Devet godina nakon uzbudljivog, maksimalno nabrijanog i doista odličnog koncerta u KSET-u, kultni američki Supersuckersi vratili su se u Zagreb, ovoga puta u Vintage Industrial Bar, koji je zahvaljujući njihovoj reputaciji izvrsnog live benda te legendama koje su se širile o prošlim zagrebačkim nastupima, bio gotovo sasvim ispunjen.
Naravno da je fama o najboljem live rock and roll bendu uvijek bila pretjerana, ali tada u KSET-u, u naponu stvaralačke snage, Supersuckers su doista uspjeli prozvesti koncertnu magiju kakva se rijetko može doživjeti i kakvu je teško, ako ne i nemoguće ponoviti.
Posljednjih godina Supersuckersi su kreativno pali i nažalost prilično usporili, dok se njihov vođa Eddie Spaghetti borio s gadnim boleštinama pa nije bilo teško pretpostaviti da se furiozna magija iz KSET-a neće ponoviti, ali od benda kojemu su nastupi uživo glavni forte s pravom se uvijek očekuje vrhunski koncert pa makar baziran na prastarim klasicima. Uostalom, ako tako već godinama mogu funkcionirati Stonesi i Springsteen, zašto ne bi mogli i country punk veterani iz Arizone.
Uvodnog Erotic Biljana sam propustio zbog Lige prvaka (mrzim Real, ali penal je bio), a željno iščekivani trojac predvođen Eddijem Spaghettijem s nezaobilaznim stetsonom i sunčanim naočalama započeo je s polusatnim zakašnjenjem i, jebiga, od početka je bilo jasno da to neće biti to.
Prvih nekoliko sporijih pjesama možda i nije nije bilo dosadno poput Caveovih uvodnih dvadesetak minuta na konceratima s prošle turneje, ali umjesto nekadašnjeg moćnog bastarda Motorheada i Ramonesa publika je dobila usporeno hard prangijanje kakvo se od Supersuckersa ni u ludilu ne očekuje i umjesto očekivane euforije dogodila se hladna zbunjenost.
Stvari su se popravile blokom žestokih starih klasika što je probudilo atmosferu i nade da će do kraja stvari leći na svoje mjesto, ali veselje je trajalo kratko, jer žestice su ubrzo ponovno zamijenjene usporenim hard metiljanjem. Najtužniji trenutak ovog razočaravajućeg koncerta dogodio se kada je nakon najave pjesme s „našeg posljenjeg i do sada najboljeg albuma“ uslijedilo nešto najgore što su Supersuckersi ikada napisali i odsvirali.
Naravno da je sve to utjecalo na raspoloženje i reakcije publike pa se prema kraju činilo da svi jedva čekaju da to mučenje završi. Bisa nije bilo, a kad bend koncertne reputacije kakvu imaju Supersuckersi ne uspije zaslužiti pozive na ponovni izlazak jasno da je koncert bio potpuni podbačaj.
Šteta za Supersuckerse, nekada su bili doista briljantan live bend, ali ovakvo otužno, olinjalo i vremenom pregaženo izdanje ne treba ni njima ni publici.