I tako, mic po mic, prohujala je već polovica nikad bogatije zagrebačke jesenske koncertne ponude. Bilo je tu i loših i manje dobrih i sasvim pristojnih koncerata. Mark Lanegan je recimo u prvoj polovici svog nastupa bio briljantan, da bi neshvatljivo sve to prilično palo u drugom dijelu, ali se uspio isčupati odličnim bisom. Koliko je pametno slaganje set liste važno, sjajno se moglo vidjeti na primjerima Lanegana i Nicka Cavea koji sve nastupe na aktualnoj turneji započinje davežom dugim 20-ak minuta odnosno četiri uvodne pjesme, međutim, kasnije to sa starim zicerima bitno živne i digne se, pa se nitko ne sjeća daveži i zijevanja s početka priče. Lanegan, pak, svoj davež publici priušti u drugom dijelu nastupa, što je obično put u propast, ali na sreću on je toliko dobar i uvjerljiv uživo, da se može i iz toga izvući dojmljivom završnicom.

Kraljevi meketavog metiljanja, Fleet Foxes, svoj su davež, za promjenu, u jednakoj mjeri servirali kroz čitav nastup, a najveća misterija jeseni, godine i stoljeća jest rasprodani nastup Tram 11 u velikom Domu sportova praćen euforijom s pripadajućim bakljama u publici. Mislim, super je da su oni živi i sve to, ali u doba kada gotovo svi s domaće i regionalne hip hop scene u usporedbi s njima zvuče kao svemirski brod, to otprilike izgleda razumno i razumljivo poput ushićenog vraćanja snifanju ljepila u dobi od 40 godina.

Bilo je, dakle, svega, ali čekao se taj prvi polusezonski savršen nastup, a on se napokon i dogodio u pregrađenom Velikom pogonu Tvornice kulture gdje su briljirali sjajni londonski Public Service Broadcasting.

Public Service Broadcasting je bend s odlično i pametno razrađenim konceptom, u kojem je briljantna svirka bazirana na gitarama te monstruozno moćnoj i preciznoj ritam sekciji obogaćena trubom, bendžom, elektronikom i samplovima s glasovima iz programa BBC-ja, a Hrvatska ih je prvi put vidjela gotovo slučajno, i to zahvaljujući upornom lobiranju sa strane da ih se pozove na INmusic festival.

Tradicionalno cijepljen od dobrog ukus,a organizator ih je stavio na Hidden Stage u šator oko jedan iza ponoći kako bi ih valjda vidjelo što manje ljudi, ali oni koji su bili dovoljno pametni da ostanu, svjedočili su sjajnom nastupu kojim su PBS s lakoćom nadmašili gotovo sve što se moglo čuti na tom otužnom ljetnom eventu za šetače uz jezero.

Tada su PBS najavili samostalni koncert na jesen u Zagrebu i to se napokon i dogodilo u sklopu Reflektor festivala. Poznavajući sklonosti i problem s ukusom domaće publike nije iznenađenje da tako dobar i svjež bend nije uspio rasprodati Tvornicu, ali pregrađeni Veliki pogon bio je sasvim ispunjen i atmosfera je bila zapravo odlična.

Public Service Broadcasting uz pomoć samplova i audio vizualne pratnje, odnosno starih radio i TV snimki obrađuju 20. stoljeće, drugi svjetski rat, industrijalizaciju, istraživanje svemira, štrajkove rudara u Velikoj Britaniji i pritom pričaju čarobnu glazbenu feel-good indie priču koja je, nije uopće nevažno, još i nedoljivo zarazna te vrlo plesna.

J. Willgoose Esq., Wrigglesworth i JF Abraham izgledaju poput štrebera u odijelima s mašnicom i naočalama, ali su, koliko god pametni i angažirani, na stageu i beskrajno zabavni i opušteni, i s lakoćom komuniciraju s publikom. Ponosno istaknuvši zadovoljstvo činjenicom da  im je ovo "prvi nastup u ulozi headlinera u Zagrebu", PBS su suvereno i nadahnuto protutnjali kroz sva tri albuma da bi nakon 14 pjesama dojmljiv nastup zaključili sjajnim bisom na kojem su odsvirali "Gagarun" i "Everest".

Ima u njihovom glazbenom rukopisu između ostalog i utjecaja kraut rocka, ali razlika između njih i njemačkih glazbenih srodnika je u tome što kada takve stvari radi Kraftwerk, sve je smrtno ozbiljno, sasvim sterilno i dehumanizirano, dok je kod Engleza toplo i sasvim ljudski, što je potvrđeno i nakon koncerta kada su se Willgoose Esq., Wrigglesworth i Abraham nastavili opušteno družiti s publikom.

Ako bi se mogla naći neka mikro zamjerka na ukupan dojam onda je to za nijansu pretih zvuk, jer glazbeni izričaj PBS-a traži masu i volumen zvuka, ali nema veze, nije big deal. Bilo je sjajno i maksimalno opušteno i ne treba biti sitničav. Uglavnom, bio je to fantastičan nastup fantastičnog benda.