"Echo Chamber" je čudesno lijep album vrhunske produkcije i bogatih aranžmana, ali što je najvažnije, album sjajnih pjesama bez ijednog slabog mjesta
Kada se prije 14 godina pojavio album prvijenac benda The Strange kojega su činili članovi Bambi Molestersa te Chris Eckman iz kultnih The Walkabouts, reakcije su bile redom vrlo pohvalne. Premda se moglo dogoditi i da to ispadne tek Bambi s poznatim vokalom, album „Nights of Forgotten Films“ bio je neka sjajna, sasvim svoja, originalna priča i vrlo brzo je dohvatio kultni status. Uslijedili su koncerti pred krcatim dvoranama i ništa nije dalo naslutiti da će se na nastavak trebati dugo čekati. A trebalo je. Napokon, 2016. sazrijela je ideja o novom albumu, u priču je kao punopravni član i autor uključen Luka Benčić iz riječkih My Buddy Moose i, mic po mic, uz dosta problema tijekom snimanja, novi album The Strangea bio je zgotovljen i spreman za izlazak, ali komplikacijama nikad kraja.
Kako to već ponekad bude u dugogodišnjim brakovima, i u bendovima se naruše međuljudski odnosi, nestane kemije i sve ode u vražju mater, a u ovom konkretnom slučaju bračni par Furlan Zuborec i Dinko, otišli su na jednu, a Pavičić, Benčić i Eckman na drugu stranu, što je istodobno značilo gašenje The Bambi Molestersa i neočekivanu komplikaciju oko live promocije novog albuma The Strange.
Ipak, rješenje problema je bilo logično i na dohvat ruke, i u priču su očekivano uskočili preostali članovi My Buddy Moosea pa će The Strange ubuduće činiti oni, plus Pavičić i Eckman, a to će sasvim sigurno biti savršena koncertna kombinacija.
No, dakle, album. Da odmah riješimo ono najvažnije - „Echo Chambers“ briljantan je uradak čudesne atmosfere i nestvarne ljepote te praktički savršen oproštaj od jedne sjajne faze i ulazak u novu jednako obećavajuću koja će nadam se biti i plodnija.
Album je producirao Talijan Antonio Gramentieri i napravio savršen posao. „Echo Chamber“ zahvaljujući njemu zvuči kao idealan soundtrack za neki film ceste i savršena posveta Morriconeu iz pop faze, a činjenica da, zbog izdašne financijske potpore u okviru HDS projekta International, The Strange nisu morali razmišljati o budžetu, omogućila im je da se produkcijski i svirački maksimalno razmašu i ostvare raskoš zvuka kakvu se rijetko može čuti izvan svjetske prve lige. Uglavnom, sve je tu što treba biti – i gudači, i duhači, i tople klavijature, a premda su gitare nešto prigušenije nego na prvijencu, pažljivo slušanje otkriva da ih je na nekim pjesmama i tri ili četiri.
The Strange su si snimajući „Echo Chamber“ mogli priuštiti sve što im je palo na pamet, uključujući vrhunski studio u Pragu, a to je vidljivo već od uvodne „Lonesome Rider“, prekrasne „bambijevske“ pjesme koja kreće nježno uz gudače Praške filharmonije, da bi nastavila rasti uvođenjem sve bogatijih slojeva gitara pa duhačima koji joj daju gotovo pa „filmsku“ dramatiku. To je ujedno i jedina pjesma na albumu koja jako podsjeća na zvuk Bambija, sve ostalo je neki sasvim drugačiji i originalni stilski miks u rasponu od chamber popa preko americane do bluesa pa i jazza. Ne bitno različit od prvijenca, ali definitivno bolji.
Naslovna „Echo Chamber“ jedna je od žešćih pjesma albuma koju u pozadini bojaju sjajne klavijature, dok izvrsna Benčićeva „Dead End Shore“, nježni i atmosferični Eckmanov duet s Irenom Žilić, obogaćen prekrasnim jazzy duhačkim dionicama, zaziva najbolje trenutke nikad prežaljenih The Walkabouts i definitivno spada u sam vrh albuma.
Odlična „Last Summer Song“ bila je logičan izbor za najavni single, dok je nježna laganica „Killing Time“ također zasluženo odabrana za single broj dva. Briljantni „Broken Down Blues“, kojeg nose fantastične trubačke dionice, takav je samo zahvaljujući Pavičićevom odlučnom i tvrdoglavom otporu Gramentieriju koji je na tom mjestu vidio gitare. Uglavnom, premda će Pavičić reći da je album možda mogao biti za pjesmu ili dvije kraći, na njemu nema slabog mjesta i dobro je da je ostao ovakav. Što god bi se bacilo, bila bi šteta.
Naravno da su raskošna produkcija i bogati aranžmani važan dio priče, ali jebeš ti sve to, ako nemaš vrhunske pjesme, a na „Echo Chamber“ uglavnom su sve takve. Kada se dogodi ovako moćan album, koji svakim slušanjem nudi nove slojeve glazbene čarolije, besmisleno je govoriti je li najbolji u tekućoj godini.
„Echo Chamber“ ulazi direktno među one albume što postaju bezvremenski klasici i kulturno dobro ovih prostora što bez problema može izdržati usporedbu s bilo čime sličnim iz vrha svjetske glazbene scene. Šteta je što to u ovom kraljevstvu neukusa i svekolikog trasha malo tko razumije, ali tko god doista voli glazbu, bio bi lud da 13. prosinca ne dođe u Tvornicu i uvjeri se kako novi The Strange zvuče uživo.
Ocjena: 10/10