U zemlji u kojoj ništa osim srljanja u propast i galopirajućeg kretenizma nije izvjesno i u kojoj su iznenađenja svakodnevna pojava, uvijek je lijepo znati da postoji barem nešto pouzdano, nepromjenjivo i lako predvidivo. INmusic festival već je godinama rijetka takva konstanta i manifestacija za koju se sasvim pouzdano može predvidjeti da će biti bezvezna i neuzbudljiva, s tek ponekim bljeskom i zanimljivom nastupom.

Ono što taj festival za nezahtjevne i poluzainteresirane srednjovječne šetače na Jarunu čini jedinstvenim i neponovljivim jest činjenica da čak i kada se lineup kao ove godine napuca celebrity headlinerima iz gerijatrijskog odjela glazbene scene, sve skupa bude još dosadnije i besmislenije nego otužnih ranijih godina. Ove godine, kao nikada ranije, baš sve karte su bačene na headlinere (doduše, samo prva dva dana, trećega je main stage bio tragično loš) pa bi možda bilo vrijedno razmisliti o budućim uštedama tako da se u vrijeme prije i nakon njih na pozornice postave neke kartonske lutke i pusti bilo kakva glazbena pozadina. Vrag me odnio ako bi pola poblike to uopće i registriralo.

Valjda pod dojmom orbanovsko trumpovskih paranoja, postavljena je dodatna žičana ograda prema jezeru da spriječi najezdu imaginarnih plivača, a ove su godine pretresi bili temeljitiji nego ikada pa su se u vrijeme nastupa headlinera, kada većina publike i dolazi na festival, stvarala velike gužve. U tom bizarnom paranoičnom igrokazu u kojem bi djelatnik osiguranja znakovito dignuo obrve kada bi napipao ključeve ili novčanik, ženama su oduzimali čak i ruževe za usne, da ne bi tim potencijalno smrtonosnim projektilima ubile nekog od krhkih vremešnih headlinera. Dopa je, hvala na pitanju, bilo koliko hoćeš pa se dim trave u gotovo ranomjerniom omjeru miješao sa smradom zagorenog ulja i donosio olakšanje za nosnice.

Ove je godine organizator, držeći se parole „neprijatelju ni zrna žita“, zabranio mogućnost povratka onima što su ranije bezobrazno izlazili da bi izvan festivalskog kruga popili jeftiniji alkohol i vraćali se namireni na svirke, pa tko je ušao, ušao je do fajronta. Također, pod jednako dražesnom parolom „neprijatelju ni tona besplatno“, klinci što su nekada mogli ući u vanjski festivalski krug pa sjedeći na travi nadomak ulaza, pijuckajući iz plastičnih boca, besplatno slušali ono što je dopiralo s pozornica, protjerani su ove godine izvan prvog kontrolnog ulaza do mjesta gdje se ne čuje praktički ništa. Dobra je vijest što polje na kojem im je dozvoljeno sjedenje nije bilo minirano, nitko nije bacao suzavac i ograda nije bila od žilet žice.

Ove godine po prvi puta nije bio dozvoljen ulaz automobilima u krug Jarunskog jezera pa je užitak maratonskog pješačenja s udaljenih parkirališta bio omogućen svima. Zgodno je i to što organizator još nije čuo da ljudi u Zagrebu masovno kao prijevozno sredstvo koriste bicikle koje negdje onda moraju i vezati pa je potraga za slobodnim banderama u kasnijm satima postajala mučna agonija.

Jedna od najbombastičnije najavljivanih novosti i praktički jedina dobra vijest ovogodišnjeg festivala bila je promjena pivovare koja će napajati uvijek žednu publiku. Sretni dobitnik mogućnosti da zgrne lijepe novce bila je nepoznata domaća kraft pivovara Crafter`s, a premda je gotovo nemoguće kvalitetom višestruko ne nadmašiti zloglasnu „žuju“, mudro je bilo sačekati i poslušati besmrtni savjet legendarnog tarantinovog Mr Wolfa da si nikada ne treba početi preuranjeno pušiti od sreće.

Ispostavilo se, naime, da je jedno od najgorih europskih konfekcijskih piva, što se onako razvodnjeno prodavalo po brutalno previsokim cijenama, zamijenilo valjda jedino slično hrvatsko kraft pivo što se jednako vodenasto i tek nešto bogatijeg okusa prodavalo po još bezobraznije previsokih 26 kuna. Da stvar bude zanimljivija, plastične čaše u koje se točilo to mega precijenjeno pivo primale su pola litre tekućine samo u slučaju da su bile pune do samog ruba, a sad, je li uvijek i koliko je često to bio slučaj, zna svatko tko ga je pio. Pametniji među posjetiteljima festivala su znali ili otkrili da je u Žirafi na obali jezera veliko pivo 10 -12 kuna pa su ulazili u festivalski logor s dobrim temeljem. Redova za piće nije bilo samo u ranijim satima, baš kao i za tradicionalno premali broj WC kućica. Lijepo je kada se tradicija poštuje. Sporije misleći će, naravno, odmah skočiti na zadnje noge i primijetiti da su cijene na Glastonburyju ili Coachelli i više, ali jednom će i oni otkriti da na sličnim festivalima istočne Europe mogu biti i niže te da je to vrlo glupa usporedba.

