta, plesna, ali ne na uobičajeni direktni način, nego nekako više na drugu loptu. Beatovi i melodije su jednostavni, ali toliko efektni da pjesme mogu trajati i duplo duže, a da to ni u jednom trenutku ne dosadi ili postane monotono. Sjajna elektronika.
26. Beak > - >>>
Beak > je projekt Geoffa Barrowa iz Portisheada i dvojice članova Moon Gangsa, započet 2008. na neobaveznom božićnom jammingu. Teško da je itko tada mogao pretpostaviti u kakvu će se to sjajnu priču pretvoriti, ali nakon što su tako fino kliknuli, dečki su za samo 12 dana snimili solidni istoimeni prvijenac, a 2012. i znatno bolji grugi album. Traćialbum pod nazivom „>>>“ ponešto je mračniji i drugačiji od prethodnih, ali taj briljantni , čudesno atmosferični kraut rock sa sjajno korištenom elektronikom i dubom njihovo je najkompleksnije i zapravo najbolje djelo.
27. The Goon Sax - We're Not Talking
Razigrani australski klinci The Goon Sax imaju 19 godina i čudesno dobar, zreo i prekrasan album, zarazan i izuzetno ugodan za slušanje. The Goon Sax suvereno pričaju svoje emotivne životne priče praćene veličanstvenim melodijama i harmonijama te otpjevane/odrecitirane glasovima svo troje članova benda. Prekrasan album čudesno talentiranih klinaca i još jedna potvrda kvalitete australske scene.
28. Viagra Boys – Street Worms
Prema imenu ovog odličnog švedskog benda moglo bi se pomisliti da je riječ samo i isključivo o zajebanciji, ali zapravo nije. Viagra Boys jesu zajebantski, ali i moćni, nabrijani i izrazito plesni post punk stroj s primjesama soula i briljantnim funky vožnjama, čiji album „Street Worms“ vrvi sjajnim i uzbudljivim dizalicama koje uz standardnu postavu nose odlično uklopljeni saksofon i izvsni vokal Sebastiana Murphyja. Još jedan u nizu sjajnih debitantskih albuma.
29. Dead Can Dance - Dionysus
Kultni i uvijek izvrsni Dead Can Dance vratili su se albumom na kojem su samo dvije pjesme, naravno, dovoljno duge da album traje 37 minuta, ali za razliku od prethodnog "Anastasis", koji je bio strukturiran kao klasični album, ovdje je sve podređeno instrumentalnim pasažima sa zapravo sasvim malo vokalnih dionica. Na "Dionysusu" Dead Can Dance su inspiraciju crpili na Mediteranu i sjevernoj Africi, a sve to je rezultiralo još jednim odličnim albumom.
30. Simian Mobile Disco – Murmurations
Kada je riječ o plesnoj elektronici, ali i općenito, album Simian Mobile Disca „Murmurations“ teško da ima ijedno slabo mjesto. Beatovi su briljantni, baš kao i atmosfera koju postižu svojom glazbom, a vokali ženskog zbora Deep Throat Choir koji su prisutni na čitavom albumu, apsolutno su fantastični i savršeno pristaju glazbi koju stvaraju James Ford i Jas Shaw.
31. Spain – Mandala Brush
Odlični Spain na jesen su nastupili u Zagrebu pred 50-ak pametnih što znaju da je takvu koncertnu poslasticu izuzetno glupo propustiti. Spain su, naravno, bili izvrsni, a takav im je i posljednji album „Mandala Brush“. Atmosferični i sporo valjajući slowcore s primjesama dream popa pa i psikodelije, zvonkim gitarama i električnom violinom što savršeno puni njihov ljepljivi zvuk, idealna su kulisa za dojmljiv vokal Josha Hadena. Jebeno fobar album.
32. Salad Boys - This is Glue
OK, Salad Boys imaju prilično bedasto ime, kako se, jebote, uopće možeš nazvati Salad Boys, ali to je jedini minus ovih Novozelanđana koji su odličnim albumom „This is Glue“ pokazali koliko su sazrijeli i napredovali nakon vrlo dobre „Metalmanie“ iz 2015. Ovo je fini jangle pop s mišićima i jednako uvjerljivom izvedbom srednje brzih i bržih pjesama te feelgood faktorom kakav se rijetko viđa. Nisu sve pjesme na albumu savršene, ali „Choching Sick“, „Blown Up“ i „Psych Slasher“ brutalno su dobre.
33. Sleep - The Sciences
Pioniri i ikone stoner metala, moćni kalifornijski Sleep, vratili su se u velikom stilu ovim sjajnim albumom nakon pauze od 15 godina i remek djela zvanog „Dopesmoker“. Njefov dugo očekivani nasljednik „The Sciences“ brutalan je album, valjajućih, tutnjećih hipnotičkih rifova, glasan, ali i melodičan, nevjerojatno uzbudljiv i svjež, kao da nikada nikakve pauze nije ni bilo. U ovom žanru gotovo je nezamislivo da se može bolje od onoga što sviraju Sleep.
