Zapravo, ove godine uopće nisam planirao pisati najavni tekst o INmusic festivalu. Generalno, o glazbenim festivalima ne mislim ništa dobro, a ovaj jarunski, čiji je jedini smisao bunarenje novca od poluzainteresiranih šetača što dolaze na jezero ponajprije zbog minglanja, odnosno, da bi po cijeni od 499 kuna, uz nebitno kakvu glazbenu pozadinu, preskupo pivo te očajnu hranu, po paklenoj vrućini ili gacajući u blatu, sreli ljude koje rijetko uspiju vidjeti besplatno u gradu, najmanje mi je drag od svih.
Sve to skupa s glazbom ima malo ili nikakve veze, a budući da organizator jarunskog španciranja njeguje bizarne poslovne običaje što podrazumijevaju odbijanje akreditacija onima koji nisu spremni objavljivati bezbroj dosadnih priopćenja kojima davi redakcije, žicajući besplatno prikriveno oglašavanje te onima koji se usude ne iskazati bezuvjetno divljenje prema njegovu liku i djelu, logično bi i najpametnije bilo ignorirati taj bezvezni cirkus.
A onda, opet, kad shvatiš da ne postoji način da izbjegneš to karakteristično balkansko samodopadno preseravanje koje podrazumijeva da nije dovoljno da to što radimo i imamo bude tek dobro ili zadovoljavajuće, nego mora biti najveće, najbolje, naj kurac i naj palac, pa ono iritantno isticanje da je netko važan i ugledan (halo, NME to već odavno nije) baš taj festival proglasio najboljim, pa kad vidiš onu patetičnu prijetnju organizatora da će zbog nekakve antene demonstrativno ukinuti festival (hajde, majstore, baš da i to vidimo), prihvatiš da naprosto nemaš načina ostati po strani.
Isto je i s razvikanim zagrebačkim adventom, manifestacijom koja se po prodavanju magle za velike novce najviše uspjela približiti onom davnom kolonizatorskom modelu „ja tebi bezvrijedne šarene kuglice, ti meni Manhattan“. Dobro, indijanci imaju neko opravdanje, jebiga, davno je to bilo, nije se išlo u škole, nisu ni te kuglice bile baš neatraktivne, ali koliko glupi mazohist moraš biti da danas popušiš to besprimjereno pljačkanje i uvjeriš samoga sebe da je normalno na minus nekoliko, u gužvetini s gomilom bezveznjaka piti grozno kuhano vino za 25 kuna i jesti očajne kobasice što bi, da nije adventa, letjele u smeće zbog isteka roka trajanja ili fritule pržene u lanjskom ulju?
INmusic po svemu spada u ovu priču o prodavačima magle. Na žalost to je već dugo prilično bezvezni i ziheraški festival kakvih ima doslovno posvuda i gdje se tek sporadično ubode nešto svježe i vrijedno pažnje,a sve ostalo podsjeća na ono kad su hrvatski klubovi dovlačili olinjale veterane, a mediji i publika mahali repom, jer će po domaćim poljanama i ruševnim stadionima trčkarati „veliki“ Fredi Bobic, Jens Nowotny, Georg Koch ili Hugo Almeida kao posljednji u tom nizu debeljuškastih likova što su došli na ime stare slave bedacima uzeti još pinkicu prije mirovine.
A onda, da ne bi bilo sve na totalnim veteranima, od stotina dobrih novijih izvođača, pozivnicu za Jarun dobije tek nešto mlađi i vječno osrednji Frank Carter koji je žestoki hardcore bivšeg mu benda Gallows zamijenio ispoliranim zvukom što podsjeća na Arctic Monkeys za siromašne te beznadno loše i besmislene PINS.
INmusic, uglavnom, izgleda kao kad bi netko napravio festival, štajaznam, 1992. pa za headlinere odabrao Fatsa Domina, Petulu Clark, The Animals, Crvene Koralje, Boston, Deep Purple i, zašto ne, Davida Byrnea. To je atrakcija samo za one što svoje favorite iz mladosti nisu uspjeli vidjeti na vrijeme i nikog drugog.
