Moguće da griješim, no vjerujem kako u Europi nema glazbenog događanja na kojem nastupa toliko žanrovski raznolikih, a ujedno kritički priznatih glazbenika, koliko ih sudjeluje na festivalu Primavera Sound, koji se već više od deset godina odvija kraljem svakog proljeća u Barceloni.
Za početak o Primaveri nekoliko opažanja i činjeničnih podataka.

Uspoređivati Primaveru s zagrebačkim InMusicom jednako je besmisleno kao i činiti usporedbe između FC Barcelone i  GNK-a Dinama Zagreb. Više od polovice posjetitelja Primavere su Britanci, tek onda na red dolaze Španjolci (podjednako Katalonci i oni iz ostatka Španjolske), pa Amerikanci i zatim svi ostali. Na Primaveri nema toliko pozerstva, kao na ostalim festivalima ovakvog ranga.

Na festival dolaze roditelji s djecom u kolicima, britanski seljani, 50-godišnji glazbeni aficionadi iz Salamance, Amerikanke koje uzimaju godina dana pauze od fakulteta, Francuzi afričkog podrijetla koji okolo hodaju s gitarama…Marihuana se, kao vjerojatno i u Barceloni, puši više nego cigarete.

Pivo, i to konfekcijski Heineken, košta od 3 do 5 eura, solidni hamburgeri oko 7 eura. Sa takvim cijenama se čovjek jednostavno mora pomiriti.

Za razliku od InMusica na hranu, piće i još važnije, na pristup WC-u, se ne čeka niti minute. Toaleti su na svim punktovima i izuzetno su uredni. Ukoliko imate problema s leđima ili se poželite odmoriti, a to ćete kad-tad trebati učiniti, ne morati brinuti. Betona ima dovoljno, pa Primaveru praktički možete odgledati i sjedeći.

Festival se održava u Parcu del Forum, kompleksu uz more sagrađenom 2004. godine. Dvije središnje pozornice udaljene su 10 minuta hodanja od onih gdje sviraju, uvjetno rečeno, manji bendovi. Deset minuta, pak u drugom smjeru, preko mosta, nalazio se prostor gdje se puštala alternativna elektronička glazba. Prilaze oko Parca del Foruma čuvali su teško naoružani policajci, no osim nonšalantnog ispitivanja sadržaja torbi na ulazu, kontrole posjetitelja gotovo da i nije bilo. Tu je još i niz zanimljivih događanja u klubovima u centru grada, prije i nakon ta tri dana, te na ulicama Barcelone, gdje su između ostalih svirali i sjajni !!! (chk, chk, chk).

Karta za trodnevni festival ove godine došla je 200, jednodnevna karta nešto manje od 100 eura, a VIP karta 300 eura. Vip karta nije bila vrijedna tih ekstra stotinu eura. Omogućila mi je ulazak u jedan, doista ugodan prostor, s čijeg se balkona pruža lijep pogled na dva glavna stagea i gdje su hamburgeri i piva jedan euro jeftiniji nego drugdje.

Tu se možete odmoriti, sjesti za stol, pa čak i odspavati. No, VIP prostor je lociran samo uz dva glavna stagea, gdje sviraju headlineri (a do prvih redova možete i bez VIP karte, uz malo više muke doduše). Isto tako nemoguće je da jedna osoba toliko popije i pojede kao bi namirila tih stotinu eura više. Tako, ako nemate novca na bacanje, kupite običnu festivalsku kartu. Lajtmotiv ovogodišnje Primavere, sudeći po glavnim izvođačima, bio je RnB, a glavna vijest prije početka festivala bila je otkazivanje Franka Oceana.

Prvi dan: Čudesni The Afghan Whigs zasjenili sve

Odmah na početku dva RnB headlinera. Miguel je bio odličan. Elektroniku i miksete ostavio je doma i doveo rock bend čiji članovi izgledaju poput likova iz Walter Hillovih ’Ratnika podzemlja’ nakon što su noževe zamijenili gitarama. Odličan, društveno angažirani nastup.

Nakon Miguela nastupila je ’sestra po oružju’, Solange. Premda se njezin album ’A seat at the table’ našao pri samom vrhu svih prošlogodišnjih relevantnih lista najboljih albuma, vjerujem kako se radi o vrlo dobrom, no i pomalo precijenjenom ostvarenju. No, uz zalazak katalonskog sunca Solange je izgledala i zvučala poput kraljice festivala. Dobar dio zasluga svakako treba pripisati i njenom bendu. Izgledaju poput marksista iz Blaxploitation filmova, a zvuče kao najbolji new vave bend s konca 70-ih.

Nekoliko minuta brzog hoda i dolazim do najbolje pozornice festivala - Ray Bana. Akustika je ovdje apsolutno fantastična, a binu i golemi parter okružuje sjedeća mjesta sagrađena po uzoru na grčki amfiteatar.

