Sve je u Šibeniku osim stare jezgre prilično neprivlačno. Tek su Škugorovi festivali privukli goste, a Grad natjerali da im nešto i ponudi

Podatak objavljen neki dan u Novom listu, da svaki građanin Hrvatske od turizma prosječno zaradi 1700 eura godišnje, podsjeća na onaj stari vic kada Mujo komentira impresivne rezultate istraživanja koliko puta tjedno Bosanci vode ljubav: „Al se neko najebo na moj račun….“

Tako se, otprilike, osjeća dobar dio stanovnika ove države koji, eto, nije naslijedio starinu uz more na čijim bi temeljima podigao apartmansku grdosiju od pet katova, na rivi otvorio pajzlu s friganim lignjunima, suhim crnim rižotom i ćevapčićima ili pak preko veze dobio koncesiju za lounge bar na plaži s napadno glasnom muzikom koja, kako je to lijepo primijetio Rambo Amadeus, izaziva jednako zagađenje kao kada se izlije nafta iz tankera.  

Turizam u Hrvatskoj u lijepom je dijelu odraz hrvatskog mentaliteta, stanja duha, stupnja obrazovanja, načitanosti, opće kulture i kao takav nije ni čudo da je antipatičan svakome tko u svim tim segmentima iskače iz prosjeka. Obalu smo nepovratno počeli uništavati još sedamdesetih, a danas se provodi „završetak radova“ i dugoročno je stanje neodrživo. Ponuda je nikakva, nezadovoljavajuća za svakoga tko je u životu otputovao u više od dvije normalne zemlje, a pljačka toliko bezočna da će se svatko tko ima trunku mozga u glavi okrenuti i više nikada ne vratiti.

Radio sam prije nekoliko godina intervju s jednim danskim poduzetnikom koji je lijepo analizirao što se dogodilo Grčkoj i Španjolskoj. Dozvolili su si, je li, da se udio turizma u BDP-u popne na strašnih 10 posto, što je nezdravo i pogubno za svako gospodarstvo. Nekoliko dana kasnije slušao sam u Umagu gospodarski forum na temu turizma.

Naši „vizionari“ (prikladnija bi bila jedna gruba riječ koju ću ipak propustiti napisati) iz resornog ministarstva hvalili su se kako Hrvatskoj turizam čini 11 posto BDP-a i slavodobitno najavljivali projekciju prema kojoj će do 2020. učešće biti čak 20 posto. Rezultati takve promišljene politike lijepo se vide danas, kada ministar i cijela Vlada zajedno s iznajmljivačima i ostalim parazitima sa zebnjom gledaju u nebo i prate pedantno precizne prognoze na norveškim meteorološkim portalima.

Jebiga, ljudi, prošlo je vrijeme kada ste uvijek istim obiteljima Nijemaca najniže i niže srednje klase mogli preko cijelog ljeta uvaljivati neklimatizirane tavanske sobice i garaže, ostavljajući ih da se cijeli dan prže na suncu i riskiraju rak kože, pa s njihovom lovom podići još jedan kat i depadansu, a onda ostatak godine raduckati  u tvornicama. Posla u tvornicama više nema jer ste dozvolili da se sve popljačka i propadne, a Nijemci su u međuvremenu nabavili pametne telefone s vremenskim prognozama, trip advisorima i aplikacijama za booking jeftinih letova po cijelom svijetu.

Srpanjske kiše su, moram zlobno priznati, najbolje što nam se moglo dogoditi jer su razotkrile svu bijedu tog nesretnog turizma i „jebanja na tuđi račun“ iz onog vica. Možda će se iznenaditi galebovi iz Dalmacije koji u životu nisu napustili vlastito selo ili na internetu pogledali išta osim pornića i ponude kladionica, ali lijepih i ljepših obala ima i drugdje.

