Virtuozni Stochelo Rosenberg odsvirao je u Sisku briljantan koncert s Damirom Kukuruzovićem i Django Group, i da, fascinirao Zorana Čuturu

Teško mi je kazati što se kod ostatka kontinentalaca događa, ali ja uvijek po dolasku s mora u Zagreb upadnem u neku postpovratničku depresiju. Ono, melankolično zurim u televizor i ne izlazim iz stana odbijajući sam sebi priznati da sam još koliko jučer izlaskom iz prostora u kojem obitavam na licu mogao osjetiti milovanje maestrala koji mi u nosnice donosi miris smilja, borovine, ruzmarina i lavande, a danas mogu osjetiti samo smrad ispušnih plinova i karakteristični zadah užarenog asfalta u zraku koji ne da stoji, nego pritišće glavu i ramena. No, sticajem okolnosti ovom se zgodom dogodilo ekspresno izliječenje, da baš ne kažem iscjeljenje… Idući dan po povratku, naime, imao sam otići u Sisak, na koncert Stochela Rosenberga u Siscia Jazz Clubu, kojim je završavalo trinaesto izdanje Siscia Open Jazz & Blues festivala. Zapravo, to nije baš sasvim točno… Kronološki je Rosenberg doista zatvorio festival, ali ga valja tretirati kao zasebni, izdvojeni događaj.

Između ostaloga, (i) zbog potreba PR-ovanja. Tja, ja doista nemam razloga PR-ovati, ali za dobru glazbu i čvarke (o čemu ću nešto kasnije…) čovjek je svašta u stanju učiniti, pa čak i spomenuti sponzore – INU, Županiju, Grad i Ministarstvo. Eto.

Nije baš da mi se nešto ludo išlo dan nakon što sam prethodni dan u autu, na trajektu, na usputnim pumpama i britijama proveo nekih dvanaestak sati (kakva je tlaka doći do Hvara i vratiti se nazad, i još to skupo platiti – to ću jednom pošteno obraditi u nekom tekstu), ali me a) prilično zanimalo, b) obećao sam da ću doći i c) supruga je pristala ići sa mnom, što se u posljednje vrijeme ne događa često. Mislim, ima taj put s otoka i svojih svijetlih intervala, ako se putnik uspije othrvati onom porivu da što prije završi ono što je započeo buđenjem u šest ujutro i trpanjem stvari u auto. Recimo, kliška janjetina… To je kult, i taj kult – za razliku od mnogih ostalih – valja poštovati i slijediti. Malo skretanje s najkraće rute prema Zagrebu i već ste ispod fascinantne tvrđave u 'Hajduku' ispred kojeg se na ražnju vrti janko. 'Za onaj Hajduk nisam baš stoposto siguran', ali ovaj će sigurno živjeti vječno', rekoh pri izlasku frajeru s bijelom pregačom poprskanom krvlju (ma nije baš tako izgledao, ali zamislite to tako za potrebe teksta – onako barbarski izgled) i s jataganom u ruci, pokazujući palcem nadolje prema Splitu, a frajer odvrati 'je, opet sam ljut na njih…', 'opravdano, tko ne bi bio…' kazah ja zakoračivši u hram janjetine u kojem bi sasvim sigurno ismijali – možda i za svagda protjerali, a možda se i fizički obračunali s njim – onoga tko bi naručio juhicu od gljiva, zagrebački odrezak i profiterol, rec'mo.

No da, odlutah…

Nije da mi se –dakle – pod tim okolnostima nešto ludo išlo u Sisak, ali kako pokušavam biti karakteran – što mi uglavnom uspijeva onda kad apsolutno ništa ne znači i nitko od toga nikakve koristi nema, nego samo štete – odosmo gdja i ja negdje oko pola sedam prema tom gradiću. Da, to je bilo baš na dan polufinalne utakmice Svjetskog prvenstva, one naše s Englezima, dobro ste pokopčali. Zver je barem tri puta putem rekla 'ah, kako bio se sad bilo lijepo izvaliti pred televizorom' duboko uzdišući, ali je kasnije priznala da nije požalila što mi se pridružila. Lijepo sam joj prilikom izlaska iz haustora rekao 'ovo to je zadnja prilika da odustaneš, nema ljutnje, nema repova', da izbjegnem eventualna predbacivanja ako nešto pođe naopako.

Šef parade u Sisku bio je, naravno, Damir Kukuruzović. O njemu sam već pisao, o njegovom sam bendu koji njeguje gypsy swing izričaj već pisao, pa se bojim da ću se malo ponavljati… Posljednji tekst pisao sam kad je u Sisku gostovao Paulus Schafer, on i Rosenberg su inače rođaci. A u međuvremenu sam izgradio još bolji odnos s Damirom, prije nekih mjesec dana iz Siska sam se vratio s kilom čvaraka – pokazali su se besprijekornima – i to sam si protumačio kao čin ultimativne povezanosti, u slučaju kauboja i indijanaca to je bilo zarezivanje dlanova i pretapanje krvi, u Damirovom slučaju to je poklanjanje čvaraka gostima.

Stochelo Rosenberg je bio zadnji čin – šećer dolazi na kraju – sisačkog glazbenog programa vezanog uz jazz, ali za razliku od ostatka programa – odlučio ga je odigrati u podrumskim prostorijama Jazz kluba. Inače se program odvija vani, na obali Kupe, ali je nastup najatraktivnijeg gosta odlučio održati za privilegiranih sedamdesetak ljudi, koliko stane 'dolje'.