Ponuda hrane bila je ista kao ranijih godina, dakle standardni junk u raznim varijantama, s time da se ove godine kao novost na jednom mjestu uz ostalo nudila i tjestenina s plodovima mora što je na ovakvim manifestacijama ljeti, najbliže što se može doći u potrazi za nečim najsličnijim ruskom ruletu. Srećom, nije bilo vruće pa je sve završilo happy endom. Lijepo je išao i burger od slanutka, delicija točno po mjeri profila publike ovakvog festivala. Da burger od slanutka... pa kud ide ovaj svijet? Cijene imalo ambicioznijeg fast fooda bile su u rasponu od 50 – 70 kuna.

Dobro, nije baš sve bilo loše, vrijeme je do tradicionalnog pljuska koji je počastio pašnjak tek trećeg dana, na samom kraju nastupa Interpola, bilo sasvim podnošljivo, a to na INmusicu nije čest slučaj. INmusic je po običaju pohodio i Milan Bandić. City molester iz Pogane Vlake, čiji je dolazak na ovakve manifestacije čisti protuprirodni blud, kratko je prominglao po festivalskim poljima, jedva čekajući da ode negdje drugdje u prirodnije okruženje, gdje su vile, vuci i hajduci.

Na INmusicu se, ofkors, i sviralo, a kako smo već u uvodu zaključili da je riječ o festivalu koji se drži tradicije, tako ne iznenađuje da je već prvi veći izvođać predviđen za nastup prvoga dana na Main stageu otkazao nastup. Frank Carter za razliku od ranijih otkaza nije javio da je bolestan, nije srećom ni umro, nego je prijavio prometnu nesreću u Njemačkoj i tako se priključio sada već respektabilnom lineupu festivala otkazanih.

Dan prvi: Eurosongovski Byrne i očajni QOTSA

Prvi mi je dan tako započeo nastupom briljantnih Tus Nua pod šatorom Hidden stagea, intimnog i uglavnom uzbudljivijeg od Main stagea i pripadajućeg mu pašnjaka. Premda u bezveznom terminu, Tus Nua su odradile jedan od najboljih nastupa festivala. Cure napokon imaju ozbiljnog bubnjara pa uživo zvuče jednako uvjerljivo i moćno kao na izvrsnom prvijencu. Tko ih ima priliku vidjeti u kakvom klubu to ne bi smio propustiti.

Završetak nastupa sjajnih Tus Nua značio je početak onoga po čemu je INmusic najpoznatiji, a to je beskrajno španciranje i bauljanje gore dolje uz jezero. Teme Tan na OTP-u, unatoč trudu, nije bio zanimljiv za više od 10-ak minuta pažnje, pa je uslijedio kralj INmusica – njegovo veličanstvo prazan hod i gubljenje vremena do sljedećeg zanimljivijeg nastupa. Prvoga dana, dok su noge još svježe, to ide nekako, ali kasnije sve se pretvara u agoniju pa zadnjeg dana, kada svi zalegnu po travi, prizor podsjeća na neki izbjeglički kamp.

Prije nastupa Davida Byrnea na Main stageu, bilo je vremena za čekirati na Hiddenu 50-ak godina mlađe domaće nade Tyger Lamb, koji su bili solidni, ali ne i više od toga.

Za Byrnea se pašnjak već sasvim lijepo napunio, a vremešni je Talking Head, shvativši poput Bregovića da opus svog prastarog benda vrijedi eksploatirati zauvijek, ali na ipak izmijenjeni način, istrčao s desetočlanim pratećim bendom glazbenika i plesača pa uz koregrafiju što bi savršeno legla na Eurosong, krenuo prašiti uspješnice s kraja 70-ih i početka 80-ih godina prošlog stoljeća. Nije to, da se krivo ne razumijemo, zvučalo ni izgledalo loše, dapače, u usporedbi s beskrvnim udavima koji će uslijediti kasnije, bilo je zapanjuće životno i svježe, jer riječ je o neupitnim klasicima, ali jebiga, meni je sve to na trenutke ipak bilo i pomalo otužno.

