Moram početi ovaj tekst informativnim uvodom. Možda nepotrebnim, ali ono o čemu ću – u širem smislu – pisati mislim da zahtijeva uvod. Ne potcjenjujem potencijalne čitatelje, ni slučajno, ali gypsy swing glazba je poput nekakvog… nekakvog … kulta, i zbog toga si mislim da je treba smjestiti u odgovarajući kontekst. Dakle, u tridesetim godinama prošlog stoljeća je belgijski gitarist romskog porijekla, djelujući u Parizu, Django Reinhardt spojio tada popularan američki swing s romskom tradicijom i obično se kaže da je upravo on stvorio novi glazbeni pravac. Od tada do dana današnjega gypsy swing, iliti hot jazz, iliti gypsy jazz iliti manouche jazz, nije se puno promijenio. Štoviše, nije se uopće promijenio.
Sam je Django napisao stotinjak pjesama, koje su ostale u repertoaru današnjih sljedbenika te tradicije, a smatra se jednim od najvećih glazbenika svih vremena, dok se Quinttete du hot club de France, u kojem je svirao s violinistom Stephane Grapellijem, smatra jednim od najoriginalnijih bendova u povijesti jazza. Kako je Django s vremenom prešao Atlantik, možemo kazati da je i prvi veliki europski jazz glazbenik – ostali jazz velikani tog doba dolazili su iz SAD u Europu.
Kako sam se ja upoznao sa svime time – više pojma nemam. Sjećam se da sam navlačio LP-je Djanga Reinhardta s putovanja na koje sam imao privilegiju odlaziti još kao tinejdžer koji odrasta na svjetskoj periferiji. U svakom smislu periferiji. Na omotima na kojima je bila Djangova slika, drži gitaru, s cigaretom u ustima, lijepo se vidi da su mu ukočena dva prsta lijeve ruke, one ruke kojom drži vrat gitare. Stradao je u požaru… Odlična priča za one koji su zašprehavanjem barili propupale curice, znam neke koji su pokupili Djangovu priču koju sam im ja prenio i uspješno su je primjenjivali, dok sam ja sam u pogledu zašprehavanja bio i ostao šmokljan. Tja… U konačnici sam ja ostao zašprehan, uz mili pogled očiju laneta, ispod kojih su se lagano ljuljuškale zamamne grudi…. Lane s s vremenom pretvorilo u nešto drugo (uputstva Zorana Predina: uvijek obori pogled prilikom susreta!), grudi su, srećom, još uvijek tu. Gravitacija još uvijek nije odradila ono neminovno. No, da, ostatak priče o Djangu Reinhardtu istražite sami, od krađe kokoši, koja je u romskoj zajednici tada smatrana velikom vještinom, preko sviranja s Dukeom Ellingtonom, do prerane smrti s 43 godine. Rekoh, mislio sam kako treba uvod. I objašnjenje kako me gypsy swing prati već četrdeset godina.
U svakoj civiliziranoj zemlji svijeta postoje glazbenici koji njeguju taj izričaj, pa ih ima i kod nas. Ne znam, Gadjo Manouche, Oridano gypsy jazz band, multikulti Mate Matišić, ali je najuporniji i najpoznatiji Damir Kukuruzović. Ne samo da s bandom ima tri odlična albuma, krcata poznatim gostima, iza sebe, nego je voditelj sisačkog jazz kluba – kojeg bismo mogli nazvati i fokalnom točkom naše klupske jazz scene otkako nema BP cluba – i Siscia open jazz & blues festivala koji je doživio već dvanaest izdanja. Kako smo se upoznali i zbližili – opet pojma nemam. Sjećam se da sam ga prvi put čuo i vidio zahvaljujući sceni Amadeo koja organizira ljetne kulturne aktivnosti u Zagrebu – trojac Hot club Zagreb (Mate Matišić, Damir Kukuruzović i briljantni kontrabasist Jurica Stelma) svirao je u atriju Prirodoslovnog muzeja. Ima tome, mislim, više od deset godina. Puno kasnije mi je priznao da se 'smrznuo' kad me vidio u publici – čovjek obožava košarku. I stalno prijeti nekim basketima, ali za sada je sve ostalo samo na riječima. I on i ja smo – izgleda – jači na riječima nego na djelima. Barem što se tiče današnjeg stava o košarci. U međuvremenu sam ga vidio i čuo puno puta, s njegovim bendom – u kojem je ključna karika violinist Bruno Urlić – ali i s gostima koje dovlači. Svi su ti gosti veličanstvena imena svjetske gypsy jazz scene.
