Nakon nekoliko godina stagnacije scena je opet fantastična. Predvode je Thee Oh Sees, Parquet Courts, Ty Segall, Fidlar i Black Lips koji su bili sjajni u Šibeniku

Kao jedna od najžilavijih i najinspirativnijih paradigmi popularne glazbe, garage rock doživio je nekoliko revivala, a svaki je od njih imao svoje posebitosti i na originalan je način reinterpretirao surovu energiju bunta neshvaćenih američkih tinejdžera po provincijama SAD-a ranih 60-ih.

Prvi je revival pokrenuo rock novinar i kasnije gitarist Patti Smith Lenny Kaye 1972. godine, složivši i dan danas kultnu kompilaciju Nuggets na kojoj je okupio najvažnije predstavnike žanra, od Sonicsa i Kingsmena preko Remainsa do Seedsa, obuhvativši (uz poneku iznimku) razdoblje od 1965. do 1968., kada je garage rock bio na svojem vrhuncu. Nuggets je publici predstavila različit profil bendova – neki od zastupljenih u jednom trenutku (i nikada više) imali su nacionalne hitove (Kingsmen i „Louie, Louie“, recimo), a neki su bili tek lokalno popularni možda godinu-dvije.

Osnovne karakteristike žanra bile su agresivan pristup glazbi, uz čestu uporabu fuzz pedala, prvotno zamišljenih kao jeftina zamjena za brass sekcije, jeftinih Vox ili Farfisa orgulja (tko je imao za Hammond), jednostavni, „kockasti“ rifovi pod indirektnim utjecajem bluesa, rhythm'n'bluesa i soula koji su, zanimljivo, do Amerikanaca došli preko Beatlesa, Stonesa i Yardbirdsa, naplavine reverba i twanga pod utjecajem surf rocka te nedostatak glazbene i pjevačke virtuoznosti koji je kompenziran obiljem energije, udaranja i vrištanja.

Klinci iz provincijskih garaža, uglavnom, nisu imali pristup skupim glazbenim studijima i vrhunskoj opremi. Većina snimki iz šezdesetih nastala je tako u neadekvatnim, često radijskim studijima gdje se uglavnom snimao country ili pop pa su bendovi morali razmišljati izvan okvira i dovijati se originalnim i jeftinim rješenjima poput trganja membrana na pojačalima ili skidanju zvučne izolacije kako bi dobili agresivni rock'n'roll zvuk. Prilika za 50 pokušaja ili bogate orkestracije nije bilo. Upravo zbog svega navedenog, odrednica punk prvi se puta koristila u kontekstu garage rock scene iz 60-ih.

U Detroitu je garage rock preživio „Ljeto ljubavi“, mutirajući preko Stoogesa i MC5 u nešto sasvim novo. Njujorškoj sceni predstavio ga je Lenny Kaye i tamo se nakalemio na artizam Velvet Undergrounda i Warholova kružoka, a bendovi su ga absorbirali i prilagodili kontekstu prljavih gradskih ulica kojima paradiraju drag queens, narkomani i muške prostitutke te je melting pot rezultirao onime što danas znamo kao njujorški punk sedamdesetih. Nuggetsi su proplovili i ocean pa su tako, kako navodi Jon Savage u odličnoj knjizi England's Dreaming, izvršili presudni utjecaj i na engleski punk iz '77.

Revival garage rocka iz 80-ih najavili su, u neku ruku, The Cramps (koji nipošto nisu bili jednoobrazni garage band), stavljajući naglasak na postmodernističku stilizaciju cijelog tog tinejdžerskog svijeta 60-ih (B-filmovi, jeftini horor imaginarij, trash kultura), ali i onu zavodljivu stranu, zabranjenu za mlađe od 21 – go go boots konobarice, striptease, sado-mazo outfiti. Osamdesetih je i arheologija otišla još dublje. Na tragu Nuggetsa pojavile su se serije kompilacija poput Pebbles i Back From The Grave koje su iskopale potpuno nepoznate i prilično divlje bendove iz 60-ih, većinu sa svega jednim singlom kao tragom da su uopće postojali, čiji članovi su danas djedovi, uglavnom umirovljeni trgovački putnici, knjigovođe ili bankarski službenici.

Svi ti revival bendovi iz 80-ih – The Fuzztones u prvom redu, kao i Chesterfield Kings ili The Lyres, karakteristični su upravo po naglašenoj stilizaciji, odnosno dogmatičnom držanju i vizualnih i glazbenih odrednica svojih prethodnika iz 60-ih. Preko te ekipe iz osamdesetih garage rock stigao je i do Jugoslavije te je formiran i prvi punokrvni jugoslavenski garage band, pulski The Spoons.