Pjesme Talking Headsa bez Tine Weymouth, Chrisa Franza i Jerryja Harrisona nekako mi zvuče falično i nije mi to - to, koliko god bio impresioniran Byrneovom vokalnom i plesačkom formom te pratećim bendom. Baš kao što se moglo pretpostaviti svi su došli samo zbog opusa Talking Headsa, dok su kvalitetom inferiorne pjesme iz Byrnove solo karijere prošle sasvim nezapaženo.

Moćni bjelovarski Them Moose Rush otprašili su standardno dobar i brutalno precizno odsviran set, ali naravno da su se u moru praznog hoda baš oni morali preklapati s The Kills na OTP-u pa ih nisam gledao do kraja.

Zanimalo me, naime, hoće li The Kills, baš kao i u Tvornici prošle godine, krenuti moćno pa se ispuhati i otklizati u manirizam i monotoniju i potvrditi se kao bend koji nema potencijala za viši razred. To se, hvala na pitanju, ponovilo, s time da su rezultati na otvorenom prostoru za njih puno porazniji nego u prirodnom okruženju kluba pa je i tlaka bila znatno veća. The Kills su, uglavnom, bili neuzbudljivi i na trenutke dosadni, ali pravi užas je tek slijedio.

Nije novost da Queens of the Stone Age sa svakim novim albumom i koncertom zvuče sve lošije i otrcanije, ali ovo beskrvno odrađivanje, kakvo su preko kurca odfušarili na INmusicu, rijetko je viđena prevara. Mehaničko i beživotno prangijanje, uz zvuk koji je u pozadini polja bio katastrofalno loš pa se njihove ionako muljave gitare uopće nisu čule, upropastilo je čak i klasike s „Rated R“ i „Songs for the Deaf“. Nakon ovog mučenja spreman sam povući sve loše što sam ikada rekao i napisao o nastupu Billyja Idola, a čak mi ni onaj idiotski film više ne izgleda tako strašno. Žao mi je što nisam imao snage odgledati Superorganisam na Hiddenu, ali ovi precijenjeni fejkeri su bili fakat prenaporni.

Dan drugi: Neki novi Cave ili Mišo Kovač meets Aki & Braco

U skladu s dobrim običajima da se zanimljive stvari guraju u termin matineje, nesretnog je Bombina zapalo da s golemog Main stagea gleda praznjikavi pašnjak. Drugi je dan podrazumijevao i prijenos utakmice Hrvatske i Islanda na Hiden stageu, ali broj seljobera koji su na glazbeni festival stigli u dresovima reprezentacije bio je podnošljivo malen, znatno manji nego za ranijih svjetskih i europskih prvenstava.

Vjerojatno ste negdje pročitali kako je baš zgodno što je St Vincent dopao Main stage s pripadajućim pašnjakom, ali, pogađate, to uopće nije bilo tako. Kompleksnu glazbu atraktivne i virtuozne St Vincent polje je nemilosrdno pojelo baš kao PJ Harvey prije dvije godine i jedino što ostaje jest nada da će se jednom vratiti pa u primjerenjem okruženju od pašnjaka svirati za svoju, a ne usputnu publiku.

Koliko god mi je tek solidni nastup St Vincent bio očekivan, ono što su priredili Jinx debelo je nadmašilo sva očekivanja i zapravo je riječ o jednom od dva najbolja i najuzbudljivija ovogodišnja festivalska nastupa. OTP World stage je uvijek bio neusporedivo bolje mjesto za koncerte od Main stagea i najvećeg pašnjaka, a tu su se, uostalom, i dogodili najuzbudljiviji trenuci u povijesti festivala, poput briljantnog tuluma kakvog su svojedobno priredili Chk Chk Chk.
Jinxi su uspjeli isporučiti nevjerojatnu količinu pozitivne energije, bend je svirački zvučao savršeno, zvuk je bio besprijekoran, a Yayjin vokal spektakularno moćan i uvjerljiv. Jinxi su na INmusicu zvučali bolje i uzbudljivije nego na nedavnom samostalnom koncertu u Domu sportova i zapravo su pojeli festival na način na koji je to uspjelo Repetitoru lani. Fakat, u svakom pogledu savršen nastup i završetak zdravorazumskog dijela dana.

Ono što je uslijedilo, a to je nastup Nicka Cavea, ako mene pitate, spada dobrim dijelom u rubriku bizar. Da, znam, neki su plakali, neki su pali u nesvijest u onoj gužvetini, neki su u njemu pronašli Boga i Mesiju, neki su rekli i napisali da je to najbolje što su vidjeli, ali, jebiga, ja, koji sam ga od 1987. godine i koncerta u ljubljanskom Kodeljevu gledao 11 puta, vidio sam nešto sasvim drugo i to mi je bilo dosta tužno. Vidio sam osobnom tragedijom shrvanog čovjeka koji više uopće ne liči na sebe, neku čudnovatu verziju Mate Miše Kovača za one s više od pet razreda osnovne škole i to apgrejdanu s koncertnim trikovima Akija Rahimovskog i ukupnim dojmom križanca Brace sa Srebrnjaka i velečasnog Suca. OK, za razliku od šibenskog lunatika koji godinama samo diže ruke, Cave i dalje može pjevati i glas ga, što jest jest, odlično služi, premda se sve teže nosi s tekstovima, ali ova mesijanska varijanta gdje dodiruje svima ruke, dijeli svoje srce naokolo i sve voli, meni je pomalo scary i izaziva mi nelagodu. No dobro, to sam samo ja, mene propovjednici i Mesije ionako po defaultu živciraju, ali ovo nije bilo ni blizu vrhunskih Caveovih nastupa.