Pritom su i ljudi znatno ljubazniji, neskloni vječitom kukanju koje je postalo hrvatski trade mark, hrana je ukusnija i jeftinija, a smještaj uredniji i komforniji. Hrvatska ima turizam kakav zaslužuje, baš kao što ima i vlade kakve zaslužuje, a i sve izgledniji bankrot bit će baš ono što smo i zaslužili.

 Stari dio Šibenika je, mora se to priznati, doista krasan, sa svojim uskim uličicama, kamenim kućama i the Katedralom, ali ostatak, blago rečeno, nagrđuje ono lijepo. Pitomu je gradsku jezgru sa svih strana zagušila gomila betona, a napuštene i zapuštene tvornice cijelom gradu daju otužni i depresivni ton. Valja isto tako priznati da pitoreskne gradske jezgre imaju gotovo svi gradovi i naselja uz more, a neki (recimo, na otocima) su i manje prekrcani, imaju manje prometa i ljepše i čišće plaže u blizini. Zbog svega toga je Šibenik, ukoliko tamo nemate rodbinu ili prijatelje, rijetko kome iz Hrvatske bio prvi izbor za ljetovanje. Bio ga je, ne bez uporišta u stvarnosti, glas neke vrste Siska na moru, grada kojeg su uništili tranzicija i 20 godina HDZ-ove vlasti.       

Kada je 2011. zagrebački promotor šibenskih korijena Mate Škugor najavio prvi Terraneo festival, s programom koji je, u neku ruku, sublimirao sve što Škugor ostatak godine radi u Zagrebu, Šibenik nije bio spreman na navalu hipstera koja je uslijedila. Osim Solarisa, u samom Šibeniku svega je jedan normalan hotel, hostela te prve godine praktički nije bilo, a živa je muka za posjetitelje bilo dogovaranje apartmana s iznajmljivačima naviklim na dugoročnije aranžmane, kao i taksi prijevoz koji nije bio organiziran, ali je pritom bio i preskup.

Terraneo je, u neku ruku, case study kako jedan događaj, običan trodnevni festival koji nije okrenut visokokomercijalnim izvođačima, ali svejedno dovodi nekoliko tisuća posjetitelja, može promijeniti grad i pokrenuti razvoj drugačijeg turizma koji je, doduše, tek u povojima, ali ima temelje za budućnost. Radi se o turizmu koji nije okrenut masovnosti, a čiji konzumenti zaziru od devastacije, neodrživosti i gušenja lokalnih karakteristika i kolorita.

U tri godine povećao se broj hostela, a i gastro ponuda je nešto bolja, kao i taksi služba koja je bitno jeftinija. Na rivi se otvorio klub Azimut, sjajno mjesto za dnevno chillanje u hladu, a zanimljivo je da se koncerti ovdje događaju cijele godine. Uredilo se gradsko kupalište Banj, kao i tvrđava Svetog Mihovila. Ima i nekoliko pristojnih konoba gdje vam neće za skupe pare uvaliti smrznuta sranja. Tomasseo na rivi, inače lanjsko otkriće, je jedna od njih. Imaju domaće pomidore, domaće njoke, svježu ribu, a dnevna marenda (uglavnom, jedno do dva odabrana jela) košta 40 kuna. Stolno vino, Toljanićeva žlahtina, im je 80 kuna po litri, što nije jeftino, ali je nešto manje od uobičajenih cijena za dalmatinske restorane na „elitnim lokacijama“.

Terraneo je lani zaokrenuo prema pomalo čudnom konceptu, gdje se indie bendovi iz Škugorovog „portfelja“ miješaju s 90's zvijezdama tipa Prodigy i MTV Adria hit izvođačima poput Dubioze kolektiva i Kawasaki 3P-a. Festival je ove godine ugašen, što je izazvalo popriličan šok, ali Škugor se proljetos oglasio najavom novog, Superuha, pa nije bilo razloga za žalovanje. Superuhu su prethodila dva, navodno sjajna, intimna koncerta The Nationala na tvrđavi Svetog Mihovila.The National je bio i zvijezda prvog dana festivala te je privukao najviše posjetitelja. Američke indie zvijezde očito uživaju u Šibeniku i to je samo po sebi, u paketu sa Škugorovim prijateljevanjem s njima, tema za zasebnu priču.

