Postoji čitav niz nelogičnih, neobjašnjivih i meni osobno posve nevjerojatnih stvari. Recimo, ljudi koji vjeruju u bogove, gospe i slične infantilne povijesne bliskoistočne pastirske bajke pa se još i uvrijede kada im se sprdaš i tretiraš ih onoliko ozbiljno koliko i djecu koja vjeruju u Zubić vile i Djeda mraza.

Pa onda oni što hamburgere, pizze ili sushi smatraju ozbiljnom hranom, pa oni što kupe i voze nakazni BMW X6 jer im je lijep, pa glasači Bandića, Keruma ili HDZ-a, pa oni što vjeruju da je Hajduk još uvijek velik i važan klub ili oni što navijaju za Real, Bayern, Juventus ili Manchester United...

Svijet je, ukratko, pun bizarnih i neobjašnjivih pojava te neukusa, ali jedna od meni do dana današnjeg najbizarnijih jest kako, dovraga, veličanstveni Greg Dulli i The Afghan Whigs nisu postali veći, bogatiji i slavniji od gomile sasvim prosječnih, šupljih i mega precijenjenih bendova kojima je to uspjelo. Ili, da preformuliram, kakav je to izopačen svijet u kojem postoje ljudi kojima su smrtno dosadni Kings of Leon, Coldplay, U2, Foo Fighters, Kasabian i slični udavi, draži od sjajnih i neusporedivo uzbudljivijih Whigsa?

No dobro, svijet, da zaključimo, nije savršeno mjesto, a predgrađe Pogane Vlake nekada poznato i kao Zagreb, tragikomično je nesavršeno i cijepljeno od dobrog ukusa, pa su sjajni The Afghan Whigs na svoj prvi zagrebački koncert privukli publike tek za popola pregrađeni Veliki pogon Tvornice. To, međutim, nije nimalo naštetilo dojmu, dapače, došli su samo pravi navijači i sve je bilo još uzbudljivije i intimnije, a ono što su Dulli i bend pokazali po svemu spada u apsolutno najbolje čemu su ovi prostori svjedočili posljednjih godina.

The Afghan Whigs su u Hrvatsku došli u sklopu turneje kojom promviraju svoj vrlo dobri posljednji album „In Spades“, a set lista, koja se tek minimalno mijenja od koncerta do koncerta, bazirana je dobrim dijelom na posljednja dva albuma koje je bend objavio nakon ponovnog okupljanja. Snimke nastupa s ovogodišnjeg Primavera festivala u Barceloni koji The Afghan Whigse redovito ugošćuje, pokazala je da je bend svirački u vrhunskoj formi, a Dullijev moćni, soulom obojeni glas i dalje je jednako moćan i jedan od najdojmljivijih na sceni.

Publiku je u Tvornici zagrijao odlični Ed Harcourt, a nakon njega, samog s gitarom, ali nipošto trubadurski dosadnog, na stage su praćeni ovacijama publike izašli i The Afghan Whigs i nastup otvorili s „Birdland“ i „Arabian Heights“ s novog albuma. Već na sjajnoj „Metamoros“ s albuma „Do the Beast“, Tvornica je zakuhala, a s prvim taktovima briljantne „Debonair“ s „Gentlemana“, veličanstvenog i bezvremenskog remek djela alternativnog rocka, atmosfera je eruptirala i bilo je jasno da će to biti puno više od običnog koncerta i da će sretnici koji su u došli u Tvornicu svjedočiti jednom od onih nastupa koji se godinama prepričavaju, nikad ne zaboravljaju i o kakvima otužni INmusic može samo sanjati.

Afghan Whigs su se u Tvornici pokazali kao strahovito moćni i uvjerljivi svirački stroj koji uz pomoć Dullijeve glaščine proizvodi eksploziju emocija i pozitivne energije, a regularni su dio koncerta koji je proletio u trenu, završili s laganijom „Into the Floor“, kojom završava i njihov posljednji album.

Bis je donio još četiri pjesme, a sve je završilo prekrasnom izvedbom briljantne „Faded“ s albuma „Black Love“.

Rijetki su bendovi koji uspijevaju na koncertima proizvesti takvu čaroliju kakvu proizvodi The Afghan Whigs za koje, kad ih gledate, želite da sviraju do unedogled, a i rijetko se kada nakon koncerata može vidjeti toliko zadovoljstva na licima publike kao što je bio slučaj u nedjelju u Tvornici.

Dugo je trebalo da The Afghan Whigs dođu u Zagreb, ali vrijedilo je čekati. Bila je privilegija i nestvarno zadovoljstvo uživati u njihovom briljantnom koncertu, najboljem ove sezone.