Rujana Jeger, jedno od zaštitinih lica Jabuke govori o sazrijevanju uz legendarni klub i najavljuje svoj subotnji glazbeni program

Željela je postati veterinarka, glumica, pa arheologinja, no danas je znamo kao spisateljicu i zaštitnicu životinja, a mnogi i kao jedno od zaštitnih lica Jabuke, mjesta gdje se uvijek osjećala kao doma. Rujana Jeger je još od početaka dolazila u klub u darkerskom društvu, a sličnom je stilu ostala vjerna i danas. Rujana je najbolja poznavateljica glazbe koja se svirala u Jabuci, a to će svojim žestokim izborom prvi put pokazati i kao muzička selektorica na Zagreb Design Weeku u subotu, 12. svibnja.

- Jedno si od dragih lica koje smo najčešće viđali u Jabuci. Kad se dogodio i kako je izgledao tvoj prvi dolazak u klub?

Pa čuj, duže dolazim u Jabuku nego što su neki zaposlenici kluba uopće živi, a pogotovo ovi neki mlađi DJ-i, tako da se pomalo i osjećam kao na pripadajućoj mi ikoni u klubu – u međuvremenu i ono dijete koje držim u rukama valjda ima već 25 godina. Sjećanje mi je pomalo mutno, ali rekla bih da me prvi puta dovela starija prijateljica još tamo negdje '82. ili '83. godine. Hodala je s Dj-em, što je bilo jako važno zbog upada, a prvi mi je dojam bio da je gužva kao u tramvaju i da se uopće ne mogu pomaknuti! Također, glazba mi se nije svidjela i sve skupa mi nije ostavilo neki dojam. Tek kasnije, kada je moja generacija krenula s tim “famoznim” Dark Danceom, klub je konačno nekako postao “moj”. A o fami koja je kasnije nastala oko tog programa dalo bi se raspredati priče i romane – konačno, nekoliko scena iz kluba se mogu i naći u mom prvom romanu Darkroom. Tih je godina Jabuka bila klub u koji smo se konačno mogli uklopiti mi koji se generalno nismo mogli uklopiti nigdje drugdje, Jabuka je bila dom i darkerima i punkerima i wanna be konceptualcima, glazbenicima, filmašima (od koji su mnogi to postali kasnije u životu) i seksualno ambivalentnima, svim vrstama otkačenjaka, a s obzirom da je svaka vrsta imala čitava 2-3 predstavnika – moglo bi se reći da se populacija kretala u broju ne većem od 50. Danas ispada da su horde ljudi godinama odlazile na program koji je trajao niti dvije godine. Ali dobro, neka ljudi mistificiraju, tako uostalom i nastaju legende. Kada sam prvi puta nogom kročila u legandarni CBGB u New Yorku u ljeto 1987. godine, prva mi je pomisao bila – ajme koja je ovo rupčaga, pa Jabuka je za ovo palača! Ali oba kluba su u svojim gradovima unatoč skromnim sredstvima postala institucije zbog entuzijasta koji su se tamo okupljali.

- Rođena si iste godine kad i Jabuka. Možeš li nekako usporediti svoj životni put sa sazrijevanjem Jabuke?

Pa nažalost, nedavno sam razmišljala kako mogu nabrojati četiri vrste takozvanog “walk of shame” iliti povratka domu iz partijanja, a moj izgleda otprilike ovako:
1. kad moraš doma prije svoje ekipe pošto imaš nekog strogog roditelja koji te želi zaštititi – pogotovo kad si žensko. Moram pri tome reći da je Jabuka bila moje odabrano mjesto za izlazak i zato što tamo nisam mogla sresti svog oca ili očuha – oni su znali “zalomiti” u Lapidariju ili Kulušiću
2. onaj klasični – podrapanih najlonki sa štiklama u rukama i razmazane šminke u 5-6 ujutro…
3. kad više ne možeš biti budan pa zapališ doma prije nego većina ekipe nahrupi
4. kad češće prođeš danju nego noću...
Trenutno sam u fazi između 3 i 4, u stvari već češće prođem danju, u šetnji s psima… Osjećam se grozno kriva, priznajem.

- Koje su te vrijednosti kluba zadržale u njemu do danas?

