Dalibor Pavičić govori o povratku i stvaranju sjajnog novog albuma The Strange, koncertima i glazbenoj sceni općenito te neizvjesnoj budućnosti Bambi Molestersa

Kada se prije 14 godina pojavio album prvijenac benda The Strange kojega su činili članovi Bambi Molestersa te Chris Eckmann iz kultnih The Walkabouts, reakcije su bile redom vrlo pohvalne. Premda se moglo dogoditi i da to ispadne tek Bambi s poznatim vokalom, album „Nights of Forgotten Films“ bio je neka sjajna, sasvim svoja, originalna priča i vrlo brzo je dohvatio kultni status. Uslijedili su koncerti pred krcatim dvoranama i ništa nije dalo naslutiti da će se na nastavak trebati dugo čekati. A trebalo je. Napokon, 2016. sazrijela je ideja o novom albumu, u priču je kao punopravni član i autor uključen Luka Benčić iz riječkih My Buddy Moose i, mic po mic, uz dosta problema tijekom snimanja, novi album The Strangea je zgotovljen i spreman za izlazak. Odmah da kažem, jer imao sam ga zadovoljstvo preslušati, radi se o izvrsnom, briljantno odsviranom i produciranom te po svemu vrhunskom albumu, jednom od najboljih na ovim prostorima posljednjih godina i apsolutnom kandidatu za najbolji album 2018.

Dalibor Pavičić kreativni je motor The Strangea i jedan od najzanimljivijih ljudi na regionalnoj glazbenoj sceni, čovjek s kojim možeš satima razgovarati o svemu i svačemu, i uživati u činjenici da o svemu puno zna i ima stav. O novom albumu The Strangea i budućnosti benda, koncertima i sceni općenito te zamrznutom statusu i neizvjesnoj budućnosti Bambi Molestersa razgovarali smo uz tamno Zmajsko pivo u ugodnom kafiću Afrika u Središću, nekoliko dana uoči izdavanja singlea "Last Summer Song", čija će premijera biti 2. srpnja na Hrvatskom radiju u emisiji Music pub u 14 sati.

Album doista zvuči sjajno i vrlo raskošno producirano, s gudačima i duhačima. Tu je i duet s Irenom Žilić. Reklo bi se da nisu bili loši uvjeti snimanja, zar ne?

Imali smo tako dobre uvjete da ne bi imali nikakvog opravdanje za drugačiji zvuk. Kako je album dobio financijsku potporu u okviru HDS projekta International po prvi put nismo morali razmišljati o budgetu. Čak smo Chris i ja u Ljubljani, dok smo razmisljali o producentu, spominali i Joe Boyda koji je producirao Nicka Drakea, eto toliko smo bili financijski jaki (ha,ha). Naravno, postojala je i određena doza pritiska, jer kad imaš vrhunsku ekipu i budget onda sve mora biti savršeno.

Dosta je vremena prošlo od trenutka odluke o povratku do izlaska albuma koji je bio najavljen za jesen 2017. Što se sve za to vrijeme događalo, gdje je zapelo?

Priča o povratku sazrela je već 2016. godine, u siječnju 2017. krenuli smo raditi pjesme, bukirali studio u Pragu i snimali, ali sve se jako oduljilo, jer nam se svašta lošega izdogađalo za to vrijeme. Imali smo čitav niz zdravstvenih problema. Scot McCaughey koji je trebao biti producent dobio je moždani udar, a problema sa zdravljem imali smo i unutar benda. Unatoč tome, uspjeli smo se posložiti i sve snimiti, a nakon toga smo se bavili aranžmanima gudača, pa miksanjam i eto… Ne mogu reći ni da nam se pretjerano žurilo. Ako smo čekali 13 godina mogli smo još nekoliko mjeseci.

Kako je album autorski posložen?

