Posve neobično za jedan koncert, prije sinoćnjeg izlaska glazbenika na podij Velikog pogona zagrebačke Tvornice, publika je upozorena ne da se ona čuva strobo svjetla i flasheva, već je na engleskom i hrvatskom publika kao u avionu pred polijetanje upozorena na pravila ponašanja, odnosno da ni kojim slučajem ne koristi fleševe na fotićima i mobitelima jer bi to moglo izazvati napad kod glavne zvijezde. Ryan Adams je i prije negoli je prvi put u životu kročio pred hrvatsku publiku tako dao do znanja da pozornica nije mjesto gdje se najbolje osjeća i da možda nećemo prisustvovati punokrvnom rock koncertu i sve što ga prati, uključujući tu i poželjnu neobuzdanost. Naime, u nisci demona koji su ga proganjali i proganjaju u životu ubraja se i Menierova bolest, poremećaj u srednjem uhu koji – između ostalog – može izazvati vrtoglavicu i mučninu. Unatoč tome, u publici su se našle dva pametnjakovića koji su sjedili na ušima i zbog njihovog je bljeskanja mobitelima njemu  ispred face, dva puta – ponovno vrlo neobično za jedan rock koncert – Adams na trenutak prekinuo nastup i priprijetio da će otići s pozornice. Dobro da na kraju još netko nije zazivao da izvede „Summer Of 69“, što se davno znalo događati dok ga je krajnje neupućena publika znala mijenjati s Bryanom Adamsom. No, kako su se stvari kasnije odvijale, odnosno kakav je repertoar na svojoj hrvatskoj premijeri ponudio, možda je i trebao.

Koncert jednog od lučonoša americane u posljednja dva desetljeća označen je opravdano kao jedan od vrhunaca koncertne klupske sezone u Zagrebu i iščekivao se sa zazubicama. Da skratimo priču, ta iščekivanja su samo djelomično ispunjena. Krenimo redom da pokušamo argumentirati zašto je takav dojam na kraju ostao visjeti u oblacima umjetnog dima ispod svoda Tvornice.

Ryan Adams je zasluženo stekao kultni status među poklonicima americane ili alt.countrya kako vam drago, ali, ruku na srce kroz godine postao je žrtva vlastite hiperproduktivnosti. U solo karijeru zakoračio je s fantastičnim srceparajućim „Heartbreakerom“ 2000. godine, par mjeseci kasnije „posthumno“ je objavljena „Pneumonia“, briljantan album matičnog mu benda Whiskeytown, pa iste 2001. godine i pravi moderni klasik „Gold“, autorski pregnantni miks americane, bluesa pa i rocka stadionskih pretenzija. Adams je u tom trenutku izgledao kao Bruce Springsteen nakon duplog „Rivera“, sljedeća velika stvar, tempirana rock bomba koja samo što ne eksplodira. Snimio je Adams nakon toga i svoju „Nebrasku“, prigušeno, uglavnom akustično djelo iz kojeg se da iščitati da ga je taklo ono što preko Atlantika rade jedni Radiohead. Kao što znamo, Springsteenov najintimniji album niskog komercijalnog potencijala snimljen na magnetofon na kućnom trijemu uz akustičnu gitaru je prošao, Adamsova diskografska kuća je njegovo zatišje pred moguću buru, nazvano „Love Is Hell“, odbila kao komercijalno samoubojstvo.

Poslije „Nebraske“ Springsteen je postao svjetska rock ikona s „Born In The USA“, Adams se neočekivano savinuo i nakon odbijanca diskografske kuće, snimio „Demolition“, na brzinu sklepan od otpadaka s neobjavljenih albuma. Moment je promašen, lavina se nije zavaljala i Ryan Adams je nesmiljenim tempom kakvog se ne bi posramili Neil Young, Van Morrison i Johnny Štulić zajedno, nastavio štancati pjesme, B-strane, EP-e, jednostruke i duple albume. Uskoro se od šume nije moglo vidjeti drvo. Da je kalkulirao, da je kritički odbacivao viškove i izdavao svake dvije godine albume od deset pjesama, Adams bio danas bio mnogo veći. Ovako, dojma smo da je postao solidni hiperaktivni zanatlija, a ne netko o kome će se u sljedećim desetljećima govoriti kao o glasu generacije. Uglavnom, Adams je od 2000. izdao 16 albuma s preko 230 pjesama, ne računajući tu mnogobrojne bonus pjesme, EP-e i zbirke neobjavljenih pjesama. Da i dalje ne posustaje, ilustrira činjenica da je odlični ovogodišnji „Prisoner“ pratilo izdanje „Prisoner B-sides“ sa 17 novih, dosad neobjavljenih stvari.

