Zanimljivo je to sa Seven That Spells. Taj zagrebačko-svjetski glasni prog rock bend uživa, naime, kultni status kod priličnog broja ljudi, ali još više kod kritike koja im se uglavnom unaprijed klanja. Istodobno, postoji i lijep broj pristojno potkovanih glazbenih konzumenata kojima Seveni idu prilično na živce i koji nemaju nimalo razumijevanja ni strpljenja za katkada maratonske kompozicije i specifičnu strukturu pjesama benda.
Osobno, premda spadam u generaciju koja se kada čuje izraz prog rock preventivno hvata za pištolj, poštujem Sevene i njihovu ideju glazbe te izvedbu koja je, na sreću, ipak jako daleko od daveža kakav je prog rock bio u neko davno vrijeme kada su Zemljom hodali udavi poput Yes, ELP ili Genesis, dok ga sa scene napokon nije nije pomeo punk.
Seveni su svoju reputaciju gradili više dojmljivim živim nastupima, nego studijskim albumima, a uoči njihova redovitog i tradicionalnog predbožićnog nastupa u Tvornici kulture, predstavljen je i njihov novi album „The Death And Resurrection Of Krautrock: OMEGA“, kao završni dio trilogije koju uz OMEGU čine i AUM i IO.
OMEGA, koja će službeno biti objavljena početkom 2018. za Sulatron Records, snimana je tako što je lider Sevena Niko Potočnjak, poslao Blakeu Flemmingu, bubnjaru Mars Volte, četiri gitarska riffa, a ovaj je onda na drugom kraju svijeta snimio kompletne i doista impresivne ritam dionice pa vratio sve to Potočnjaku, da bi onda oko toga hrvatski dio benda izgradio ostatak glazbene priče i zgotovio album.
Divljenje čudesim tehničkim mogućnostima koje pruža 21. stoljeće, potpuno je, naravno, besmisleno, baš kao što je i način nastanka albuma slušatelju na koncu nebitan, zanimljiv je tek konačni rezultat, a on je definitivno vrlo dobar, ali ipak ne i onako spektakularan kako su ga euforično svršavajući opisivali neki mediji.
Kod ovakvih ambicioznih projekata u kojima pjesme traju i po 20 ili više minuta postoje zamke u koje su Seveni ranije redovito upadali, a to su prije svega dojam pretencioznosti te pretjerana repetitivnost koja često prelazi u prazan hod, pa stvari izmaknu kontroli i otkližu u monotoniju ili čak dosadu.
To nije nikakav problem u njihovim sjajnim živim nastupima, ali u studijskim radovima, naročito kod ovakve glazbe koja je po defaultu pomalo hladna i sterilna, ipak jest.
Na OMEGI su se stvari bitno popravile u odnosu na ranija izdanja, ali, još uvijek ne i potpuno. I dalje se, naime, događa da se u pjesmama neko vrijeme zapravo „ništa ne zbiva“, i ta besplodna igra na sredini terena, odnosno klasični prazan hod, sasvim su bespotrebni.
Zanimljivo je da na OMEGI Seveni zapravo najbolje, najuvjerljivije i najkonciznije zvuče u najduljoj, gotovo 19-minutnoj naslovnoj pjesmi, koja fantastično raste i ni jednog trenutka ne popušta u intenzitetu, držeći vodu čak i u središnjem dijelu kada se sve smiri i u igri ostaju samo bubanj i bas, prije nego li se stvari vrate u furioznu normalu pa sve završi moćnim gitarskim krešendom uz rafale bubnjeva.
Uz „Omegu“ vrijedi istaknuti i sjajnu „Future Lords“ koja je najavila album, s upravo veličanstvenim tribalnim bubnjevima i briljantnim zavijajućim gitarama kao izvrsnoj podlozi za pjevanje koje je zapravo, kao i na ostatku albuma, duhovno pojenje.
Otvorna „In III“ i zaključna „Out III“ klasični su Seveni sa svim brojnim i silnim vrlinama, ali i spomenutim sitnim manama, dok je „Chronos“ nepotrebni filler u kojem stalno očekuješ da će se nešto dogoditi, jer ima takav potencijal, ali se na koncu ne dogodi baš ništa.
„The Death And Resurrection Of Krautrock: OMEGA“ najzrelije je djelo u karijeri Seven That Spells, kompleksan i sjajno odsviran album s gomilom zanimljivih i uspjelih rješenja, ali i ponekom starom manom. Ovo što sviraju Seveni je dobra i moćna glazba, ali definitivno nije za svačije uši, međutim, uživo mogu s lakoćom razvaliti i one kojima je to na albumima tlaka, pa svakako vrijedi toplo preporučiti koncert kojega će imati 22. prosinca u Tvornici kulture. 8/10