Chris je napisao sve tekstove i glazbu za dvije pjesme, Luka Benčić je napisao jednu pjesmu, Dinko, Lada i Hrvoje dvije, a ja ostalih pet. Mislim da je dosta stilski šareno, iako mi nikada i nismo bili bend koji je bio žanrovski određen i stvarno teško mogu reći što bi to točno žanrovski bilo, ali Luka je tu pronašao tragove barok popa, ima bluesa, soula, spaghetti westerna, svega i svačega. Inače, Chris već godinama ne svira ništa što je već čuo i ovo što radi sa The Strange je zapravo neki izlet u nepoznato, jer premda ovo donekle liči na Walkaboutse, to nije nešto što on radi zadnjih 10 godina, tu nema Afrike, nema jamminga i pjesme imaju neku jasnu strukturu pa mu je to bio pomalo i izazov. Za razliku od prvog albuma kada smo s Chrisom zajedno imali probe, sada je Chris dobivao pjesme mailom i na one koje su mu kliknule slagao je tekst i vokale, vraćao mi te demo stvari koje su se onda slagale dalje na probama kako bi zaživjele unutar benda. Prvi je album zvučao kao The Bambi Molesters susreću Chris Eckmana. Ovdje više zvučimo kao The Strange. Za potrebe pjesama svi smo morali izaći iz neke svoje sigurne zone.

Prošlo je 14 godina, svašta se u glazbi izdogađalo. Kakve su razlike između prvog albuma i ovog?

Pa zbog talijanskog producenta (Antonio Gramentieri), duhača i gudača meni to na kraju najviše baca na talijanske soundtracke 60-ih. Na Morriconea iz pop faze, to mi se kuži produkcijski. Prvi put smo imali pravog producenta koji odlučuje, ranije je uvijek bio neki prijatelj pa bi se zajednički donosile odluke, a sada je bio pravi profi producent i zvuk je takav kakav je on htio. Imali smo i s njim malo neslaganja, neke je stvari čuo drugačije, čovjek na primjer ne voli trubu. Bio je taj prekrasan Andrejev solo na „Broken Town Blues“ a Antonio je inzistirao na gitarskom solu. Na kraju je ostao taj trubački solo, ali, OK, uvijek postoje stvari oko kojih se ne možemo svi složiti. Phill Brown je ponovno bio snimatelj i obavio je odličan posao. On je old school, pazi na svaki detalj i to se u audio smislu apsolutno prepoznaje. Puno znači kad te snima netko tko je snimao Led Zeppelin, Bob Marleya, Roxy Music i da ne nabrajam sada….U pravom smislu legenda.

Čini mi se da su gitare nekako u drugom planu odnosno manje su istaknute nego na prvijencu?

Gitara ima. Na nekim pjesmama, kada bi skidao slojeve, vidio bi da ih ima tri ili čak četiri, ali produkcijski je napravljeno da su diskretnije i to mi je na kraju izvrsno ispalo, toliko dobro da ne bih baš ništa mijenjao. Sve je zapravo podređeno pjesmama.

Kada će album napokon biti vani?

Plan je da album, premda je u potpunosti gotov, bude vani u drugoj polovici rujna. Pred ljeto ide serija praznika, pa kreću godišnji i nema smisla žuriti. Naslovnica je gotova, a prije ljeta će ići single za radio i to "Last Summer Song" pa nakon toga spot na jesen. Dancing Bear radi plan i sve će ići prema njihovom rasporedu. Album se inače zove „Echo Chambers“ i imat će 10 pjesama.

Na albumu ima raznih suradnji i gostiju. Duet s Irenom Žilić zvuči kao Walkabouts u najboljem izdanju. Kako je došlo do suradnje?

Pa zapravo spontano i na neki način skoro pa slučajno. Nije da smo smo se znali s Irenom, ali znali smo da odlično pjeva pa smo pomislili, zašto ne, i pozvali je, a ona je pristala. Bila je nevjerojatno profesionalna i to smo s lakoćom i zadovoljstvom odradili. To su neki elementi što ljudi donesu u pjesmu i baš je fino dignu. Imali smo vremena što inače nikad nemamo, Chris pogotovo, tako da je nama prošlo šest mjeseci od rough miksa do finalnog miksa pa imaš vremena na pretek razmišljati jel to dobro ili nije, što je moglo drugačije pa peglaš i ispravljaš. Naravno, tu postoji opasnost i da se pretjera, ali recimo da nas je pratilo budno uho producenta.

Kada će krenuti koncertne promocije i u kakvoj postavi s obzirom na brojne goste i gudače?

