U punih 10 godina koliko je već prošlo od objave moćnog prvijenca „Sve što vidim je prvi put“, sjajni beogradski Repetitor dogurao je do neupitnog statusa jednog od dva tri najbolja i najuzbudljivija benda ovih prostora i savršenog koncertnog stroja bez premca. Već 2009. na prvom nastupu u KSETU-u, Boris Vlastelica, Ana-Marija Cupin i Milena Milutinović odmah su kliknuli sa zagrebačkom publikom, a nakon toga postali su redoviti zagrebački gosti nastupivši gotovo svugdje gdje to bilo moguće, od klubova, preko sportskih dvorana na koncertnim masovkama, do InMusica gdje obično pojedu sve razvikane strane headlinere.

Nisam ih gledao na tom prvom nastupu u KSET-u, prvi sam ih puta vidio 2011. u Galeriji SC-a s danas pokojnom Vlastom Popić i tada, u tom malom prostoru pred manje od 100 ljudi, već od prvih taktova bilo mi je, baš kao i svima tada prisutnima, jasno da je riječ o koncertnoj zvijeri kakva se iznimno rijetko pojavljuje. Kasnije sam bio na gotovo svim nastupima u Zagrebu i uvijek, ali baš uvijek, bili su vrlo dobri ili izvrsni.

Povratak Repetitora u manje klubove kakve su svirali na ovoj zagrebačkoj trodnevnoj turneji bila je sjajna vijest, jer riječ je o bendu koji, premda izvrsno zvuči i na festivalskim poljima i pašnjacima, najbolje, i upravo savršeno funkcionira u intimnim prostorima gdje znoj teče u potocima, a publika i muzičari postaju jedno.

Jasno, idealno je u takvim situacijama vidjeti sve koncerte, ali oni što si nisu mogli priuštiti takvu raskoš, trebali su, premda tu nema lošeg izbora, pametno vagati što je najbolja opcija.

Svako je mjesto imalo svoje prednosti: Attack toplinu, intimu i činjenicu da je bajkovita Medika najbolje mjesto za zaboraviti i zanemariti galopirajuću kretenizaciju društva, KSET je mjesto gdje je sve počelo, a Vintage je ozbiljan i komforan klub s uvijek dobrim zvukom.

Ipak, za one što doista razumiju bit i smisao Repetitora, Attack je bio apsolutno prvi i najbolji izbor, a to se na kraju pokazalo točnim. Naime, čak se ni bendovima što nikada nemaju problema s prijemom publike ne dogodi često da se stvari savršeno poslože i kliknu već doslovno od prvog takta, a upravo se to dogodilo Repetitoru u briljantnom nastupu u Attacku. Otvorna „Biću bolji“ izazvala je odmah provalu oduševljenja krcatog, ali ne neugodno prepunjenog Attacka, praćenog mosh pitom prvih redova i skakutanjem ostatka dvorane, a ta savršena simbioza i čarolija nije stala do samog kraja tog furioznog nastupa.

U takvoj euforičnoj atmosferi, bend je uživao i naprosto briljirao, a ushićeni Boris u nekoliko se navrata našao na rukama publike i u prvim redovima.

Bio je to, uglavnom, jedan od najboljih nastupa Repetitora u Zagrebu ikada, i jedan od onih o kojima se kasnije godinama raspredaju legende.

Za nastupe u KSET-u i Vintageu ljestvica je postavljena vrlo visoko i, sasvim očekivano, magija prvog nastupa u Attacku nije se mogla ponoviti, ali i to su bili izvrsni koncerti, jer Repetitor drugačije i ne zna. Bend je, naravno, za svaki klub pripremio posebnu set listu s temeljem od nekoliko pjesama koje su izvedene na sva tri koncerta („Jataci“, „Ekspedicija“, „Životinje“, „Gde ćeš“, „Ako te ikada“, „Ja“...) i to je svugdje funkcioniralo odlično.

Pauza usred nastupa u KSET-u nastala zbog rješavanja tehničkih problema nije pretjerano smetala, jer cure su za to vrijeme odradile perfektan jamming, ali KSET je bio neugodno prepun i sveukupno, unatoč bogatijoj set listi i nekoliko doista izvrsnih trenutaka, nije uspio ponoviti savršenstvo Attacka.

Vintage je, pak, dobio punokrvni Repetitorov zvučni uragan, bez ijednog slabog mjesta, najdulju set listu i odlično raspoloženu pobliku, ali, kada se sve zbroji i oduzme, tko god je vidio sve kaže da je ostao broj dva iza nedodirljivog Attacka.

Sve u svemu bile su to tri fantastične večeri i veličanstvena demonstracija sile beskrajno talentiranog benda koji nikada u karijeri nije radio kompromise ni krive korake, a to mu se poštenje zasluženo vraća. Repetitor je vrhunska poslastica za one što u glazbi uživaju iz pravih razloga, nešto kao glazbeno organsko vino, moćno, prirodno, nastalo bez kemije, varanja i preseravanja, i namijenjeno probranima što to razumiju i znaju cijeniti. Boris je u KSET-u odgovarajući na pitanje koliko im je važno svirati male klubove premda mogu puniti znatno veće prostore, rekao otprilike „kad vidim da su crni zidovi u klubu, odmah mi je sve OK“ i to je otprilike to. Čisto savršenstvo.