Tamo su The Afghan Whigsi održali i najbolji nastup na festivalu. Ako bi zbog ičega moga žaliti zbog odlaska u Barcelonu, a baš ne žalim, to je što nisam mogao vidjeti The Afghan Whigse u Tvornici par dana kasnije. Whigsi su dojahali na valovima novoga remek djela ’In Spades’, Dulli je zvučao poput paloga anđela koji moli Svevišnjeg za oprost, a ostatak grupe nepogrešivo stvara tamnu, dijaboličnu, a opet tako melodičnu i zavodljivu ’muziku za crne duše’. Osim novog materijala, kultni The Afghan Whigsi su odsvirali i klasike (’Gentlemen’ i ’Deboinar’), a kako sam Dulli kaže da Whigsi ustvari sviraju RnB muziku, dodao bih i najbolju na svijetu, onda se i njihovo bukiranje uklapa u ranije spomenutu lajt temu festivala. Jedini bijeli ljudi koji su izvodili ovako pakleno dobar RnB bili su zaboravljeni Jim Ford i mladi Van Morrison, o kome više nešto kasnije. Zbog The Afghan Whigsa, propustio sam Bon Ivera, i premda me intrigirao njegov nastup, nije mi nimalo žao. The Afghan Whigs su apsolutno veličanstveni.

Slayer i Death Grips su pak, kako prikladno, nastupali u isto vrijeme. No, uspio sam vidjeti ponešto od oba benda. Death Gripsi definitivno nisu za svačiji ukus, a ni sam previše ne uživam u njihovim albumima. No, vidjeti ih uživo nešto je sasvim drugo. Da bi uistinu osjetili maničnu agresiju tribalnog iscjelitelja MC Ridea, trebate se uvući u grotlo pakla , tj. prve redove auditorija. Zvuk nažalost nije bio na razini, što se dogodilo s još ponekim nastupima, i to bez daljnjeg ide na dušu organizatorima.

Dotle su barbari iz Slayer na glavnoj pozornici pred 30 000 ljudi isporučili tehnički besprijekornu, moćnu tutnjavu. Vrhunac nastupa bila je epska ’Season in the Abyss’, a Čileanac Tom Araya, vidno razdragan, s publikom je komunicirao na materinjem jeziku.

Death Gripsi djeluju danas nekako više autentično, u dosluhu s vremenom. Njihova glazba je ujedno soundtrack neprilagođenih milenijalaca iz prvog svijeta i zvuk klepetanja čizmi pristiglih imigranata, dok je Slayer danas tek klasični rock bend.

Na nastup Aphex Twina stigao sam pri samom kraju. Destrukcija bukom, visoko budžetni light show i hladni, nekomunikativni Mozart elektronike, Richard David James za kormilom, ovdje se poigrao s očekivanjima publike predstavivši im neobjavljene materijale. Oni koji bolje osjećaju ovu glazbu od mene kazali su da im je nastup bio odličan. Ipak su žalili što nije bilo poznatih numera,  što na glazbu nisu mogli plesati niti ih je Aphex Twin odveo na psihodelično putovanje kakvim su se nadali.

Svi su željeli vidjeti i lude Australce King Gizzard & the Lizard Wizzard. Glazbeni eklektici inzistirali su na psihodeliji više nego na energičnom garažnom punku, a apsolutni vrhunac bila je izvedba pjesme ’Rattlesnake’ s ovogodišnjeg albuma "Flying Microtonal Banana".

Broken Social Scene zvučali su nepovezano, kao da im je kohezija nečim narušena, Damned su danas tek simpatični penzioneri, Pinegrove je na studijskim albumima dosadan, mlak indie bend, a tako su zvučali i uživo.

Drugi dan: Odlični Swans, aktivizam Run the Jewels i dosadni The xx

Nažalost zakasnio sam na odlične americana gotičare Slim Cessnas Auto Club, no kako sam prisustvovao njihovoj propovijedi u Zagrebu, lakše mi je bilo zaboraviti taj propust.

Dan sam otvorio s Mitski. Čas je bila kulerski hladna, čas se raspadala od emocija. Sjajno. ’I Bet on Losing Dogs’, ’Your Best American Girl’ samo godinu dana nakon izlaska albuma ’Puberty’  doimaju se poput  antologijskih pjesmi oduvijek zapisanih u DNK indie roka. Nastup nije prošao bez mana. Sav materijal koji je Mitski izvela nije toliko jak, a vokal joj se na trenutke nije niti čuo iza tutnjave, inače odličnog gitarista i bubnjara. Ipak nastup završava s ’My Body's Made of Crushed Little Stars’; masturbacija i molitva uz akustičnu gitaru bez benda. Vjerojatno najbolje izvedena pjesma drugoga dana.

Steve Albini je pokazao koliko je još uvijek opak igrač, a Shellac su defincija rock `n` rolla s oštricom. William Tyler je suvereno odsvirao svoju instrumentalnu americanu, a Descendentsi su bili neusporedivo bolji od Damneda. Euforični, tehnički nepogrešivi i tek ponešto sporiji nego na snimkama iz 80-ih, stare fanove su oduševili.

Sampha je pak bio najbolji od novih RnB zvijezda. Soul i progresivni beatovi nježno su plesali uz Britančev falsetto. Skroman i iskren momak, s divnim pjesmama i odličnim bendom.