Sam nastup bio je skraćena verzija solo koncerata s aktualne turneje, što podrazumijeva za dvije pjesme kraći daviteljski uvod koji je sveden na „Jesus Alone“ i „Magneto“ nakon čega je uslijedila najslabija verzija „Do You Love Me“ koju sam ikada imao prilike vidjeti uživo. Nakon kultne i solidno odrađene „From Here To Eternity“ uslijedio je jedan od vrhunaca koncerta, ako ne i njegov najbolji trenutak, moćni i brutalno dobro odsvirani „Loverman“. „Red Right Hand“, pjesma koja sve teže podnosi teret vremena i koju bi Cave za njezino dobro trebao zamrznuti na neko vrijeme, značila je novo spuštanje tenzija, a sindrom Mate Miše sve je više počeo dolaziti do izražaja u nastavku. Izvrsno je zvučala „Jubilee Street“, standardno moćno već pomalo izraubani „Tupelo“, a „The Weeping Song“ bez Blixe, meni ionako nikada nije imao smisla pa makar ga Cave oplemenio s ritmičkim pljeskanjem rukicama.

E, onda je slijedilo Akijevsko izvlačenje cure iz publike na stage, pa po stoti put pitanje čujete li moje srce, pa „Stager Lee“ u zajedničkoj izvedbi njega i ushićene djevojke i, jebiga, gdje je nestao čovjek, gdje je nestao stari Cave. Finale s „Push the Sky Away“ i „Rings of Saturn“ je, pretpostavljam, izazvao spomenute suze kod emotivnijih. Definitivno bizarno iskustvo koje, sve mi se čini, ne želim ponoviti.  

Dan treći: Briljantni Portugal, The Man, očajni ostatak i kiša za kraj

Treći je dan bio složen idealno za ostanak kući, ali Portugal, The Man su sa svojom reputacijom odličnog koncertnog benda bili dovoljan mamac za novo pješačko maltretiranje. U skladu s tradicijom i dobrim običajima nebo se gadno namrgodilo, neugodni je vjetar dao naslutiti dolazak nevere, a publike je bilo gotovo upola manje nego prva dva dana i zapravo je bilo baš onako kako bi trebalo biti da se čovjek tamo osjeća ugodno. Dobro, uz zamorno prangijanje Alice in Chains to naravno nije sasvim izvedivo. Svaka čast vremešnim grunge hard rockerima, ali bilo ih je napornije slušati od QOTSA pa je najpametnije bilo pobjeći na najudaljeniji Hidden stage gdje su svirali bjeloruski dvojac sovjetskog imagea Super Besse i zvučali onako primamljivo kako strancima zvuči kada čuju pjevanje na našem jeziku.

Nakon gubljenja vremena uz minglanje, napokon su na OTP World stageu krenuli Portugal, The Man i sasvim ispunili očekivanja odsviravši uz Jinxe najbolji set na festivalu. Prirodni, nepretenciozni, savršeno usvirani i beskrajno zabavni, Portugal, The Man su do euforičnog rasplesanog finala i općeg raspašoja sa svojom hitčinom „Feel It Still“ uvjerljivo tutnjali kroz svoj eklektični repertoar s lakoćom se prebacujući s plesnih stvari na psihodelične vožnje praćene atraktivnim projekcijama u pozadini.

Znao sam da potrošeni Interpol nema šanse ovo nadmašiti, ali, hajde, ostao sam, a bolje da nisam. Fascinantno je kako neki bendovi nemaju ni zrno talenta za nastupe uživo, a Interpol je tu u samom vrhu. Potpuno beskrvna i sterilna svirka s pjesmama koje zvuče kao s ploče, samo znatno manje uzbudljivo, bila je sasvim odgovarajuča kulisa ovog otužnog festivala. Ipak, hvala Interpolu što su uživo tako grozni da sam pobjegao prije završetka i time izbjegao pljuščinu što se sručila na pašnjak.

Eto, tako je to zapravo bilo i, razumije se, jedva čekam sljedeći INmusic. Tko zna, možda je sazrijelo da poziv dobiju Uriah Heep ili Prljavo Kazalište.