Nakon što su za svoj izvrsni album „Simbol za Sunce“ s pravom dobili silne hvalospjeve kritike i oduševili svakoga tko nije baš sasvim cijepljen protiv dobrog glazbenog ukusa, Mayales su taj, bez sumnje jedan od najboljih hrvatskih albuma posljednjih godina, promovirali koncertom u zagrebačkom Vintageu.
Mayales nisu baš bend koji često nastupa i zapravo nikada nisu bili poznati po živim svirkama pa je bilo zanimljivo vidjeti kako će i koliko taj savršeni studijski rad piti vodu na koncertima, a stvar se činila još zanimljivijom kada je objavljeno da će im se uživo pridružiti i producentski dvojac Pavle Miholjević i Jura Ferina.
Vintage nažalost nije bio baš sasvim pun, međutim, svi koji su bili dovoljno pametni da dođu u klub i pogledaju Mayalese definitivno su si napravili veliku uslugu. Mayales su, naime, odsvirali odličan koncert i otklonili sumnje, ako ih je uopće i bilo, hoće li moći čaroliju albuma prenijeti uživo. Mogu i jesu, a ono što je još bolje jest dojam da sve to skupa može, a vjerojatno s vremenom i hoće, zvučati još bolje i moćnije.
Vlado Mirčeta, Pero Beluhan i Luka Geček, pojačani odličnom ritam sekcijom, bubnjarom Edijem Grubišićem i basistom Ronijem Nikolićem te Jurom i Pavlom, tek su u prvih nekoliko trenutaka uvodne „Među tajnim tajnama“ bili pomalo ukočeni, ali već nakon nekoliko taktova stvari su se posložile i bend je zazvučao skoro pa besprijekorno vozeći suvereno kroz sjajne pjesme s novog albuma te odlične izvedbe “Ti dobro znaš kome pričam“, “Virtual Baby”, i „Još te uvijek mogu” s prošlog „2“.
Svirački Mayalesi zvuče impresivno i vrlo uvježbano, s besprijekornom ritam sekcijom te finim međuigrama gitara, a najbolji trenuci tog odličnog nastupa bili su oni kada bi bend grunuo sa svime čime raspolaže. Ovaj materijal definitivno ima potencijala i prostora za koncertno rasviravanje i premda zvuče moćnije i masivnije nego ikada ne bi nimalo štetilo kada bi još malo „pustili ruku“ kad već znaju, mogu i imaju s čime.
Beluhan koji je napredovao u ulozi frontmena vokalni je dio odradio bez zamjerke, baš kao i Geček na pratećem vokalu.
Mayalesova vožnja kroz najljepše trenutke povijesti rock glazbe, od psihodelije preko indie rocka i folka do popa trajala je nešto preko sat vremena. Nema smisla isticati najbolje trenutke jer slabih uopće nije bilo, a bis je bio rezerviran za ponovljenu izvedbu sjajne „Roady“. Više od toga nije bilo ni potrebno. Novi Mayalesi potvrdili su i uživo vrhunsku studijsku formu, a jedino tužno u čitavoj priči je činjenica da bi s ovakvim sjajnim materijalom bilo gdje u svijetu privukli više ljudi nego u ovoj vukojebini.
U gradu u kojemu su mainstream cajke i krunice, gdje knjige služe uglavnom tek kao ukras u regalu i gdje najviše publike privuče leš patuljastog sveca bez ruke te bal vampira nazvan Hod za život, i nije za očekivati navalu na nešto što je doista dobro, stvarno i toliko iznad seljoberskog prosjeka tako da je tek solidno popunjeni Vintage naprosto realnost.