Od sve te sile pjesama mogao bi se složiti dvosatni koncert na kojem bi većinu vremena i rekreativni fanovi uglas pjevali (i pljeskali), a može se i dokazivati publici kako su nove stvari super i kako u katalogu ima gomila pjesama koje publika nezasluženo nije prigrlila. Prvi pristup ne samo da ima smisla na mjestima gdje se prvi put nastupa, nego je na neki način i stvar pristojnosti prema dugogodišnjim fanovima da uživo čuju neke od stvari koje su izvođaču zapravo donijele popularnost. Drugi je pristup legitiman kod redovitih turneja za die hard fanove kojima su uživo već dosadila opća mjesta diskografije nekog izvođača. Adams se iz nekog razloga odlučio pred hrvatski auditorij izaći s potonjim konceptom i svjesno napraviti da pred sobom većinu vremena ima kazališnu atmosferu. Nema sumnje, ovo je zasigurno oduševilo hard core hrvatske obožavatelje. U toj priči ima samo jedan mali problemčić: nikako se nismo mogli oteti dojmu da publiku ipak u velikoj većini čine „rekreativni“ pratitelja Adamsovog opsežnog opusa. Argument? Zborno se pjevalo samo na „When The Stars Go Blue“, ruke držale u zraku samo u još par prilika kad je Adams izvodio rana opća mjesta iz svoje kajdanke, da budemo precizni, na tri pjesme: žešće „New York, New York“ s „Gold“ albuma i  „Shakedown on 9th Street“, te upečatljivu baladu „Come Pick Me Up“ s prvijenca Heartbreaker koju je izveo na bisu.

Sve ostale publika je toplo pozdravila tek na kraju, onako više kurtoazno negoli iz istinskog oduševljenja.  Uostalom tko bi čekajući „My Winding Wheel“, „Oh My Sweet Carolina“,  „Easy Hearts“ koja podsjeća na najbolje trenutke Grama Parsonsa u pratnji Emmylou Harris, „Rescue Blues“ ili recimo epsku „Nobody Girl“ s prizvukom Stonesa s „Exile On The Main St.“ (da spomenemo samo neke rane bisere), bio oduševljen s „Juli“, B-stranom singla objavljenom prije par mjeseci  ili pankerskom „When The Summer Ends“, Adamsovom hommageu vašingtonskoj HC sceni iz sredine 80-ih sa slabo primijećenog EP-a, stvarima koje vjerojatno nikad nije čulo 90 posto okupljenih u punoj Tvornici?

Situacija je podsjećala na onu kad su Arctic Monkeys s velikim zakašnjenjem prvi put zasvirali u Hrvatskoj, na splitskim Prokurativama, gdje su svi očekivali da će počastiti gladnu publiku s hitovima nakrcana prva dva studijska uratka. Umjesto toga, prilično autistično i sebično, udavili su ljude s najslabijim trenutkom karijere, dosadnim, a tada recentnim „Humbugom“.

S Ryanom Adamsom je olakotna okolnost što je u Hrvatsku došao promovirati ovogodišnji „Prisoner“, za koji bi se usudili tvrditi da je više od pristojnog povrataka u formu, da zapravo spada u sam vrh Adamsovog opširnog opusa. Ne samo zato jer zvuči kao povratak dobrim korijenima, već neke stvari na njemu nakon dugo vremena mirišu na hit. U nekim trenucima, kao u slučaju uvodne „Do You Still Love Me“ čak i na stadionski potencijal „masnog“ američkog rocka kakvog nam desetljećima isporučuju spomenuti The Boss ili John Mellencamp. Ali avaj, Adams je u Zagrebu i nju preskočio, iako je upravo s tom stvari u pravilu otvarao koncerte u dosadašnjem dijelu turneje, kao i još jednu od najupečatljivijih trenutaka s novog uratka, emotivnom atmosferom nabijenu „Breakdown“. Da stvar bude gora, u jednom trenutku, medley inače jako dobrih stvari iz srednjeg razdoblja karijere „Magnolia Mountain - Cold Roses“ pretvoren je u valjda 15-ominutni instrumentalni jam session s beskrajnim gitarskim solažama i pasažima na Hammond orguljama, a Adams i bend evidentno nisu The Band, a još manje The Allman Brothers Band.   

Postoje antologijske pjesme, „killeri“, postoje lijepe pjesme i postoje „filleri“. Zašto je Adams sinoć uglavnom birao ovo zadnje, ostaje nejasno, kao da će forsiranje uživo promijeniti njihovu nevažnost. Drugim riječima, Adams je na premijernom nastupu u Zagrebu razočarao izborom repertoara ponajprije. Bend mu je lijepo usviran, njega glas izvrsno služi, zvuk je bio na rubu odličnog. Doduše, statični su na pozornici, zbog Adamsova stanja i problema s jakim svjetlom jedva da smo im vidjeli lica, tek raščupane siluete, pa je i to uskratilo ponešto tipične atmosfere rock koncerta. Kad se sve zbroji i oduzme, s previše subjektivnih nerealnih očekivanja, Ryan Adams i pratnja odradili su  tek solidan koncert koji nemamo posebnog razloga dugo pamtiti. A moglo je biti i drugačije.

Nekako cijelo vrijeme je u zraku visjelo da publici samo treba neka šibica da se zapali. Ryan Adams je sinoć u Zagrebu tu šibicu povukao u ranoj fazi s „When The Stars Go Blue“ i onda iz nekog razloga puhnuo u nju. Vidjeli smo ga, čuli smo ga – i to je nešto – ali ostali smo uskraćeni za mnoge važne, velike i jake pjesme iz Adamsove kajdanke, pogotovo ako stvar gledamo u kontekstu da je Adams tu prvi i vjerojatno zadnji put.  Ako nekima od nas i nije bilo nezaboravno, njemu je očito bilo dobro s obzirom da je noćas na Twitteru napisao čak dvije poruke oduševljenja Zagrebom: „The MOST EPIC fucking crowd in ZAGREB, CROATIA!!! THANK YOU... WE LOVE YOU“ i „ZAGREB, CROATIA FUCKING AWESOME NIGHT!!!“. Hm, možda nismo bili na istom koncertu.