Bila je to zapravo zajebana dvojba, otići u Ljubljanu na Pixies koji su svirali na otvorenom na veličanstvenim Križankama ili ostati u Zagrebu pa se znojiti u Tvornici gledajući Warpaint.
Pixies su klasik kojeg uvijek vrijedi vidjeti, ali nagledao sam ih se u životu, a nakon epskog debakla s dream pop prevarantina i fejkerima Cigarettes After Sex, mislio sam da treba dati priliku za popravni dream popu kao takvom i isprati gorak okus jednog od najgorih koncerata u životu.
Naravno, budući da sam dva puta uživo gledao Warpaint, znao sam da tu nema nikakve šanse za debakl tipa Cigarettes After Sex, jer premda im albumi osciliraju u kvaliteti, koncertno su Warpaint čisti zicer.
Cure su u Zagreb stigle promovirati svoj posljednji album, vrlo dobri „Heads Up“, ali na besprijekorno posloženoj set listi našli su se i gotovo svi stariji favoriti, a to je nešto gdje je dan kasnije Ryan Adams ozbiljno zakazao.
Lijepo je bilo vidjeti ponovno punu Tvornicu kulture, kao dokaz da je dream pop u Zagrebu trenutno jedan od najpopularnijih žanrova s vojskom navijača i to, također pohvalno, mlađe dobi. Ovoga puta, međutim, prosjek starosti je bio nešto viši od od tužne epizode s Cigarettes After Sex, što znači da su većinu publike ipak činili punoljetni. Za razliko od spomenutih fejkera iz CAS cure iz Warpaint nisu postavile nikakva ograničenja oko fotografiranje, bliceva ili bilo čega što padne na pamet pojedinim glazbenicima. Svoju su jednostavnost i pristupačnost pokazale dijelivši kroz koncert vino s fanovima i prirodnošću u nastupu i komunikaciji kakva se zapravo sve rijeđe viđa.
Warpaint su koncert otvorile s naslovnom pjesmom posljednjeg albuma, a već nakon nekoliko minuta bilo je jasno da će ovo biti večer koju neće zaboraviti ni bend ni publika.
Postoje naime bendovi koje ništa ne može omesti, ali niti potaknuti da budu bolji ili lošiji, ali postoje i oni, a takav je očito Warpaint koje dobar odaziv publike može nevjerojatno dignuti i učiniti još boljima. A publika je te vruće ljetne večeri u Tvornici bila upravo veličanstveno euforična i entuzijastična.
Zvuk je bio dobro složen, cure su bile u odličnoj formi, a temelj njihovoj glazbi kojeg stvori ritam sekcija, odnosno poslovično briljantna Stella Mozgawa na bubnjevima te sjajna i scenski vrlo rasplesana i upečatljiva Jenny Lee Lindberg, savršena je podloga za lijepe melodije i gitarsku te vokalnu međuigru Emily Kokal i Therese Wayman.
Teško je govoriti o vrhuncima na ovako složenom koncertu, ali izvedba „Bees“ u prvoj polovici koncerta bila je hipnotički moćna, a finale koncerta koje je započelo s „Elephant“, a nastavilo se s „Love is to Die“, „New Song“ te standardnom zaključnom „Disco/Very“ pretvorio je tvornicu u uzavreli lonac, a koncert u vrhunski tulum na kojemu su se podjednako dobro provodili rasplesani bend i raspjevana publika.
Iskreno, ne vjerujem da su Warpaint ikada imale ovakav odaziv i reakciju publike, a jednako tako nikad nisam vidio da ovako veselo plešući sviraju koncert. Bio je to naprosto idealan spoj benda i publike, savšena kemija.
Bis je, razumije se bio neizbježan, a na njemu su cure odsvirale „Baby“ te na zahtjev publike „Stars“ i to je bilo to, odličan koncert benda čiji su živi nastupi uvijek znatno bolji od studijskog materijala.