34. Screaming Females - All at Once
Screamning Females je bučna i moćna tročlana zvijer koju pokreće Marissa Paternoster, krhka djevojka moćnog glasa koja razvaljuje gitaru na najljepši mogući način. „All in Once“ nije direktan i toliko punku okrenut album kao oni s početka karijere, to je butalno moćan, ali i melodičan noise indie s odličnim i besprijekorno strukturiranim pjesmama, a sjajna i zarazna „I`ll Make You Sorry“ najpopističnija je i najradiofoničnija pjesma koju su snimili u karijeri.
35. The Noise Figures – Telepath
Grci imaju vrlo kvalitetnu i vibrantnu glazbenu scenu, a kada je riječ o psihodeliji u samom su svjetskom vrhu i redovito izbacuju izvrsne albume, većinom na sjajnoj Inner Ear etiketi. „Telepath“ atenskog fuzz rock dvojca The Noise Figures jedan je od takvih na kojem George Nikas i Stamos Bamparis suvereno tutnje kroz sjajne pjesme u kojima s fuzz rockom miješaju psych, garažu pa čak i blues. Izvrstan album moćnih i velikih gitara i savršenog zvučnog zida.
36. Calexico - The Thread That Keeps Us
U mnoštvu dobrih koncerata koje smo imali prilike vidjeti u 2018. godini, onaj što su ga Calexico, praćeni munjama što su parale nebo, odsvirali na otvorenom u Rijeci, promovirajući ovaj odličan album, spada među najbolje. „The Thread That Keeps Us“ dojmljiv je album koji priča mučne imigrantske priče, nalazeću uvijek razumijevanje za slabe i očajne i savršeno prenosi atnosferu američkog juga što graniči s Meksikom. Glazbeno, riječ je o klasično razigranom Calexico albumu, miksu utjecaja s obje strane granice,
kojega nose besprijekrne gitare, veličanstveni duhači i dojmljivi vokal Joeyja Burnsa.
Malo je tko u svijetu glazbe u stanju toliko dugo držati vrhunsku formu kao Joey Burns i John Convertino. Velik album velikog benda.
37. Eleanor Friedberger – Rebound
Baš kao i za neke od najboljih ranijih radova, Eleanor je i za ovaj odličan album inspiraciju pronašla putujući svijetom. „Rebound“ je nastao nakon posjeta istoimenom atenskom klubu za vrijeme njezina boravka u Grčkoj i, ne, nema u njemu ni u tragovima grčkog melosa. Bio je to zapravo samo puguranac da krene raditi svoj uobičajono sugestivni, ugodni i izvrsni indie.
38. Hot Snakes – Jericho Sirens
Hot Snakes su punk bend nastao 2000 od članova legendarnih Rocket from the Crypt and Drive Like Jehu, a nakon što su snimili tri albuma, 2004. prestali su s radom. Naravno kad si talentiran i dobar poput njih, pauza od 14 godina ne predstavlja problem pa su se, hvala na pitanju, na albumu „Jericho Sirens“ vratili u savršenom i maksimalno nabrijanom izdanju. Sve je tu kako treba: dvije gitare melju sve pred sobom, ritam sekcija nemilosrdno čekića, a vokal je baš onako hrapav kakav treba takvom bendu.
39. Caroline Rose – Loner
Caroline Rose je beskrajno talentirana Newyorčanka koja u svojim pitkim i razigranim indie pop pjesmama progovara o nešto mračnijim temama poput mizoginije, smrti i kojekakvih unutarnjih previranja. To, međutim, čini s dovoljnim dozom sarkazma i duhovitosti da ništa ne izgleda crno. Sve u svemu, sjajno, pitko, razigrano i bez slabog mjesta.
40. Mudhoney – Digital Garbage
U jednoj od recenzija novog albuma legendarnih pionira grungea autor je napisao kako je izvjesno da je svijet u gadnoj krizi kada su i Mudhoney primorani napraviti politički angažiran album. „Digital Garbage“ doista je u tom smislu drugačiji od većine opusa majstora iz Seattlea, ali galazbeno je to i dalje ona neodoljiva vrhunska tutnjava koja ih je proslavila i učinila jednim od najvećih i najvažnijih ikada. Mudhoney su među iznimno rijetkim veteranima koji su u stanju držati kvalitetu toliko dugo i na tome im svaka čast.
41. Albert Hammond Jr. - Francis Trouble
Nakon godina borbe protiv demona ovisnosti o heroinu, kokainu i koječemu drugome, što ga je umalo stajalo života, gitarist The Strokesa, na ovom je razigranom i vrlo fokusiranom albumu potvrdio povratak u vrhunsku formu. „Francis Trouble“ zbirka je odličnih i zaraznih power pop pjesama koje tek sjajnim zvukom gitara ponekad podsjećaju na njegov matični bend iz najboljih dana.