Gledao sam i slušao Stochela Rosenberga nekoliko puta u Zagrebu – mislim tri puta – ali znao sam da će u intimnoj atmosferi kluba to biti drugačije i posebnije. A kako je kod nas ovih dana sve podređeno nogometu, zbog kojeg još ljudi još nisu čak ni izašli na ulice zbog najavljene mirovinske reforme, u klubu je instaliran televizor i dogovor je bio takav da svirka počne kad tekma završi. Tako je velika svjetska zvijezda gypsy swing glazbe gledala nogomet u društvu ljudi obučenih u dresove na kockice, neki su čak imali i one klaunovske kape na kockice na glavama, neki su bili ogrnuti zastavama. Dobro, nije bilo najzastupljenjije kategorije u javnim gledanjima utakmica – glasnih i (su)pijanih tinejdžera. Ozbiljni(ji) ljudi… Stochelo Rosenberg spada u onu kategoriju glazbenika – kad smo već kod nogometa i nogometne terminologije – koja još u avionu prema Zagrebu ima upisan bod u gostima, a domaćin se itekako treba pomučiti da ne odnese sva tri boda natrag u Nizozemsku. 'Pokušavam ga napiti kako bih ga usporio', kazao nam je nervozni Damir, koji je obilazio goste dok su se na ekranu naši natjeravali s Englezima, 'ali ne da se – rekao mi je kako ga je Paulus upozorio na mene'. I još je dodao kako će sve razbiti, i goste, i Rosenberga i televizor, ako 'oni naši dripci' ne pobijede. No dobro, pobijedili su, nije bilo razbijanja, i svirka Stochela Rosenberga s Damirom Kukuruzovićem i Django Group počela je oko 23.

Prepustit ću Rosenbergu da se sam predstavi, što je učinio negdje na polovici nastupa konferansom uz smiješak. Inače mu je cijelo vrijeme na usnama titrao smiješak – frajer je zvijezda i svjestan je toga, frajer je briljantan glazbenik i svjestan je toga, frajer je rutiner, frajer je – na kraju krajeva – svirao s Stephanom Grapellijem, koji je otkrio Djanga Reinhardta i skupa s njim izmislio žanr gypsy swinga. Nedodirljiv je i dobro to zna. Dakle, nizozemski je Rom, ponosan na to što je iz plemena Sinti, kojem je pripadao i sam Django Reinhardt. A Sinti posebno njeguju taj Djangov glazbeni izričaj – veli da mu je još djed svirao tu glazbu, da mu ujaci sviraju, a s braćom ima Rosenberg Trio. Prošle je godine radio glazbu za film 'Django' o životu samog Reinhardta, iza sebe ima tridesetak albuma, podobijao je nagrada i naputovao se svijetom. Bio je – kaže – silno iznenađen kad je vidio da i u Japanu sviraju gypsy swing, ostao je šokiran kad ga je na Novom Zelandu – posljednjoj državi na planeti, kako je sam rekao – ulični svirač prepoznao, 'veliki Stochelo Rosenberg!!!', i pokazao mu je tetovažu Djanga na ramenu. Za Damira je rekao da je 'najbolji mogući vodič po restoranima, zna sva najbolja mjesta u okolici gdje se dobro jede'. Dakle, osim što ga je pokušavao napiti – pokušavao ga je i prejesti uoči nastupa, hahaha.

Nastup je, naravno, bio briljantan. Vrh! Dvije gitare, nježna violina Brune Urlića i ritam sekcija proizvele su magiju za pamćenje. Znao sam da će biti tako, moralo je biti tako i nikako drugačije. Malo Djangovih standarda, malo prearanžiranih swing standarda (to Rosenberg radi…), recimo 'Caravan' Dukea Ellingtona, 'For Sepphora' koju je sam Stochelo napisao za sestru, usamljenu djevojku među petoricom braće, malo predavanja vodstva jedan drugom, pa Bruni, pa natrag, pa dva sola istovremeno, pa natrag u temu, uz lagani pokret glavom, i sve je skupa završilo – činilo se – prebrzo. A bilo je već gotovo jedan ujutro…

Vani – kataklizma. Rotirke, ljudi na ulicama, centar Siska zatvoren za promet, fotkanje s policajcima koji su pazili da se nešto loše ne dogodi (blažena provincija, tamo su svi tako, tako ljubazni…). Ona postpovratnička depresija nestala je kao da je nikad nije ni bilo. Pa još sat vremena do Zagreba, uz naganjanja s nekim tamnim autom, mislim passatom starije generacije, koji me prestigao, pa zakočio ispred mene, upalio sva četiri žmigavca, pa me propustio da prođem, pa ablendao iza leđa, 'pusti ga, vidiš da je pijan i lud', rekla je Zver. Pa tako tri – četiri puta i ode u mrak. Tek tada sam skužio da imam upaljena duga svjetla. Mrak, nigdje nikoga, u sitne sate bio sam fokusiran samo na to da bez incidenata dođem kući, zaboravio sam… Možda ga je to toliko iritiralo da je uz stotrideset na autoputu izveo cijeli taj igrokaz, možda je stvarno bio pijan i lud. Nije mu puno za zamjeriti (valjda ni meni…) – ipak je to bila noć ulaska nogometaša u finale Svjetskog prvenstva. Sutradan je Damir provjerio jesmo li sretno stigli doma. 'Naravno, ne misliš valjda da odgovaram na telefon iz jarka pokraj ceste u Žažini?! Usput, dobar ti je bio onaj mali sinoć… Ali ne da se usporediti s tobom'. 'Konačno si naučio pažljivo birati prave riječi', reče Damir zadovoljno. Do idućeg susreta. I iduće pošiljke čvaraka.