Ima u nas Hrvata nešto bendova i njihovih izdanja koja će – nažalost – zauvijek ostati ispod radara. Nema u njihovim pjesmama ni staremajke ni vapora, nisu dovoljno hipsteri da budu 'in', nisu ni dovoljno retro da budu 'out', pa time i 'in' za one koji preziru sve što je 'in' i vole sve što je 'out', ne mogu napuniti veće dvorane, a kad ne pune veće dvorane za njih ne čuju ni oni koji bi ih došli slušati u manje dvorane, ne rade 'soundtrackove' za filmove i serije, baš i nisu za dočeke Novih godina na otvorenome, nisu ni za korporativne evente da budu nenametljiv 'backgound' uz koji se može pijuckati i razgovarati, na svadbama se ne može pocupkivati na glazbu koju izvode, a ni vizualno nisu atraktivni – niti imaju duboke dekoltee, niti vrtoglavo visoke štikle, niti pundžice na vrhovima glava, niti putuju svijetom slikavajući se na pješčanim plažama i ispod palmi. Jbg. Jednostavno je tako. A dobri su, mame mi mile!

Jedan od tih bendova je BeHaVe. Strogo žanrovski određeni unutar bluesa, ili šire americane, izdali su album 'One of These Days' prije nekoliko mjeseci. Kvintet pegla svoje povremeno se pojavljujući na festivalima (Split Blues festival, Pirovac blues festival, Zagorje Blues Etno festival itd.), ponekad u muzejima (Gradski muzej Vukovar, Etnografski muzej Zagreb) i stalno u klubovima, ali bazično su najpoznatiji po tome što su ostali nepoznati. Nažalost - vrijedilo bi ih približiti široj publici. Što i jest svrha ovog tekstića.

Tja, iako se povremeno srećemo po zagrebačkim klubovima već godinama – kad supruga i ja ne čuvamo unuke i ufuramo se u uloge profesora s fakulteta kako bismo lakše podnijeli dobnu razliku u odnosu na veći dio publike – dugo nisam ni ja znao da su izdali album. Naime, Davor Bunčić – Buna, sugovornik za ovu zgodu, kao dugogodišnji štovatelj i izvođač bluesa (u širem smislu bluesa, od crnog do bijelog, od Muddyja Watersa preko rahmetli Roryja Gallaghera do Los Lobosa) na pozornicama se pojavljuje s različitim inkarnacijama bendova, pa ponekad ni ne znamo koju od tih inkarnacija gledamo i slušamo. Uglavnom smo utorkom u 'Hard placeu' kod Pište, gdje je jedna od tih inkarnacija, Ben Dover, kućni bend.

Pa dobro, reci ti nama za početak, Buna, zašto taj BeHaVe, koji se lako može zamijeniti za BeeMWe ili TeeLeM ili nešto treće.

- Bili smo u nekom cajtnotu, i morali smo brzo smisliti ime kako bismo zaštitili pjesme na ZAMP-u. Vedran, koji je, osim što je talentirani glazbenik, također kompozitor i tekstopisac, te dizajner omota našeg albuma, se na putu u ZAMP dosjetio imena. Ustvari je to kratica od naših imena – Buna, Hara, Vedran – i u izgovoru BHV postaje 'behave', što je zgodna igra riječi. Čak smo dobili i pohvale zbog imena… Iz ozbiljnih marketinških krugova. Nije to neuobičajeno, uzmi na primjer CSN&Y.

Behave bi na engleskom bilo 'ponašati se', u svakodnevnom govoru se najčešće upotrebljava kao prijekor nekom nestašnom djetetu. Ok, shvatio. A daj reci još otkud u, obzirno rečeno, zrelim godinama života – u koje smo i ti i ja ušli prešavši pedesetu - impuls da se napravi blues album autorskih pjesama na engleskom.

- Za to treba posegnuti u prošlost. Pri udruzi Hrvatska glazbena unija osnovana je 08' i udruga Hrvatske blues snage. Udruga je organizirala, i još organizira, večeri bluesa u zagrebačkim klubovima i na taj se način potakao interes glazbenika sličnih glazbenih izričaja i pomalo se stvorila blues scena. Najzaslužniji čovjek za to je bio Dražen Buhin – Buha, glavni tajnik HGU-a. Buha je bio i u Mephisu…

Bio, vidio, čuo, da se malo i ja k….im.

