Nakon brutalnih Dillingera u Močvari zagrebačka je klupska koncertna ljetna sezona nastavljena nastupom američko britanskog dvojca The Kills u Tvornici kulture. Garažni rock s primjesama punka i bluesa kojeg sviraju Alison Mosshart i Jamie Hince sasvim je dobra terapija za liječenje ušesa ranjenih zlostavljanjem kojekakvim glazbenim smećem na jadranskoj obali, toj majci svih precijenjenih i kaotičnih turističkih destinacija i najvećoj prevari od svih zamislivih ljetnih opcija.
The Kills su u 15-ak godina postojanja snimili pet vrlo dobrih ili tek nešto manje dobrih albuma bez ijednog spomena vrijednog promašaja, a premda nikada nisu dosegnuli razinu srodnih The White Stripesa ili Yeah, Yeah, Yeahs, stekli su lijep broj obožavatelja posvuda, pa i u ovim krajevima, što je potvrdio krcati Veliki pogon Tvornice.
Za zagrijavanje je bila zadužena Lovely Quinces koja je svoj nastup odradila bez zamjerke, ali ponovno se potvrdilo da joj pod hitno treba prateći bend koji bi njezine sjajne pjesme dignuo na višu razinu jer ova solo varijanta koliko god Dunja imala karizme, šarma i kvalitete, uživo vrlo brzo dosadi, pa ma tko svirao. Jebiga, kad je mogao Dylan, može i ona. Šteta bi bilo da ne napravi taj iskorak.
Alison i Jamiea dočekala je vrlo raspoložena publika i navijačka atmosfera te besprijekorno složen zvuk, a oni su nastup otvorili s „Heart of a Dog“ s njihova posljednjeg albuma, prošlogodišnjeg „Ash & Ice“ i odmah uspostavili prisan odnos s publikom. The Kills na sceni daju sve od sebe, Alison je neprekidno u pokretu i izgleda beskrajno atraktivno, premda joj, ako mene pitate, tamna kosa bolje stoji, a Jamie je s gitarom tako uvjerljiv da mu se mogu oprostiti najseljačkije cipele koje su ikada kročile na pozornicu Tvornice.
Set lista je bila fino složena i nudila je presjek svih albuma. Najzastupljeniji je, logično, bio posljednji album „Ash & Ice“ s osam pjesama, ali The Kills su protutnjali i kroz sve najbolje trenutke karijere. Osobno, vrhunac koncerta bila mi je bila izvedba "Doing It To Death", kada je Alison na trenutke zvučala kao Siouxie Siuox. Regularni dio koncerta završio je nakon prilično skromnih sat vremena s "Monkey 23", ali bend se donekle iskupio bisom na kojem su odsvirali još šest pjesama i koji je zapravo izgledao više kao drugi dio koncerta nego kao bis.
Ipak, premda se The Kills nema što prigovoriti na trudu, onaj trenutak posvemašnje ekstaze i eksplozije koji bi koncert činio savršenim stalno se činio nadomak, ali se ipak nije dogodio. Nakon nekog vremena, sve je to nekako zapelo u jednoličnosti i do kraja ostalo pomalo nedorečeno, a prostor Malog pogona bio je sve ispunjeniji onima koji su odustali od gledanja i odabrali klafranje uz cigaretu.
Sve u svemu bilo je baš onako kao i s njihovim albumima, vrlo solidno, vrlo slušljivo, ali ipak nikad savršeno.