Nisam vidio sve koji su došli k njemu, ali sam, recimo, vidio i čuo Wawau Adlera, Joscha Stephana i, prije nekoliko dana, Paulusa Schäfera. Ne znaš koji je bolji i talentiraniji od kojeg. Ne znam, vidio sam i Bireli Lagrenea u New Yorku, u klubu Iridium odmah pokraj Times Squarea, ali ovi domaći nastupi tih gostiju mogli bi se proglasiti superiornima – valjda sviraju s više strasti kad ih se pošteno napije, najede, pa time i opusti. Što mi uvijek radimo s gostima iz bijelog svijeta. A i taj klub u Sisku je sjajan – i ambijent i publika, koju Damir ponekad umiri samo za nijansu nježnije no što je to radio pokojni BP u svom klubu. Eto, upravo zbog zajedničkog nastupa Kukuruzovića i Schäfera prije nekoliko dana pišem ovaj tekst…
Paulus Schäfer je nizozemski Rom, gitarist. Sam je sebe s pozornice ukratko predstavio – 39 godina, iz velike obitelji s (mislim) petero braće i četiri sestre koji su proizveli više od tridesetero unučadi. Svira, veli, otkad zna za sebe, i imao je sreću što svi u obitelji nešto sviraju, pa su mu pomagali kad je trebalo i kad je tražio. Ujedno je iskazao čuđenje što Kukuruzović svira gypsy swing puno kraće, a dostigao je visok stupanj vještine. Mislim, ono što valja napomenuti jest da svi oni koji sviraju gypsy swing moraju biti virtuozi po defaultu – to je takav žanr. Ili moraju biti toliko tašti da o sebi imaju (pre)visoko mišljenje, pa se upuštaju u avanturu kojoj nisu dorasli. Iz te je razlike u backgroundu proizašao i različit način sviranja gitara – dok Schafer s lakoćom i smiješkom prebire po žicama i u najzahtjevnijim solažama, Kukuruzović ih napada, ponekad namršten u vječitoj borbi sa samim sobom.
Čisto usput, razgovor iz stvarnog života, čuo sam ga osobno: „jebeš solo koji je brži od najbržeg drkanja“, „a otkud ti znaš koliko brzo ja mogu drkati“' Kasnije, kad sam slušao kupljene CD-e na povratku u Zagreb, shvatio sam da je Paulus vrlo eklektičan tip – na albumu 'Rock Django' u gypsy swing maniri obradio je rock klasike poput „Albatrossa“ Petera Greena tj. Fleetwood Maca, „Jessicu“ Allman Brothers Banda, „Paint it Black“ Rolling Stonesa itd., a izdao je i autorski album 'Letters to Van Gogh', hommage velikom bezuhom slikaru, čija je veličina za njegova života ostala neprepoznata.
Poslije koncerta, na terasi kluba, saznao sam i da Paulus voli pojesti i popiti, da je smlavio ogromne količine čvaraka, i da ga je Damir natjerao da vesla na Kupi kad im je električni čamac ostao bez struje. Sve se to, kvragu, nije osjetilo tijekom svirke. Koja je, osim Djangovih standarda, uključivala i nešto swing standarda, nešto romske tradicije, koji su Cigani Ivanovići tj. Les Tziganes Ivanovitchs uredno popalili i pripisali sebi autorstvo zbog eksploatacije autorskih prava, pa čak i 'Devojko mala', koju su proslavili Idoli, iako je nisu napisali. Sve do trijumfalne i hipnotičke završne 'Ševe', koja bi mogla trajati i dvadeset minuta, a da nikome ne bi dojadila.