Sigurno ćemo svirati nekoliko koncerata do kraja godine, ali ne mogu još ništa reći definitivno, pa čak ni u kojoj postavi će bend nastupati. Treba sjesti i vidjeti što kome paše i kako, kakav je tko s obavezama pa ćemo donijeti odluku o svemu. Nadam se da ćemo moći barem na nekim koncertima produkcijski imati sve što smo imali i na albumu, uključujući gudače. Jednom smo već svirali s našim domaćim filharmoničarima i to nam nije novo iskustvo pa vjerujem da ćemo to ponoviti i sada. To je i produkcijski zahtjevno, jer treba miksati na poseban način. Svakako je ideja da sviramo produkcijski zahtjevnije koncerte, kakve smo svirali, uostalom, i nakon prvog albuma kada smo imali jakog sponzora koji se pobrinuo da sve to bude moguće. Nadam se da ćemo uspjeti i sada složiti tako nešto. Šteta bi bilo tako dobro i raskošno aranžiran album svirati siromašnije uživo. Neću reći da želim svirati za stariju publiku, ali vjerujem da postoji publika koji voli doći, sjesti i pogledati koncert u nekim uvjetima da se sve odlično čuje. Vjerujem da ćemo naći dovoljno dobar prostor.

Teško je predvidjeti to s koncertima, ali imaš li otprilike ideju za kakve je prostore The Strange spreman?

Mislim da danas imaš u čitavoj Hrvatskoj 2000 – 3000 ljudi koje možeš dovesti na The Strange. Na prvoj turneji prije 14 godina imali smo besplatne koncerte zbog jakog sponzora pa smo imali krcate dvorane i mogli smo, na primjer, u Osijeku svirati u kinu, baš kao i u Splitu na plaži, što je sjajno, jer su ljudi došli i što je najvažnije ostali čitav koncert. Bilo je to lijepo vrijeme, sve je bilo produkcijski riješeno, a na nama je bilo da dođemo kombijem i odsviramo koncert.
Vidjet ćemo kako će izgledati sada, ali čini mi se da općenito muzika ide u tom smjeru će biti neizbježno da iza svega stoje korporacije kao sponzori. Kao što se nekad moglo svirati samo na dvorovima pod kraljevskim sponzorstvom. Sve festivale danas uostalom drže korporacije.

Kad smo već kod toga, što misliš o festivalima i sviranju na otvorenom?

Ne znam ni sam, ali taj Woodstock đir mi je uvijek išao na živce. Za mene je koncepcija svirke vani, sa stanovišta benda, dno. Tu ti se svašta može dogoditi. Na INmusicu smo 2017. imali blokadu glasnoće zvuka, jer je bend koji je svirao u 21 sat (Alt – J op.a.), dakle tri sata nakon nas, imao uvjet da svi prije njih moraju biti tiši. Pazi, mi sviramo u 18 sati pred 200 ljudi, ali opet zbog nečijeg hira moramo svirati pretiho. Kakve to veze ima s ičim?
Mislim da bi festivali mogli sasvim dobro i s istim brojem publike funkcionirati i da imaš jednog jačeg headlinera, a sve ostalo domaće bendove. Isto bi se i ulaznica prodalo, jer u pravilu, za više od pola ljudi nije uopće bitno tko svira uz headlinere.
Isto tako, neke stvari definitivno nisu za velike otvorene prostore. Na primjer PJ Harvey. Svaka čast njoj i onome što radi, ali to doista nije glazba za veliki festivalski gig.
Napokon, nije mi drago ni to što festivali ubijaju klupsku scenu, premda u Zagrebu ljudi ipak i dalje dolaze i na klupske koncerte.

Čini se da je sve teže predvidjeti što može privući ljude, a što ne?

Istina, na neke sjajne koncerte došlo je iznenađujuće malo ljudi kao na izvrsne Dirtmusic koje je nedavno u Močvaru gledalo manje od 100 ljudi. Ili na Don Antonia, koji je ovoga proljeća odsvirao, po meni, najbolji koncert sezone u Zagrebu, pred svega 20-ak ljudi u malom pogonu Tvornice. Čuti Gramentierija na gitari u toj kombinaciji s dva saksofonista i bubnjarom je fakat ludnica i sjajno iskustvo. OK, nije bilo puno reklame, ali svejedno, bude ti bed kad ljudi ne dođu na tako nešto dobro. Opet, neke stvari ovdje prođu dobro po defaultu poput Tamikrest i još nekih izvođača world musica.