O programu Superuha napisano je već puno stvari pa se neću previše osvrtati na same izvođače. Lokacija koju je Škugor isposlovao je puno bolja od one na kojoj se održavao Terraneo. Tri Superuho pozornice bile su smještene uz samo more, pored plaže Banj, praktički u centru Šibenika. Iako se broj posjetitelja ne može mjeriti s lanjskim Terraneom (u čijoj organizaciji, valja spomenuti, Škugor nije sudjelovao), ovo je, očekivano, bila prilika za druženje ljudi sličnih svjetonazora i glazbenog ukusa. Superuho je, kao što sam 2011. pisao o Terraneu, događaj gdje se dobar dio posjetitelja, ne nužno iz istog grada, međusobno poznaje i druži, što svemu daje šarmantnu auru neobaveznog tuluma.

Glazba tu nije u drugom planu – uostalom, status Nationala i razina njihovog showa su neupitni. Eventualni problem njihovog nastupa na samom festivalu bio je zvuk, pomalo raspršen, zbog čega njihove glazbene teksture nisu dolazile do punog izražaja. Ne pretjerano dobar zvuk nije bio problem Black Lipsima koji su toliko zabavni, razigrani i energični da im nikakvi prepreke tog tipa ne mogu naškoditi. Najbolji su zvuk imali Repetitor koji su otprašili standardno uvjerljivo i žestoko svoj program.

Pored njih, highlight festivala bio je Howe Gelb s bendom u kojem, uzgred spomenuto, bubanj svira Steve Shelley iz ugaslog Sonic Youtha. Gelb je pravi majstor ceremonije, neodoljivo šarmantan, sjajan muzičar sa sjajnim pjesmama kojima pristupa kroz improvizaciju, mijenjajući ih i prilagođavajući trenutnom osjećaju, poput Boba Dylana, a bend ga prati u stopu, pronalazeći uvijek način da istakne samu esenciju.

Treći izvođač koji mi se najviše svidio je zagrebački ESC Life, odličan melodični punk bend čije pjesme kod mene osobno zazivaju najbolje momente Husker Du ili Superchunka.  

Festival je imao zadovoljavajuću, iako ne pretjerano široku, ponudu pića – pored industrijskih piva, bio je tu štand s vinima, od skupljih do onih iz vinomata, Toljanićeve žlahtine, recimo, fino rashlađene za gemišt. Nije bilo bonova već se plaćalo u gotovini, ali s obzirom da je šankova bilo dovoljno, gužve se nisu stvarale, kao ni pred kemijskim WC-ima. Od dodatne ponude bio je tu kamp uz samu plažu, kao i štand s hranom, a pored hamburgera moglo se kušati i primorski „fast food“ poput odreska morskog psa ili tune.

Unatoč određenim manama, ponajviše onima sa zvukom, Superuho je više nego odlično započeo i ukoliko se bude ustrajalo na zacrtanom konceptu malog butik festivala sa zanimljivim imenima nema sumnje da će postati dostojan nasljednik Terranea. Riječ je o za sada raritetnom festivalu na hrvatskoj obali koji, očito, ima sasvim dovoljno publike za opstanak. Dobra je stvar što i Grad Šibenik i lokalna turistička zajednica, navodno, potpuno podržavaju ono što Škugor radi i vjerujem da bi taj model bio primjenjiv i dovoljno zanimljiv i za druge hrvatske gradove.

Nažalost, ovakvi događaji, za sada, baš kao i kompletni hrvatski turizam, ovise o suncu, ali ako se nastavi raditi na njima, vjerujem, mogu postati samodostatni, kao što je slučaj sa sličnim ljetnim festivalima u Velikoj Britaniji kojima nikakva kiša ne može naškoditi. Trenutačno to možda i jest utopija, ali i sama ideja indie festivala u Šibeniku prije nekoliko je godina bila čista utopija.