Ima među tim stvarima nekoliko njih koje bih mogao slušati po pet puta zaredom bez problema, za potrebe ovog teksta izdvajam Djangovu temu 'Nuages', u prijevodu 'Oblaci', koja je po meni jedna od najljepših laganica ikad napisanih. Kad krene, ako čovjek sklopi oči vidjet će bijele oblake kako plove kristalno plavim nebom nošeni vjetrom, a ispod tih oblaka dokonog Roma kako leži na leđima na kakvoj livadi i gleda ih svjestan ljepote, ali i prolaznosti svega, pa i sebe samog, držeći gitaru i stvarajući odu tom feelingu. Obavezno poslušati! Opetovano!
Posebnost cijele ove priče je mjesto na kojem je svirka bila – u unutarnjem dvorištu sisačkog Starog grada. Da, da, to je ona znamenita trokutasta utvrda, uz koju se vežu svakojake priče. Turci ovo, branitelji ono… Mislim, s distance od četiri stotine godina nama u 21. stoljeću može se prodati bilo što – pa čak i ono da je, kod jedne druge opsade, Turcima doletio picek (jel' bio pečeni picek, ne znamo), pa su oni odmah rekli, pogledavajući se međusobno, s turbanima na glavama i jataganima u rukama, 'uh, ovi su zajebani, idemo radije opsjedati Beč, lakše ćemo ga osvojiti' – ali taj je ambijent doista jedinstven.
Publika je ostala prilično suzdržana tijekom koncerta možda upravo iz poštovanja prema ambijentu… Pod terminom 'suzdržan' mislim da nije bilo skakanja na noge i divljanja, ali bilo je aplauza i divljenja u velikim količinama. Kad posjetim ovakve povijesne vrednote i spomenike nulte kategorije, uvijek mi bude žao što mi uporno i uspješno skrivamo te divote od svih, pa i sami od sebe. Jbt, u Irskoj ili Škotskoj razulareni turisti iz cijelog svijeta čekaju u kilometarskim redovima da uđu u slične dvorce, zadovoljno trljajući ruke što će im iz džepa uzeti – recimo - deset funti za tu privilegiju, a onda još dvadeset za suvenire. Bio, čekao, uzeli mi lovu, vidio.
Jedna mi draga prijateljica redovito kaže, možda mi i predbacuje pa se ja pravim da to predbacivanje ne prepoznajem, kako u svakom svom tekstu zapravo pišem o samome sebi. Možda je to i točno, i u ovom tekstu ne mogu izbjeći samog sebe. Ali, ne svojom krivnjom. Damir me nekoliko puta, kad bih došao na njegove nastupe, natjerao da najavim svirku uz (otprilike) riječi 'ne mogu dozvoliti da itko ispod kategorije osvajača olimpijske medalje napravi uvod', pa bih ja nešto promucao na pozornici i potom se brzo sakrio negdje sa strane među publiku. Slutio sam zlo kad sam se spremao poći u Sisak, i sjetio sam se izvaditi iz ladice tu olimpijsku medalju. Za svaki slučaj. A to ne radim često, nisam od onih koji se usred besanih noći dižu i miluju ta blaga u ladicama, 'my precious, my precious', poput Golluma.
I opet me sadistički izvukao iz publike na stage sa, kao, šarmantnom zamolbom, a zapravo vrlo nešarmantnim naređenjem, samo što sam ovaj put bio koliko toliko spreman za uvodno slovo. Kazao sam otprilike da 'osvajač ove srebrne medalje', pružajući je Damiru na uvid, 'najavljuje koncert ljudi koji bi osvojili zlatne medalje u domeni u kojoj djeluju, samo kad bi se zlatne medalje u toj domeni dodjeljivale'. A nakon koncerta stojim iza te rečenice i više no što sam iza nje stajao najavljujući koncert pod reflektorima u trokutastom dvorištu sisačkog Starog grada.