Koliko god zastrašujuće zvuči podatak da fantastični ljubljanski Pankrti slave već 40. obljetnicu postojanja, toliko je sjajno da velika većina njihova opusa koju će Zagrepčanima predstaviti na krovu MSU-a i dan danas zvuči jednako moćno, uvjerljivo i svježe kao tih davnih dana kada su provocirajući vlast probijali barijere i rušili granice u bivšoj državi.

Pankrti su s riječkim Parafima i Termitima te Lublanskim psima i još par bendova iz slovenske metropole bili početak punka ne samo u bivšoj državi nego i u čitavoj istočnoj Europi i zapravo su bili prva sila koja je nagrizla tadašnji rigidni sustav. Premda je prvi album Prljavog kazališta, jedan od svega dva dobra koja su snimili prije nego su se pretvorili u otužne estradne bezveznjake, bio punk album, oni toj sceni zapravo nisu pripadali, a osim njih u Zagrebu, kao ni u Beogradu, tada još punka nije ni bilo. Baš kao što ga zapravo, barem u ozbiljnijoj mjeri, nije bilo ni kasnije.

Za razliku od većine te punk scene koja je dolazila s ulice, Pankrti su bili studenti, izgledali su pristojnije, instrumentima su vladali sasvim solidno, gitarist Dušan Žiberna gotovo perfektno, a pokretačka snaga su im bili Pero Lovšin i Grega Tomc koji je glazbenu karijeru kasnije zamijenio onom sveučilišnom profesora, ali je uvijek ostao uz bend.

Pero Lovšin, privatno sjajan lik, veliki hedonist, zaljubljenik u skijanje i sportski fanatik, također se nije bavio samo glazbom. Uz glazbenu, Lovšin ima i sasvim lijepu novinarsku karijeru tijekom koje je pratio skijaški svjetski kup, a u jednom je trenutku života bio i producent u porno industriji, radeći do rata za veliki Private. To ne treba čuditi kada se zna da je na Fakultetu za sociologiju, politologiju i društvene znanosti diplomirao upravo s radom na temu „Pornografija – društvena pojava“. U zajebanciji će reći da je i on nekakva žrtva rata, jer taman kada je jedini put u životu upao u ozbiljan novac, rat je sve prekinuo i odnio.

Premda je objavljivao vrlo dobre albume i tijekom solo karijere te u suradnji sa Sokolima ili Španskim borcima s kojima i danas nastupa, Pankrti su ostali ono po čemu je u ovim krajevima ostao najprepoznatljiviji i za to postoji jednostavan razlog – to je bio briljantan bend, jedan od apsolutno najvećih koji su nastali na ovim prostorima.

Prvi album, do tada nezabilježeno nabrijani i žestoki „Dolgcajt“, izašao je u doba kada je SFRJ bila smrtno dosadna i potpuno nedemokratska socijalistička vukojebina suočena s ozbiljnim ekonomskim problemima i odmah je zbog angažiranih tekstova izazvao probleme kod vječno nadrkanih čuvara kojekakvih stečevina koji su mu baš kao i prvijencima Parafa i Kazališta zalijepili etiketu za šund. Paradoksalno, dobio je i nagradu Sedam sekretara SKOJ-a koji je dodjeljivao Savez socijalističke omladine. Nažalost, izvrsni Termiti nisu se tada uspjeli dokopati ploče, baš kao ni Lublanski psi čijeg su pjevača uhitili i sudili mu u montiranom procesu za neku izmišljenu ugrozu poretka.

„Dolgcajt“ je bio žestok, savršeno složen album, moćnih i zaraznih rifova te odličnih, angažiranih tekstova koji su na do tada nezabilježeno bezobrazan način provocirali tadašnju vlast koja je baš poput ove današnje bila sastavljena od zatucanih i rigidnih likova samo s drugim predznakom i drugim fetišima. Ona država i onaj sustav bili su katastrofa i to je apsolutno vrijedilo i mijenjati i rušiti, a to što je jednu vladavinu zatucanih i nesposobnih primitivaca, zamijenila vladavina još gorih i zatucanijih kakve imamo danas, ne može promijeniti tu istinu. Uostalom, Lovšina ovo što imamo danas posve jednako živcira.

„Dolgcajt“ je bio dio savršene glazbene podloge odrastanja pametnijeg dijela čitave jedne generacije odnosno onih što su prezirali jednoumlje, a u to su vrijeme na sceni Pankrti imali poziciju sličnu Sloveniji u bivšoj državi. Bili su, naime, dosta ispred svih i nekako izdvojeni od čitave priče. Ljubljana koja je tada bila dosadna i mrtva, ostatku se države, još sjebanijem i mrtvijem, činila kao zapad u svakom smislu.

Nakon „Dolgcajta“, koji će do danas ostati najbolji punk album na ovim prostorima i, ako mene pitate, jednako uvjerljiv kao bilo koji svjetski klasik toga žanra, Pankrti su otišli u vojsku pa je bend  na neko vrijeme prestao s radom.

Drugi album „Državni ljubimci“ izašao je 1982. godine, a na njemu je zvuk bio nešto mekši i kompleksniji, premda i dalje moćniji od gotovo svega na tadašnjoj sceni. Tekstovi su ostali jednako angažirani i kritični. Pankrti su na „Državnim ljubimcima“ već bili zreo i samouvjeren bend, sviračni gotovo savršeni s upravo briljantnim gitarskim međuigrama, a „Državni ljubimci“ bili su najbolji album te godine u Jugoslaviji.

Trilogija fantastičnih albuma Pankrta zaključena je 1984, „Rdečim albumom“, još jednim žestokim i bezgrešnim ubodom, pločom bez slabog mjesta na kojoj je zvuk ponovno oštriji i punkerski nabrijan, dok su tekstovi mračni i zlokobno proročanski. Svoje su vječno nadrkane kritičare i čuvare revolucije zbunili obradom „Bandiere Rosse“ koja je postala popriličan hit. „Rdeči album“ bio je najuspješniji i najprodavaniji album Pankrta, vehunac njihove karijere i potvrda vrhunske klase.

Svo to vrijeme vrlo ih se rijetko moglo vidjeti na televiziji, izbjegavali su ih čak i u emisijama koje su se bavile rock glazbom, ali Lovšina i bend to nikada nije pokolebalo i nikada se nisu savili niti bili spremni napraviti kompromis. Pankrti naprosto nikada i ni u ludilu ne bi mogli postati Prljavo kazalište.

Samo godinu dana nakon „Rdečeg albuma“ Pankrti su objavili „Pesmi sprave“ još jedan dobar i žestok album koji, međutim, unatoč sjajnim ubodima kakav je pjesma „Sistem svobode“, nije uspio ponoviti uspjeh prethodnika.

Priča o najvećem punk bendu na ovim prostorima završila je 1987. kada je izašao posljednji album Pankrta „Sexpok“, a bend je 10. prosinca iste godine turneju završio u Hali Tivoli svojim trijumfalnim oproštajnim koncertom nazvanim „Zadnji pogo v Ljubljani“.

Iza Pankrta je ostala briljantna glazbena ostavština, a 2007. počeli su ponovno nastupati dobivši s godinama dodatnu sviračku snagu i kvalitetu koja ionako nikada nije bila upitna. Ukratko, Pankrti svirački zvuče bolje nego ikada, Pero Lovšin je formi i suvreno vlada stageom, a koncert na krovu MSU kojim će obilježiti 40 godina karijere nastup je koji nipošto ne treba propustiti. Jebiga, ipak je riječ o najvećima.