U glazbeno vrlo plodnoj godini u kojoj je snimljeno na desetke sjajnih albuma najviše su podbacili i razočarali oni najpoznatiji, od čijih se novih uradaka uvijek mnogo očekuje. Koliko je u bogatoj ponudi izvrsnih noviteta bilo teško odabrati najboljeg, toliko je još teže bilo od ovog užasa birati najužasnije. Treba reći da nisu svi na ovoj listi baš grozni. Foo Figters i QOTSA su ovdje jer su im novi albumi tek razočaravajuće rutinsko i nenadahnuto, premda vješto slaganje starih i izlizanih klišeja, dok su Spoon ovim sasvim solidnim albumom ipak prilično razočarali nakon briljantnog "They Want My Soul". Ostali nemaju olakotnih okolnosti, albumi su im naprosto loši ili grozni.
1. ARCADE FIRE - Everything Now
Nakon duge pauze i albuma „Reflektor“ koji je bio znakovit pad u kvaliteti u odnosu na sjajne ranije radove, Arcade Fire su se vratili s bizarnim disco mutantom nazvanim „Everything Now“ i ponovno podbacili, ali ovoga puta baš onako temeljito i ozbiljno. Ako su u nastupu uživo na INmusicu i uspjeli donekle sakriti koliko su nove pjesme slabije od starih, album otkriva tužnu istinu da Arcade Fire na trenutke zvuče kao neinspirirani hotelski terasa bend za drugorazredne pijane turiste te da je žanrovsko lutanje kojim su pokušali zamaskirati manjak inspiracije potpuni promašaj. Svaki bend koji je poslužio kao uzor i inspiracija za „Everything Now“ zvuči neusporedivo bolje od ovog promašaja vrijednog trenutnog zaborava, a neke pjesme poput "Chemistry" i "Peter Pan" trebalo bi duboko zakopati ili zauvijek uništiti.
2. MORRISSEY – Low In High School
Uh, ovo je vjerojatno jedan od najčudnijih loših albuma ikada i najbizarniji promašaj u sada već podužem nizu Mozovih podbačaja. Bizarno je što „Low In High School“ počinje vrlo dobro, zapravo toliko dobro da se nakon četiri pjesme čini da je Morrissey napokon, prvi puta nakon „Years of Refusal" iz 2009. godine, uspio ubosti dobar album, ali onda kreće takav spektakularni i nezamislivi sunovrat da sve izgleda kao da je Moz sasvim šenuo umom i izgubio dodir kako s muzama tako i zdravim razumom. Ono što slijedi nakon četvrte pjesme, naime, najgore je što je Morrissey napisao i snimio ikada, i strašno je da ne postoji nitko tko bi mu mogao zabraniti da ovakve tragične budalaštine stavlja na album, upozoriti ga da ne mora sve što je snimljeno biti i objavljeno ili mu barem objasniti da postoji forma koja se zove EP i idealna je kada nisu u stanju iscijediti dovoljno pjesama za suvisli album. „Low In High School“ je upravo zadivljujća kombinacija podbačaja i razočaranja.
3. U2 - Songs of Experience
Novi album U2 „Songs of Expirience“ jednako je dosadan, beznadno neuzbudljiv i sasvim besmislen kao i posljednjih bezbroj albuma koje su iritantni Bono Vox i neiritantni ostatak benda vrijedno naštancali nakon „Achtung Baby“, njihova posljednjeg velikog albuma koji je nastao pradavne 1991. godine. Sve vrijedno nakon toga stalo bi na jedan album i to možda, s tim da se baš ništa sa „Song of Expirience“ tu ne bi kvalificiralo. Uglavnom, svijetu već odavno ne trebaju novi albumi iritantnih irskih pozera koje je odavno napustila inspiracija.
4. BJÖRK – Utopia
Dakle, islandska diva ima novi album, ali teško je reći da je to baš dobra vijest budući da je „Utopia“ ugodna za slušanje koliko zvuci brodogradilišta ili ikakvog gradilišta u kombinaciji s djecom vrtićke dobi kada se ufuraju da pjevaju i da su baš super. Jebiga, sve je to lijepo - i minuli rad, i dobri albumi u bogatoj karijeri, i činjenica da nas je Island prvi priznao, ali uz najbolju volju ovo se ne može opisati drugačije nego li kao tlaka, muka, pretenciozno prenemaganje i zlostavljanje ušesa. Jebiga, ne valja, mučno je i tužno, no hard feelings.
5. LIAM GALLAGHER - As You Were
Jebiga, dok su u Oasis pjesme za njega pisali brat Noel ili kasnije u Beady Eye, Gem Archer i Andy Bell, gluplji je brat Gallagher bio cool s pokrićem i izgledao kao ozbiljan, premda uvijek iritantan glazbenik. Prvi solo album u karijeri koji je pompozno najavljivan mjesecima prije izlaska, pokazao je da bez jakih autora, a ovdje ih nema ni u tragovima, Liam Gallagher zvuči šuplje i sterilno. Ovo je naprosto bezvezan, besmislen i smrtno dosadan album na kojem je spomena vrijedna tek jedna jedina pjesma i to otvorna "Wall of Glass".