Festival će, da zaključim ovaj maratonski uvod, najbolje trenutke vidjeti za nastupa domaćih i regionalnih izvođača te onih stranih uobičajeno postavljenih u nedoba da poginu pred praznim poljem, i to polako već postaje tradicija. Uvijek stoji preporuka za pogledati fantastične i moćne Them Moose Rush, čiji je album za dvije klase bolji od zadnjeg QOTSA, izvrsne Tus Nua, uzbudljive Straight Mickeya and the Boys, zanimljive Superorganism ili sjajne friške Tiger Lamb, da ne nabrajam dalje, ali, zaboga, koji je smisao platiti skupu kartu da bi se vidjelo ono što se nudi tijekom godina u prirodnom okruženju klubova, u znatno boljem izdanju i po prijateljskoj cijeni.
Dobra je vijest što se ove godine napokon više neće točiti onaj preskupi užas od "žuje". Tu će jezivu konfekciju zamijeniti pivo jedne neisfurane kraft pivovare i to je za svaku pohvalu. Teško je povjerovati da je uopće moguće napraviti pivo koje bi bilo lošije od najgore hrvatske konfekcije, premda, na INmusicu je sve moguće, pa možda i ne treba žuriti s hvalospjevima.
Uglavnom, na Jarunu se liga veterana ponovno prodaje pod ligu prvaka pa da vidimo što se tu nudi i što se može očekivati:
QUEENS OF THE STONE AGE
Queens Of The Stone Age su nekada bili doista uzbudljiv bend. Joshua Homme osnovao ih je nakon raspada legendarnog Kyussa 1996. godine, a dvije godine kasnije izdaju solidni istoimeni album. Uslijedili su izvrsni „Rated R“ 2000. godine i sada već kultni, briljantni „Songs For The Deaf“ iz 2002. godine, na kojemu je bubnjeve svirao Dave Grohl. Talentiranog i karizmatičnog ali divljeg, neukrotivog i narkoticima presklonog Nicka Oliverija, koji je bendu davao punkersku žestinu i energiju, Homme je 2004. bez milosti izbacio, a od tog se gubitka, pokazat će se kasnije, QOTSA nikada nisu oporavili.
Prvi post Oliverijevski album „Lullabies to Paralyze“ iz 2005. godine, bio je solidan, ali predug, neujednačen i osjetno slabiji od sjajnih prethodnika, da bi slabi „Era Vulgaris“ iz 2007. potvrdio kreativnu krizu benda koji se sve više oslanjao na neinventivne klišeje. Nakon poduže pauze, QOTSA 2013. izdaju neujednačeni, ali na na trenutke sasvim solidni „…Like Clockwork“, međutim, muze su se nažalost kratko zadržale u blizini Hommea pa je prošlogodišnji sedmi studijski album, dosadnjikavi i sasvim neinventivni „Villains“ bio jedno od najvećih glazbenih razočaranja 2017. godine.
PROGNOZA: QOTSA redovito sviraju na ovim prostorima, ali nikada nisu uspjeli ponoviti razinu izvrsnog i uzbudljivog prvog nastupa na ljubljanskim Križankama iz 2003. godine. Na Jarunu će biti živo na početku, pa monotono i dosadnjikavo za vrijeme novijih pjesama pa opet živo kad za finale krenu stari hitovi.
NICK CAVE & THE BAD SEEDS
Nick Cave je neupitni glazbeni genij koji je obilježio posljednjih 35 godina rocka, ali baš kao što je slučaj s QOTSA, najbolja su mu izdanja ona iz sada već prilično daleke prošlosti. Posljednji, tek solidni album „Skeleton Tree“, mučna je posveta strašnoj obiteljskoj tragediji, ali i osjetni pad u kreativnom smislu. Tko god drži do sebe vidio je Cavea više od jednom uživo, a većina koji ga vole bili su lani u Ljubljani ili Beogradu i svjedočili bizarnoj transformaciji karizmatičnog cool mrguda u lika što razdragano pozdravlja publiku, razgovara s njom i čini sve što nekada, dok je bio pri sebi, ne bi ni u ludilu.
PROGNOZA: Loša je vijest što Cave i na festivalskim nastupima svira više manje isti repertoar kao i na „Skeleton Tree“ turneji pa čak i nastupima iz 2013. kada sam ga gledao na Primaveri. Dobro je, čak odlično, to što je u pitanju festivalski skraćeni set pa će onaj smrtno dosadni polusatni uvod biti bitno kraći i lakši za podnijeti. Uglavnom, lijepo će biti po enti puta uživo čuti „The Mercy Seat“, „The Ship Song“, „Red Right Hand“ i „Stager Lee“, i to bi bilo to.