Jabuka je za mene bila i uvijek će biti nepretenciozno mjesto gdje ime, prezime, titulu i poziciju u životu ostavljaš na garderobi zajedno sa stvarima i ulaziš unutra kao tabula rasa, neispisana - mogli bismo reći – kao nenarezana vinilna ploča. Ostavljaš sve da bi našao novog/novu sebe kroz Bakhantijski ritual pića i plesanja. Ako si pak došao u lošem stanju, obično ćeš ga ostaviti zgaženo na plesnom podiju i onda pak otići kući s tom divnom prazninom. Jabuka je osim toga dosta čvrsto ostala na poziciji da ne pušta medije da slikaju i snimaju ljude kako se zabavljaju i nekako je ta kultura “realnog života” ostala, rijetko ćete vidjeti ljude da se puno slikavaju i drndaju po mobitelima, za razliku od drugih klubova u kojima se valjda hype slikati ne bi li se znalo gdje ste. Jabuka je dovoljno opskurna i zato je omiljeno utočište različitih umjetnika i medijskih lica koja to ne žele biti 24/7 i to se poštuje. Između ostaloga, i tako što ih se tretira kao i sve ostale goste.  

- Htjela si postati veterinarka pa glumica, arheologija ti je struka, ali je zov pisanja bio jači. Kako to objašnjavaš?

Pa na kraju se sve to spojilo, pošto pišem o psima – osim knjige, imam online portal Pasji život, često držim predavanja u kojima odglumim čitave scene, a pišem i radove iz teorijske arheologije domestikacije. Nema se tu što objašnjavati, život te nosi dok plivaš kako najbolje znaš i ako imaš malo sreće, na kraju ćeš raditi ono što voliš, a to je super stvar pošto se ne osjećaš kao da radiš!

- Kakvu si glazbu najviše voljela svih ovih godina u Jabuci? Koji su te izvođači najčešće mamili na podij?

Moram reći da je jedna od prednosti i mana Jabuke upravo to da se vrlo malo mijenja. Za ljude poput mene to je prednost, zato što meni treba utočište, toplo i poznato, te glazba koja u meni evocira uspomene – zato što evocira i energiju koja je išla uz te uspomene i tu glazbu koju ne osjećam više u svom životu kao dominantnu. Recimo, ogromnu tugu i bijes koji su obilježili moju adolescenciju, a koje je dobro tu i tamo izbaciti. No, sada mi je dovoljno jednom u par mjeseci, a prije mi je bilo fizički nužno da ih izrazim barem dvaput tjedno kako bih mogla normalno funkcionirati. Osim dakle spomenutog vremena Dark Dancea, u sjećanju mi najviše ostaje Stivov Fiju Briju na koji smo dolazili čak iz Beča gdje smo živjeli 15-tak godina i izvođači vezani na ta dva programa. S druge strane, vjerujem da klubu treba “mlada krv”, jer ono na što se ja palim je otprilike kao kada bi mi otac puštao Creedence Clearwater Revival ili Grateful Dead i tvrdio da bolje glazbe nikada neće i ne može biti… Uostalom, kao što sam opisala gore, nema smisla više previše ugađati nama koji češće prolazimo danju.

- Čemu se možemo nadati u tvojoj svirci na Design Weeku? Koji te glazbenici trenutno inspiriraju?

Trenutno sam u fazi da vikendom gledam različite glazbene dokumentarce, to me veseli. Ali uglavnom se ne radi o nekim “novim” glazbenicima. Problem s novom glazbom je što je ima previše – znam da to zvuči suludo, ali ja sam, kao što sam navela, tip osobe koja glazbu veže uz sjećanja, a ako glazbe ima previše, ne stignem vezati nikakva sjećanja za nju i ne znači mi previše sama po sebi. Da, kao ritam za ples ili samo na intelektualnoj (aha, ovo je kvalitetno), a ne i na osjećajnoj razini. Pretpostavljam da je to razlog što sam spisateljica – uz sve mi treba priča, radnja. Isto tako u glazbi. Volim one stvari koje mi odvrte film u glavi i/ili pobude u meni osjećaje – idealno, oboje. Tako da sigurno neću pustiti nešto što još niste čuli zato što je novo, već prije nešto što ste zaboravili zato što je staro.

RUJANINA PLAYLISTA

Velvet Underground – Heroin
Patty Smith – Rock’n’roll Nigger
MC5 – Kick Out The Jams
T-Rex – 20th Century boy
Bowie – Diamond Dogs
The Stooges – TV Eye
The Ramones – Gimme Gimme Shock Treatment
The Clash – Complete Control
Stiff Little Fingers – Tin Soldiers
Dead Kennedys – Too Drunk To Fuck
Birthday Party – Nick The Stripper
Big Black - Dead Billy
Sonic Youth – Dirty Boots
Scratch Acid – She Said
Gun Club – For The Love of Ivy
The Pixies – Gouge Away
Violent Femmes – Gone Daddy Gone
Suicide – Ghost Rider
The Cramps – Fever