42. Dirty Sidewalks - Bring Down the House Lights
OK, seattleški Dirty Sidewalks su mlad i relativno nepoznat bend, ali s obzirom na to koliko im je dobar prvijenac „Bring Down the House Lights“, to ne bi smjelo zadugo ostati tako. Savršene i hipnotičke melodije, naslanjanje na ostavštinu i harmonije Beach Boysa u kombinaciji s Jesus and Mary Chain plus zrno melodioznosti Oasisa, pristojan su temelj za graditi lijepu karijeru.
43. Wreckless Eric - Construction Time & Demolition
Wreckless Eric je preiskusni veteran iz 1000 bitaka koji je karijeru započeo 70-ih u vodama pub rocka, da bi se kasnije ukrcao u punk i new wave vlak gdje se sjajno snašao snimivši gomilu sjajnih albuma. Posljednji „Construction Time & Demolition“, potvrda je fantastične forme iz koje Wreckless Eric ne može nikako ispasti i jedan od najboljih albuma ove godine. Zadivljuća razina kvalitete, definitivno.
44. Superchunk - What a Time to Be Alive
Nikada si ne bih oprostio da na listi najboljih albuma nemam album Superchunka. Možda „What a Time to Be Alive“ nije savršen album, genijalni su indie kraljevi svakako imali i boljih, ali je dovoljno dobar, angažiran i pametan da uđe na listu 50 najboljih.
45. Tony Molina - Kill the Lights
Album „Kill the Lights“ Tonyja Moline, koji staž nije skupljao u Sopranosima nego u raznim hardcore bandovima, vjerojatno je po svemu najneočekivaniji album godine. OK, na albumu je 10 pjesama i traju uglavnom tek nešto preko minute, što bi za punk bilo sasvim u redu, ali ovo ne da nije punk nego je nešto sasvim drugačije, preciznije, to je zbirka najljepših, najmelodičnijih i najnježnijih power pop i sweet pop pjesama koju je moguće snimiti uopće. Kakav spektakularan preokret!
46. Stephen Malkmus and The Jicks - Sparkle Hard
Mic po mic i što sam, što s Jicksima, skupio je bivši frontmen Pavementa već sedam solo albuma, a ovaj posljednji definitivno je ga je potvrdio kao zrelog autora koji je u stanju s lakoćom izbacivati sjajne pjesne što imaju malo toga ili ništa s bendom s kojim se proslavio. Nema tu ničeg revolucionarnog ni neviđenog, ali taj lijeni i topli indie s malo soula, funkcionira baš savršeno.
47. The Lovely Eggs - This Is Eggland
Iza neobičnog imena The Lovely Eggs stoje opaljeni supružnici Holly Ross i David Blackwell koji su prije zajedničkog benda s kojim rade od 2006. svirali po manje poznatim lokalnim bendovima rodnog Lancashirea. Nisu ni s novim bendom bili tko zna kako uspješni, a onda im se poklopilo da im album „This is England“ producira Dave Fridmann koji je tu napravio sjajan posao kakav je radio s The Flaming Lips i sve je odjednom sjelo na svoje mjesto. „This is England“ je odličan i beskrajno zabavan psych punk album, s prekrasnim slojevima gitara i sintova, i nekoliko baš briljantnih pjesama poput, „Hello I am Your Sun“, „Wiggy Giggy“ ili „Repeat It“
48. Booji Boys - Weekend Rocker
Punkeri iz američkog Hallifaxa zapravo su glazbenim izričajem bliže melodičnom hardcoreu, ali kako god to opisivali važno je znati da je „Weekend Rocker“ moćan, nabrijan i po svemi izvrstan album, na kojemu Alex Mitchell ispaljuje rafale riječi praćene veličanstvenim gitarama i besprijekornim čekićanjem ritam sekcije, a pjesme, baš kao što je i red u ovoj priči, traju uglavnom nešto ispod dvije minute.
49. The Sea and Cake - Any Day
Šest godina nije bilo ni traga ni glasa od čikaških post rock veterana The Sea and Cake, a onda su se vratili s albumom „Any Day“ i pokazali da su i dalje u odličnoj formi. Baš kao i na ranijim albumima i ovdje dominiraju tople melodije i jazzy gitara, sve je fimo razigrano i posloženo, često na rubu power popa.
50. Jon Hopkins – Singularity
„Singularity“ britanskog melodičnog elektroničara Jona Hopkinsa, album je izvrsnih beatova, povremenih nježnih klavirskih dionica i pjesama fine, pažljivo građene strukture. Riječ je o njegovom najboljem djelu i jednom od najzanimljivijih elektronskih albuma godine.