Opet, dobra je stvar što kao malo gdje na svijetu vrhunske glazbenike možeš vidjeti izbliza bez gužve kakva je uobičajena vani?
Pa to definitivno. Klupski koncerti su i meni najdraži. Vodio sam sina nedavno na Rogera Watersa i sve je to bilo divno i krasno, ali preproducirano za moj ukus. Na takvim koncertima uopće nemaš dojam da sviraju živi ljudi. Ali dobro, ja nisam ni veliki fan Pink Floyda sa izuzetkom prva dva albuma.
Za kvalitetu koncerta uopće nije presudna veličina dvorane ni broj publike. Mi smo u Finskoj svirali sa Flaming Sideburns koji su svirali garažu prije Hivesa i furali se na The Sonics. Zvali smo ih u Zagreb da nam budu gosti na koncertu povodom 20-godišnjice Bambija, a oni su nas, da nam vrate, zvali nakon toga u Finsku. Gledao sam ih u Tampereu kako sviraju pred nekih 100-ak ljudi i to mi je možda najbolji rock and roll koncert kojeg sam ga vidio u životu. Nigdje nije zabilježen kao takav, ali u mojoj glavi jest. To je to – kad netko dođe i pojede sve. Taj bend je po svemu trebao biti velik. Zašto nije, nije mi jasno.

Ja taj problem imam s Wedding Present. Uopće ne razumijem kako takav briljantan bend može biti manje popularan od, štajazmam, U2?

Pa da, oni imaju savršene pop pjesme. „George Best“ i „Bizarro“ su bili briljantni albumi. Ili House of Love. Koncert kojeg su 1989. svirali u Zagrebu bio je sjajan. Te godine su kod nas svirali svi živi, The Fall, Stranglers, Lauri Anderson, Sugarcubes, toliko toga, ali House of Love mi je baš ostao u sjećanju kao izvrstan koncert. To mi je bio savršen pop bend i onda oni nestanu, a od svega u Engleskoj izroni neki Oasis. Neshvatljivo je kako i zašto oko nekih bendova nastane hype.

Što još cijeniš ili te živcira kod scenskih nastupa?

Imam problem i s bendovima koji nemaju gard bendova i ne brinu se o izgledu na sceni. Pazi, ne možeš ti doći svirati pred ljude kao da si skupljen s ulice. Moraš se presvući i izgledati kao bend. Nema veze u što se presvlačiš, ali to mora biti neki scenski nastup. Pada mi na pamet Jonathan kao primjer benda koji to radi kako treba kod nas.
To smo mi kao Bambi Molesters shvatili vrlo rano nakon jednog koncerta kojeg smo snimali pa kad smo na snimci vidjeli koliko smo bili prestatični, shvatili smo koliko je bitno imati dobar stage act. Imali smo stalno taj pritisak da moramo publiku zabaviti, meni osobno to nije bilo jako bitno, ali kad si kao bend gore na stageu, moraš ljude „natjerati“ da ostanu do kraja, da ti ne odu na pola svirke doma ili prema šanku. Znaš, nije dobro kad ti ljudi uopće ne dođu, ali još je gore kada dođu, pa ti za vrijeme svirke odu.

Jedan si od rijetkih muzičara koje viđam po koncertima. Koliko pratiš zbivanja na domaćoj sceni, postoji li nešto što ti je baš jako leglo?

Dobri su mi Tyger Lamb, toliko dobri da sam ih producirao. Zakačio sam ih na nekoj grupnoj svirci kada su izašli kasno, kao treći bend i ostao sam paf, naročito kada sam čuo da im je to drugi koncert u karijeri. Bio sam s Igorom iz Dirty Old Towna i kaže on kako bi to rado izdao, ja dodam da bih producirao i tako to i bude. Album je izašao i dobar mi je unatoč boljkama kakve imaju prvi albumi. Prvi albumi često su mi najbolji, evo i prvi My Buddy Moose mi je najdraži premda su kasnije imali i kvalitetnijih.

Bambi Molesters su godinama zamrznuti i očito je da će do daljnjeg tako i ostati. Kada danas gledaš na taj bend koji je imao i vani uspjeha, čija je pjesma bila dio kultnog Breaking Bada, žališ li za ičim? Je li moglo bolje i više?