Čuo sam komentare mnogih kako Swansi nisu bend za festivale ovakvog tipa. Nastup družine Michaela Gire bio je jedan od najmanje posjećenih nastupa, trajao je za festivale maratonskih tri sata, no uz Samphu radilo se, po subjektivnom sudu naravno, najboljem nastupu drugoga dana. Nisam ih ranije slušao niti na albumima, niti u Zagrebu, no sudar podsvjesnog i svjesnog koji se manifestira u njihovoj zaglušujučoj buci fascinirao me.

Prije festivala ponajviše sam se veselio vidjeti uživo hip hop duo Run the Jewels. Killer Mike i EL-P materijal su izveli kao da im život ovisi o aktivističkim parolama koje pod svaku cijenu moraju prenijeti do publike, a koje se skrivaju ispod kompleksnih rima. Nažalost, ekipa za produkciju zvuka odradila je katastrofalan  posao. Lako za to što je kompletni set ostao bez zvuka na 10-ak minuta ( Killer Mike i EL-P  zabavljali su nas gegovima baš poput modernih Stanija i Olija), no beatove često nisam uopće čuo. Na sreću, previše je tu bilo pozitivnih emocija između publike i RTj-a da bi tehnički problemi uništili nastup virtuoza koji su upravo na vrhuncu kreativne moći. Sleaford Modsi su nastupali u isto vrijeme kada i RTJ, pa sam ih morao propustiti.

The XX nisu mi bili zanimljivi, kao ni član iste grupe - Jamie XX, čiji je solo nastup trebao kompenzirati otkaz Franka Oceana. Puno zanimljivije stvari s elektronikom radi Flying Lotus. Zamislite da je Twin Peaks elektronički mjuzikl koga režiraju momci iz američkih geta odrasli na Milesu Davisu i Coltraneu, i dobit ćete približno sliku o čemu se radi.

Propustio sam , kako sam čuo, odlične nastupe Arab Straps i (post)pankerice i pankere iz Priestsa.

Treći dan: Sjajni Joey Purp i iznenađujuće dobri Arcade Fire

O Joeyju Purpu pisali smo na ovome portalu prilikom pregleda najboljih hip hop albuma za 2016. godinu. Mladi reper iz Chicaga prepun je energije, tehnički je besprijekoran i nevjerojatno zabavan. Samo par minuta prije početka nastupa tek se desetak ljudi našlo u parteru Pitchforkove pozornice, gdje je ovaj nastupao, da bi se nakon desetak minuta nekoliko tisuća ljudi pridružilo najboljem tulumu festivala. Joey Purp je ovom prilikom predstavio i niz novih pjesama, koje su naprosto fantastične, pa je tako na najbolji način predstavio novi album „Quarter Thing“.

Van Morrison, dakako, u svojim sedamdesetim ne zvuči toliko sjajno kao dvadesetak godina ranije. U glasu mu se osjeti umor, a prevelika glavna pozornica sklepana za kasniji nastup Grace Jones (od čijega sam nastupa vidio premalo da bi donio neki sud) nije bila najbolji izbor za njegov nastup. Ipak, omaleni Irac solidno je prošao kroz najveće hitove svoje karijere, a u onim trenucima kada se sve posložilo ponovno je zvučao poput najboljeg ’blue eyed soul’ izvođača koji je ikad hodao planetom.

Teenage Fanclub su pak, unatoč desetljećima utakmica u nogama, u vrhunskoj formi. Prošlogodišnji album ’Here’ vrlo je dobar, a stariji materijal , koji i dalje zvuči svježe je magičan. Vokali Normana Blakea i Raymonda McGinleya u simbiozi s melodičnim solažama platonski su ideal indie rocka.

Nakon bezveznog i mlakog nastupa na InMusicu prije nekoliko godina i dosta slabog albuma ’Reflektor' nisam puno očekivao od Arcade Firea. Grdno sam se prevario. Fokusirani, energični i strastveni Arcade Fire su na Primaveri zvučali poput E Street banda ’2.0’. Novi materijal bi morao čuti još nekoliko puta da donesem sud, no Arcade Fire su se, sudeći prema ovom nastupom vratili u punu formu.

Britanski reper Skepta nastup na Primaveri koncipirao je poput glazbene autobiografije; od skromnih početaka i mixtapova, do trijumfalnog albuma „Konnichiwa“, stjecanja slave, pa do odbacivanja iste i povratka korijenima. Maestralna izvedba.

Zbog Skepte ( koga ne vjerujem da ću vidjeti u Hrvatskoj) žrtvovao sam Japandroidse, čijim sam neponovljivim koncertima prisustvovao u Zagrebu, i koje se nadam da ću ponovno vidjeti nekom drugom prilikom. Japandroids su, kažu oni što su ih gledali, bili sjajni. Svakako u pregledu posljednjeg dana treba spomenuti i odlične legendarne stoner metalce Sleep, i njihove teške, tamne, ali i zavodljivo plesne riffove.

Da zaključim, Primavera je vrijedna svih bolova u leđima i nogama, prolivenog znoja i potrošenih para.