- … i scena Memphisa je postala inspiracija za njegove autorske tekstove. Te je tekstove poklanjao kolegama sa željom da komponiraju glazbu na njegove stihove. Nažalost, Buha je preminuo 2012. i tada je nastala ideja o snimanju albuma s njegovim tekstovima, što je s vremenom i realizirano. Album „Blues for You – Tribute to Buha“ je 2014. dobio dvije nagrade Porin. I mi smo kao BHV snimili tri pjesme za taj album – to je bio taj cajtnot – i potom je naš album došao kao logičan nastavak suradnje, sam po sebi. Radili smo na vlastitim idejama… Buha je pisao na engleskom, pa sam i ja napisao nešto pjesama na engleskom. Ne bih tumačio tekstove, nastali su spontano, temeljeni na proživljenim, ali i zamišljenim iskustvima. Prava priča je uglavnom skrivena, i nema tu neke tuge koja se standardno pripisuje bluesu. Ali, album je ipak Harin projekt – on je bio i motivator i snimatelj i kompozitor. I pragmatičar, 'ajmo odmah raditi'. No, u konačnici nam i nije bilo važno tko je i koliko napravio tijekom snimanja albuma.

Znam da si iz Zapruđa, ishodišnog kvarta zagrebačkog – a vjerojatno i hrvatskog – bluesa. Uvijek mi je napeto nešto o tome napisati, jer znam ljude iz Zapruđa, povremeno sam se smucao tamo kao teenager. A i danas mi teta živi tamo.

- U Zapruđu je blues uvijek bio popularan, istina. Dudo Vorih i ja skupa smo sjedili u klupi u osnovnoj školi…

Dudo je inače moj najbliži rod – vjerojatno nisi znao. Inače se radi o čovjeku koji s bas gitarom može učiniti sve, osim pojesti je. Aktualni basist Prljavaca traje na glazbenoj sceni još od doba Novog vala i grupe Parlament. Mala digresija…

- Ok, Dudo i ja smo preslušavali albume, skidali pjesme, družili se. Zaraza je bila trenutna i traje cijeli život. Pa sam onda išao u razred s Mišom Hrnjakom, basistom Azre, pa sam neko vrijeme svirao bas, ipak ostao vjeran gitari, stalno svirao u nekim bendovima, određeno vrijeme čak i profesionalno. Pa je došlo potomstvo, glazba je time otišla u drugi plan… Sad, kad su djeca odrasla, ponovno se mogu više posvetiti glazbi. Obitelj me podržava, i valjda je tek sad sazrelo vrijeme za neki autorski rad.

Na telki se tu i tamo vrti vaš spot za pjesmu 'Mean Woman' – zla žena. Pretpostavljam... Zapravo – želio bih ti da ime 'Zla žena' nije došlo iz tvojih osobnih iskustava. Imam dvije opaske – a) očito jako voliš Zagreb, jer je spot šarmantan i topao kolaž gradskih vinjeta, i b) čini mi se da ti je cijela obitelj u spotu.

- O, da, volim Zagreb. Grad u kojem sam rođen, odrastao i živim. U spotu uloge igraju uža obitelj i frendovi, točno. Ono što je najinteresantnije je da Mean Woman uopće ne govori o ženi. Osim za priču, za vizualni izgled video spota je najzaslužniji Gordan Sirotić, scenarist i režiser. On će također režirati i naš sljedeći video spot.

Eto, to bi bila bazična razmjena informacija… Osobno bih se ovako osvrnuo na glazbu koju BeHaVe izvodi – starija ekipa odavno zakačena za glazbu albumom se nostalgično vraća u vrijeme kad je glazba bila trajno dobro, i nije služila isključivo za jednokratnu upotrebu. Tradicionalne glazbene forme prilagodili su novom, modernijem vremenu, s izrazitom željom da pošalju poruku svim generacijama – ne samo svojoj - ljubitelja glazbe: ne prodajte se i ne predajte se. Čime i ona igra riječi iz imena benda, 'behave', dobija novo značenje – budite dobri, budite eklektični, slušajte (i) ono što smo mi slušali i obožavali. Karakterizira ih višeglasno pjevanje, čega baš i nema na našoj sceni, a vjerojatno je svojevrsni hommage CSN&Y, spomenutim u uvodu, pogotovo CSN bez Younga. Zaboravih napisati poštovana imena članova benda; moj je sugovornik bio Davor Bunčić – Buna, uz njega su tu Zoran Haraminčić – Hara, Vedran Žanko, Robert Jurčec – Muha i Miroslav Bjelajac.

- Znaš i sam da mi je kao protagonistu teško definirati što smo i što radimo, ali… Ne smatramo se zabavljačima, ali smo vidjeli da se ljudi mogu dobro zabaviti na našim nastupima. Ne sviramo na plesnjacima, ali su nam ljudi znali i zaplesati na nastupima. Nismo mladi, ali nas dolaze slušati i mladi. Eto, možda i to ohrabri one neodlučne da nas – negdje i nekada – dođu vidjeti i čuti.

Prva prilika za to je 28.10. u Jiggy Baru, gdje BeHaVe nastupa u okviru Croatian Blues Challengea, dok će promociju albuma – kako sad stvari stoje – imati u Hard Placeu 19.12.