Što se tiče Bambi Molestersa već par godina nismo aktivni. Nešto iz objektivnih, a nešto iz subjektivnih razloga. Zamrznuti je možda dobar opis. Da li ćemo se odmrznuti pokazat će vrijeme. Za sada je u prvom planu The Strange. Što se tiče Bambija, bilo je tu lijepih stvari, ali neke stvari koje znamo danas o poslu nismo znali nekada. U Hrvatskoj smo imali uglavnom mlađu publiku i sasvim lijepu popularnost, uostalom „Sonic Bullets“ se prodao u 15 000 primjeraka što je za surf band ogromna brojka, ali za neki uspjeh vani trebaš imati još niz stvari osim same muzike. U našem slučaju bilo je i dosta sreće. Na Breaking Badu smo završili na foru da je music supervisor serije poznavao curu iz Zagreba koja mu je poklonila naš CD pa mu se dopao i gurnuo nas je u seriju.
Tako je i ta nesretna „Malaguena“, zbog španjolske sapunice dostigla veliku popularnost i u Brazilu su nas svi znali po toj pjesmi iz serije. Tamo smo svirali u top terminu pola sata u emisiji koju gleda 45 milijuna ljudi. 45 milijuna, a mi se ovdje mučimo i radimo neke spotove umjesto da sve snage upregnemo u Brazil. Na turneji prije par godina smo tamo svake večeri svirali pred 600 – 800 ljudi što u klubovima što u kulturnim centrima i sve što smo sa sobom donijeli smo tamo i prodali. Da smo imali kamion merchendisea i ploča, sve bi prodali. Ali eto, u tom procesu je učio i bend, ali i record label. Nisu ni oni imali nikoga ranije koga su mogli vani prodati pa da znaju kako to ide. Pazi, ti danas znaš da moraš platiti publicista, ali tada o tome nismo imali pojma. Šalješ u neki Mojo ili Uncut CD-e s onom pričom poštovani, bla bla i naravno da se ništa ne dogodi. Moraš imati nekoga tko ti tamo to plasira, neće to nitko nikada poslušati ako samo pošalješ. Tek kada smo izašli na Ace Recordsu krenule su recenzije posvuda uključujući mainstream medije.
E, onda smo trebali svirati u Jools Hollandu, ali kako ćeš ti svirati u Jools Hollandu kada se zoveš Bambi Molesters. Nikako, naravno. To je bilo prokletstvo glupog imena kojeg smo trebali promijeniti nakon drugog albuma kada smo i imali plan da ga promijenimo, ali nismo.

Ali s druge strane, ono je takvo efektno i pamtljivo, doprinjelo kultnom statusu benda?

Ma je, imaš argumente i za i protiv, jednom kada ga čuješ sigurno ga zapamtiš. A i fanovi su nam dosta nevjerojatni. Evo jedan je iz Kanade nedavno samo zbog Bambi Molestersa došao na tri tjedna u Hrvatsku i sve mu je ovdje bilo fenomenalno, osim Dubrovnika koji ga je financijski uništio. Na face je stavio valjda 150 fotki Plitvica.
U Livorno je na festival na kojemu smo svirali kao headlineri došlo dosta Amerikanaca samo zbog Bambi Molestersa. Pazi, mi sviramo, oni plaču. Mi doista imamo neki kultni status, ali priče da smo popularniji vani nego doma su pomalo pretjerane. To su uglavnom servirali mediji jer je na ovim prostorima to već zadnjih 50 godina popularna priča - tipa svjetski, a naše i slično. Popularnost koju onda prati i financijski uspjeh je vani u pravilu rezervirana za bendove sa engleskog govornog područja. To sam ovako politički korektno rekao. Bilo je sretnih trenutaka kao onda kada smo svirali s R.E.M. u Wiesbadenu pred 20 000 ljudi, ali onda dva mjeseca poslije odemo u Njemačku i sviramo pred bukvalno jednim čovjekom. Dakle, on stoji na šanku, a ja ga gledam i mislim si što ako ode, trebamo li stati ili ipak nastaviti. To su neki skokovi kada moraš stvarno biti u glavi OK da te to ne sjebe, a mislim da je to na neku foru ipak sjebalo bend. Krenu te priče kako moraš imati brdo novca kad sviraš pred 20 000 ljudi pa se i sam počneš pitati, stvarno, kako to da nemamo brdo novca nego moramo opet ići ujutro na posao. Mora te to frustrirati. Ipak, osjećam se realizirano i kao autor i kao muzičar, i ono što smo se znali nekad zajebavati i reći, ako nas sad istjeraju – istjeraju, doista vrijedi.