Briljantni afrički gitaristički virtuoz Bombino uoči zagrebačkog koncerta 20. prosinca u Vintageu, za Trusty. hr govori odnosno piše o svojoj glazbi, utjecajima i koječemu drugom

U mnoštvu sjajnih afričkih glazbenika, koji su se proslavili širom svijeta, Bombino zauzima posebno mjesto. Taj sjajni nigerijski Tuareg, gitaristički virtuoz čije se sviranje uspoređuje s legendarnim Hendrixom, podjednako oduševljava ljubitelje world musica kao i one što vole klasični rock i blues pa čak i reggae. Rođen 1980. u Tideneu, Niger kao Omara Moctar, s obitelji je 1990. morao bježati u Alžir da bi se nakon nekoliko godina vratio i u gradu Agadezu počeo profesionalno svirati s lokalnim bendovima gdje je i pokupio nadimak Bombino.

Svojim je sviranjem privukao pažnju svijeta 2006. kada je s bendom Tidawt svirao u Americi, a prijelomni trenutak karijere dogodio mu se 2013. kada je s Danom Auerbachom kao producentom, u Nashvilleu snimio briljantni drugi album „Nomad“ s kojim je pokorio svijet. S Bombinom smo se dopisivali uoči koncerta kojega će 20. prosinca održati u zagrebačkom Vintage Industrial Baru, nastupa kojeg ni u ludilu ne treba propustiti.

- Nekoliko si puta si prekidao školovanje u djetinjstvu, a odrastao si uz baku koja te odgojila. Kako ona danas gleda na tvoju karijeru i glazbena postignuća? Jesi li te podržavala dok si odrastao uz glazbu?

Da, baka me maksimalno podržavala, čak i onda kada moji roditelji nisu odobravali što radim. Ona je bila temelj naše obitelji, a nažalost nedavno je preminula. Tješi me što je do smrti bila ponosna i čvrsta žena, a njezin duh osjećam i danas pored sebe

- Tvoj prvi album „Nomad“ iz 2013. produciorao je Dan Auerbach, koji se proslavio kao pjevač i gitarist The Black Keys, a nije tajna da su ti uzori Hendrix, Santana i Knopfler. Jeli te na neki način inspirirao i Auerbach?

Iskreno, nisam bio upoznat s glazbom The Black Keys prije nego sam upoznao Dana, međutim, rad s njim u studiju bio mi je vrlo poticajan i u mnogome me inspirirao. Dan mi je usadio mnogo samopouzdanja i potaknuo me da u svojoj glazbi i karijeri napravim stvari za koje prije toga nisam imao hrabrosti. Susret s njim definitivno je bio prijelomna točka moje karijere.

- Album „Azel“ (2016) snimio si u Woodstocka, a „Deran“ (2018) kojega upravo promoviraš u Maroku. Otkud ta prilično velika promjena?

Razlog je sasvim jednostavan. „Deran“ sam htio snimiti u Africi, a Maroko se pokazao daleko najboljim u smislu logistike i financijskih uvjeta. Ne manje važna je činjenica da je njegova kultura slična kulturi Nigera kojeg smatram svojim domom.

- Tvoj treći album „Azel“ izazvao je najviše pozornosti zbog kombiniranja različitih stilova što je rezultiralo takozvanim „tuareggaeom“. Kako si uopće došao do toga?

Tuareggae je nešto što je nastalo prirodno i logično kroz neprekidno sviranje s bandom svih tih godina. Stvarali smo ga polako i postupno, dodajući malo reggae tu i tamo dok nismo počeli čitave pjesme svirati na taj način. Ne znam točno kada je počelo, ali znam da sam čitav život obožavao glazbu Boba Marleyja pa mi se čini sasvim logičnim da pokušam eksperimentirati dodajući reggae svojoj glazbi.

- Kako uopće gledaš na etikete koje se lijepe uz tebe i tvoju glazbu poput „the Sultan of Shredding“ i slične?

Moje mišljenje o tome je prilično jednostavno: naime, moj posao kao glazbenika je stvarati glazbu, svirati je te njome činiti ljude sretnim i zadovoljnim, a usput i upoznavati svijet s tuareškom kulturom. Posao novinara i kritičara je da moju glazbu stave u neku ladicu i daju joj naziv pa ih puštam da to čine i o tome previše ne razmišljam.

- Ovo će biti tvoj treći nastup u Hrvatskoj i prvi u klubu, nakon dva festivalska na otvorenom. Koja je razlika svirati u klubu i na otvorenom i što ti više odgovara?

To je zanimljivo pitanje. Oboje zna biti fantastično, ali ipak više volim koncerte u klubovima. Za razliku od festivalskih nastupa tu možemo odraditi ozbiljnu tonsku probu, svirati dulji nastup, a i bolje se osjećam na manjoj pozornici i u intimnijoj atmosferi kluba. Energija publike i benda definitivno je uvijek bolja u klubovima.

- „Agadez: the Music and the Rebellion“ je film, o tuareškim nomadima koji se bore kako bi zaštitili svoju kulturu i slobodu. Kao predstavnik nove generacije Tuarega i ti u svojim pjesmama uglavnom govoriš o politčkim i drugim problemima Tuarega?

Da, naravno, Svjestan sam svoje odgovornosti i prilike da budem glasnogovornik i kanal preko kojeg će se čuti glas mojeg naroda, naročito onih moje generacije.

- Nedavno smo ugostili Tinariwen i Tamikrest, uz tebe najpoznatije predstavnike pustinjskog rocka. Koliko je njihova glazba utjecala na tebe i ono što što radiš?

Tinwariwen su bili i osalo moji heroji, odrastao sam slušajući njihovu glazbu, bili su mi inspiracija i neizmjerno su utjecali na mene. were and they remain huge heroes for me. Oni su popločali put kojim ja danas hodam.