DAVID BYRNE
Na vrhuncu svoje kreativne snage veličanstveni Talking Heads, predvođeni jednim od headlinera INmusica Davidim Byrneom, nastupili su u Zagrebu pred polupraznim Domom sportova i odradili jedan od onih mitskih koncerata što se nikada ne zaboravljaju i uvijek se potežu kada se govori o dobroj prošlosti. Bilo je to pradavne 1982. godine, u doba kada su genijalni Njujorčani već snimili remek djela koja više nikada neće uspjeti nadmašiti, iste one godine kada je Italija predvođena Paolom Rossijem postala neočekivani prvak svijeta u nogometu, Dinamo s legendarnom ekipom u kojoj su bili Zajec, Cerin, Mlinarić, Deverić, Bračun, Kranjčar, Cvetković itd, nakon 24 godina čekanja postao prvak Jugoslavije, a ja zauvijek prestao navijati za reprezentaciju Jugoslavije, jer Miljanić nije zvao Mlinarića.
Te je godine Cibona prvi put postala prvak Jugoslavije, Britanci su pošamarali Argentince na Falklandima, Liverpool je s lakoćom postao prvak Engleske, i, uglavnom, shvatili ste, bilo je to jako, jako davno.
Talking Heads su 1982. godina objavili svoj najbolji live album, briljantni, savršeni i neponovljivi „The Name of This Band is Talking Heads“, a onda je njihova karijera skrenula u sigurne vode mainstreama, da bi se nakon dva slaba albuma „True Stories“ (1986) i „Naked“ (1988), počeli dugo i mučno gasiti što je sve kulminiralo 1996. općom svađom i sudskim tužbama.
Byrne je paralelno s radom u Talking Heads, i nakon toga, imao plodnu solo karijeru, ali tih je nekoliko odličnih i dobrih albuma uvijek ostalo u sjeni briljantnih trenutaka Talking Headsa. Na žalost bilo je tu i baš gadnih promašaja, a jedan od najgorih je vrlo slabi i posve nenadahnuti ovogodišnji album „American Utopia“ koji za sada čvrsto vodi u utrci za najveće razočaranje 2018.
PROGNOZA: Naravno da je nesretnog Byrnea dopao Main stage i onaj golemi pašnjak koji će ga vrlo vjerojatno progutati jednako nemilosrdno kako je progutao Rundeka i PJ Harvey. Svi će željeti čuti „Psycho Killer“, "Once in a Lifetime" ili bilo što iz zlatnog doba Talking Headsa, a ostatak će proći u zjakanju naokolo i žamoru. Pametni će na Hidden stageu pogledati do kraja nastup sjajnih Tiger Lamb, pa polako odšetati do Main stagea i zakasniti na Byrnea svjesni da neće puno izgubiti.
INTERPOL
U poplavi slično bezličnih bendova što su se pojavili početkom 2000-ih furajući se na Joy Division i ostale heroje darkerskih 80-ih, Interpol su spadali među uvjerljivo najbolje na sceni. Dapače, prvi album, izvrsni „Turn On The Bright Light“ iz 2002. bio je među boljima te godine uopće, bend je zaradio brojne pohvale, dohvatio lijepu popularnost, a potom snimio slabiji, ali ipak solidni drugi album "Antics" i tu je priča završila. Ništa što su nakon toga snimili nije bilo ni približno dobro i uskoro je Interpol postao sasvim nerelevantan bend, važan samo die hard fanovima.
PROGNOZA: A ono, svirat će na Main stageu onaj svoj pradavni jedini veliki album i tako to. Na ruku im ide što će nastupiti nakon udava iz Alice in Chains pa će se činiti da su bolji nego što realno jesu, ali, Bože, kakva će to samo biti pilana od dana
ALICE IN CHAINS
Svašta se izrodilo iz grungea, od veličanstvene, moćne i uzbudljive Nirvane, izvrsnih i podcijenjenih Mudhoney, dobrih i pouzdanih Pearl Jam, solidnih, ali precijenjenih Soundgarden, preko očajnih Stone Temple Pilots, do ne uvijek toliko groznih, koliko bezličnih i kronično neuzbudljivih Alice in Chains. Nije, ruku na srce, baš sve što su snimili bilo tek smrtno dosadno hard prangijanje, album „Dirt“ iz 1992. bio je zapravo vrlo dobar, ali to je otprilike sve vrijedno pažnje i pamćenja što su uboli u ovih bezbroj godina karijere.