6. PROPHETS OF RAGE – Prophets of Rage
Kakav je to samo koncert bio! Prophets of Rage su ljetos razvalili krcatu Šalatu, a nova pjesma, moćna dizalica „Unfuck the World“, nije zvučala ništa slabije od bezvremenskih klasika Rage Against the Machine pa je bilo za vjerovati da bi i album prvijenac te supergrupe mogao biti jednako uzbudljiv i kvalitetan. Totalno krivo! Baš kao što je bio slučaj sa slabašnim Audioslave kada im je na vokalu bio danas pokojni Chris Cornell, Tom Morello, Tim Commerford i Brad Wilk nisu se ni uz pomoć Chuck D-a (Public Enemy) i B Rala (Cypress Hill) uspjeli probližiti magiji kakvu su bez problema dostizali sa Zachom de la Rochom u RATM. Politički angažiran, „Prophets of Rage“ je album prepun glazbenih klišeja i neuspjelih pokušaja prizivanja dana slave prethodnog benda pa uglavnom zvuči kao Rage Against the Machine za vrlo siromašne. Šteta!
7. SPOON – Hot Thoughts
Premda nije ni blizu najgorima na ovoj listi, jer pored U2, Morrisseya, Arcade Fire i Björk to je nemoguća misija, album sjajnih teksaških Spoon osobno mi je najveće razočaranje. „Hot Thoughts“, naime, dolazi nakon briljantnog i praktički savršenog „They Want My Soul“ koji je bio jedan od najboljih albuma 2014. godine i nastavio je uzlazni kvalitativni niz u njihovoj karijeri pa su stoga i očekivanja od njegova nasljednika bila velika. Jebiga, ništa od toga. „Hot Thoughts“ je poprilični korak unatrag, ništa ovdje nije ne samo novo i drugačije, nego ni približno onako dobro i uzbudljivo kako je bilo na prethodnim albumima. Da se razumijemo, da ovakav album snime U2 bio bi to za njih spektakularni povratak u formu, ali Spoon su uvijek bili toliko dobri da im jedva solidni albumi kakav je ovaj znače korak unatrag.
8. AT THE DRIVE-IN – IN TER A LI A
Malo se što ove godine čekalo s toliko uzbuđenja i zanimanja koliko povratnički album legendarnih noise majstora At the Drive-In, koji su se aktivirali nakon 17 godina pauze. Nažalost, malo je koji toliko iščekivani povratak rezultirao toliko slabim i razočaravajućim albumom poput ovoga. Omar Rodriguez-Lopez i ekipa ne samo da se nisu uspjeli ni približiti magiji genijalnog „Relationship of Command“ nego su povremeno uspjeli zvučati onako kako Foo Fighters zvuče kad su u najlošijoj formi pa i slabije. To nikako nije dobro za nikoga, a u njihovom je slučaju potpuni debakl.
9. FOO FIGHTERS – Concrete and Gold
Istini za volju, posljednji album Foo Fightersa i nije toliko loš koliko njihovih nekoliko posljednjih albuma ili poput nekih drugih s ove liste, ali njegov je problem to što zvuči sterilno, šablonizirano i gotovo nimalo uzbudljivo. Ovo je naprosto još jedan zanatski uobičajeno korektno složen album Davea Grohla i ekipe, ali doista nije jasno zašto bi ikoga osim zagriženih fanova zanimalo štancanje ovakvih uvijek istih klišeiziranih albuma. Booriiing!
10. QUEENS OF THE STONE AGE – Villains
Hedlineri sljedećeg INmusic festivala i redoviti gosti ovih krajeva, Queens of the Stone Age, imaju vjerojatno najbolji album od svih na ovoj listi, ali to nipošto ne znači da ne zaslužuju mjesto na njoj. Na stranu sad činjenica da nikada, pa čak ni na odličnom „Lullabies to Paralyze“, Josh Homme nije uspio ponoviti čaroliju albuma „Rated R“ i „Songs for the Deaf“ nakon kojih je iz benda izbacio porocima sklonog koautora Nicka Oliverija, problem je što na svakom albumu nakon toga QOTSA imaju sve više praznog hoda, a to je kulminiralo baš na „Villians“. Pjesme na „Villians“ su baš kao i čitav album naprosto preduge i u njima se prečesto zapravo ništa zanimljivog ne događa pa nakon nekog vremena slušanje albuma postaje tlaka i dosada, a već prije polovice čini se da se stalno ponavlja ista pjesma. Najtužniji trenutak ovoga albuma je rijetko bezvezan spot za "The Way You Used To Do" gdje Homme pleše u fraku s mašnicom, ali ni trenutka ne izgleda prirodno kao veličanstveni rasplesani Christopher Walken u genijalnom spotu Fatboy Slima, nego onako sasvim seljoberski, otprilike kao Bata Živojinović ili David Hasselhoff. Naravno da postoje i odlični trenuci, Homme je pretalentiran autor da ih ne bi bilo, ali sada su oni prije iznimka nego li pravilo što ovaj album ne čini toliko slabim koliko naprosto nedovoljno dobrim za standarde QOTSA postavljene (pra)davnim remek djelima.