Koncem osamdesetih dolazi do oplemenjivanja do tad statičnog žanra lo fi estetikom i u devedesete ga uvode sjajni bendovi poput detroitskih The Gories koje je predvodio guru Mick Collins (The Dirtbombs) ili engleskih Thee Headcoats još jednog gurua, Billyja Childisha. Upravo su Goriesi i svojim konceptom benda bez bas gitare i pristupom muzici imali presudan utjecaj na svojeg sugrađanina Jack Whitea i White Stripese koji su garage rock uveli u 21. stoljeće. White je i lo fi estetiku i naglašenu stilizaciju ukombinirao u promišljenu umjetničku viziju, slično kao i Crampsi, te je stekavši masovnu popularnost stvorio platformu za novu generaciju bendova iz dvijetisućitih. The Strokes, The Hives, Yeah, Yeah, Yeahs, The Von Bondies i The Subways samo su neki od najboljih predstavnika žanra koji je iznjedrio nekoliko fantastičnih albuma i, nije pretjerano reći, izvukao rock glazbu iz mrtvila i dosade u koju je zapala potkraj 90-ih.

S druge strane, valja naglasiti važnu ulogu koju je odigrao i još uvijek igra Steven Van Zandt, inače gitarist Springsteenovog E-Street banda. Zahvaljujući njegovoj Underground Garage radijskoj emisiji, koju vodi i uređuje od 2002., te festivalima koji su proizašli iz showa, posljednjih godina dogodio se čitav niz reuniona bend iz 60-ih, poput Sonicsa, Remainsa ili Q and the Mytseriansa.

Iz cijele te pedesetogodišnje povijesti, posljednjih se godina rodila nova, poptuno drugačija scena čiji djelomični presjek donosi odlični dokumentarac „New Garage Explosion: In Love with These Times“ iz 2010, dostupan i na Youtubeu. Jedan dio tih bendova smo, zahvaljujući jeftinoj cijeni i agilnim promotorima, imali priliku gledati i u Zagrebu, u klobovima poput Spunka i KSET-a. Iako nema pravila i zajedničke poetike, novi val garage rocka donosi potpunu slobodu izražavanja, bez naglašenog vintage outfita (chelsea boots zamijenile su prljave tenisice, a strukirane sakoe poderane kratke majice) i ikakvih žanrovskih okova, a izvođači kao što su pokojni Jay Reatard, Ty Segall, Thee Oh Sees, Fidlar ili Black Lips postali su u međuvremenu miljenici hipsterskih medija poput Pitchforka.

Scena je živnula i u Velikoj Britaniji s odličnim bendovima poput novijih Palma Violets ili već etabliranih Future of the Left. Već sada se može predvidjeti da će albumi Parquet Courtsa i Ty Segalla, dobro kotirati u izborima za najbolji album godine.

Black Lips kao jedni od najzanimljivijih predstavnika nove garažne eksplozije drugi puta su svirali u Hrvatskoj, ovaj put na festival Superuho u Šibeniku. Bend iz Atlante u Georgiji postoji, prema wikipediji, od 1999., ali na radaru su zadnjih šest-sedam godina. Riječ je o jednom od najdivljijih i najizvornijih punk bendova kakve se danas uopće može zamisliti. Iako već odavno nisu klinci, Cole Alexander, Jared Swilley, Joe Bradley, Ian Saint Pé Brown i Jack Hines uporno čuvaju i njeguju divlju energiju srednjoškolskih propaliteta koju su uspjeli pretvoriti u estetiku, nadograđenu fantastičnim izuzetno filmičnim spotovima.

Njihovi su koncerti prava orgija egzibicionizma, tinejdžerski tulum začinjen pljuvanjem jedan drugome u usta, žvaljakanjem, uriniranjem, paljenjem istrumenata, tučnjavama s publikom i grozomornim dozama alkohola i droge. Pri tome granice ne postoje i s obzirom na godine (najmlađi član ima 30, a najstariji 37) pitanje je dokle će ih još uspijevati prelaziti.

Glazba im, međutim, nikada nije bila u drugom planu i svaki od sedam regularnih albuma podjednako je zanimljiv. Koliko god to otrcano zvučalo, Black Lipsi doista na vlastiti, originalan način reintepretiraju ostavštinu 60-ih. Tu su plengave prljave gitare na rubu raštimanosti, tu su plemenski vokali, vrištanje, deranje, falšanje i sve ostalo što garage rock i dalje čini zanimljivim. Bend je 2011. snimio svoj prvi album s „pravim“ producentom, Arabia Mountain, a činjenica da su ga radili pod paskom Marka Ronsona (Amy Winehouse, Robbie Williams, Duran Duran...) nimalo nije otupila njihovu oštricu.

U Šibenik su Black Lipsi došli s novim albumom, „Underneath the Rainbow“, snimljenim u nešvilskom studiju Patricka Carneya (Black Keys) koji je potpisan i kao jedan od producenata. Iako s nešto više začina nego u vrijeme kada su samo u svojoj garaži snimali „hitove“ poput „Bad Kids” ili “O Katrina!“, zvuk je i dalje dovoljno neprofinjen da može potrpiti i pokoji šminkerski začin koji, štoviše, otklanja opasnost da bend zaglavi u svojoj lo-fi statičnosti.
Superuho je Black Lipse dovelo na vrhuncu njihove popularnosti, a s obzirom na koncertnu reputaciju Lipsa, logično je da je Šibenik dobio vrhunski show. Vrijeme je da netko dovede i ostale najbolje garage bendove.