PROGNOZA: A ono, doći će s pripadajućim kosama i svirati na Main stageu onaj svoj pradavni jedini veliki album i tako to. Die hard fanovi će ostati na polju, ostali će zagušiti šankove i napuniti stolove oko njih
ST VINCENT
St Vincent ima odlične pjesme, odlično zvuči, odlično svira, fantastično izgleda i nikada, ni pod kakvim uvjetima ne bi smjela nastupati po poljima i pašnjacima. Ono što svira St Vincent zahtijeva koncentrirano slušanje, a festivalska polja i pijana poluzainteresirana publika, definitivno nisu dobar teren za njezinu glazbu. Kada sam je gledao 2014. na drugom najvećem stageu Primavere bila je odlična, ali dobar dio publike razišao se već oko polovice nastupa. Jebiga, to naprosto nije glazba za goleme otvorene prostore i točka.
PROGNOZA: Još da je postavljena na OTP world stage, hajde nekako, ali na golemom pašnjaku to doista nema smisla. Žali bože truda i novaca
THE KILLS
Britansko američka garažna kombinacija ima jedan izvrstan album, „Midnight Boom“ snimljen za standarde INmusica, friške i nedavne 2008. godine te nekoliko vrlo dobrih i dobrih albuma. Posljednji im je doduše najmanje dobar do sada, ali to je uvijek i bila preporuka za pozivnicu na INmusic.
PROGNOZA: The Kills su, koliko jučer, svirali u Zagrebu, što samo po sebi nije toliki problem, koliko činjenica što su u idealnim uvjetima krcate Tvornice zvučali prilično neuzbudljivo i šuplje. A kad im je to uspjelo u za njih idealnom klupskom prostoru, uvijek postoji opravdana bojazan da će se ponoviti na poljani. Koliko god The Kills bili dobar i vizualno atraktivan bend, pametni će na Hidden stageu pogledati do kraja izvrsne Them Moose Rush, pa nastup The Killsa odgledati od polovice.
PORTUGAL. THE MAN
Portugal. The Man su od 2006. uspjeli naštancati lijep broj albuma, od kojih niti jedan nije baš vrhunski, ali s druge strane, ni jedan nije ni slab. Nije to možda najbolja preporuka na svijetu, ali u ovim okolnostima i to zvuči sasvim dobro.
PROGNOZA: Portugal. The Man su jedan od onih bendova što zvuče bitno bolje uživo nego na studijskim albumima i njihov nastup ne treba nipošto propustiti. Definitivno bi bolje pasali na Main stageu od Byrnea i Interpola, ali organizator ih je postavio na OTP world stage i napravio uslugu njima i publici. Bit će to zasigurno jedan od boljih trenutaka festivala. Za one koji ne poznaju njihov opus Portugal. The Man vole odsvirati i par obrada među kojima i „Don`t Look Back in Anger“ Oasisa te „Another Brick in The Wall“ Pink Floyda.
BOMBINO
Sjajni tuareški gitaristički virtuoz Bombino jedan je od zicera svakog festivala. Njegov uzbudljivi i moćni glazbeni mix rodne pustinjske Afrike, psihodelije i Jimija Hendrixa savršeno odgovara festivalskim pozornicama, premda bi ga, naravno, idealno bilo vidjeti u primjerenijem prostoru od polja i pašnjaka.
PROGNOZA: Bombino je nastupio na INmusicu 2014. godine. Svirao je na OTP world stageu u dnevnom terminu i bio je standardno izvrstan pred praznjikavim poljem. Ove će godine Bombino nastupiti u dnevnom terminu na Main stageu i biti će ponovno sjajan pred jednako praznjikavim poljem.
FRANK CARTER & THE RATTLESNAKES
Frank Carter je bio frontman britanskog hardcore punk benda Gallows sve dok ih nije napustio 2011 i posvetio se solo karijeri pa najprije s bendom Pure Love snimio nezapaženi album "Anthems", da bi nakon njihova raspada oformio Frank Carter & The Rattlesnakes. S tim je bendom snimio dva albuma "Blossom" i "Modern Ruin" omekšavši zvuk i zaokrenuvši ka znatno komercijalnijem i ispoliranijem glazbenom izričaju.
PROGNOZA: Nekada divlji i nabrijani Frank Carter danas na albumima uglavnom zvuči kao Arctic Monkeys za siromašne, ali uživo je znatno žešći i uzbudljiviji nego na albumima. Da nije postavljen kao matineja na Main stageu, mogao je to biti vrlo zanimljiv nastup, ovako će to biti tek odrađivanje za praznjikavo polje.