Serija odličnih zagrebačkih proljetnih koncerata nastavljena je u Močvari nastupom Wovenhanda, američke glazbene poslastice predvođene karizmatičnim Davidom Eugenom Edwardsom.
Wovenhand je na ovim prostorima popularan i voljen bend što se vidjelo i po broju okupljenih. Močvara je, naime, bila idealno ispunjena, a kao rijetko kada broj žena u publici je bio gotovo jednak broju muškaraca, što nije jako važno, ali je za pohvalu.
Kad su u pitanju koncerti Wovenhanda čovjek nikad ne zna što može očekivati, jer posljednjih godina to može biti moćni zvučni udar ponekad gotovo i bolno glasan, ali ovoga puta zvuk je bio u redu. Nekima je moglo zasmetati što je Edwardsov glas na trenutke bio pomalo „zakopan“, ali posljednja dva albuma koji su činili okosnicu koncerta na neki način i nose sa sobom baš takav zvuk.
Na fino sređenu pozornicu sa zvučnicima ukrašenim američkom zastavom i pejzažem neke divljine, bend se praćen indijanskom zvučnom pripremom popeo u sekundu točno što je za apsolutnu pohvalu.
Edwards na pozornici izgleda standardno odlično, svako toliko odradi nekoliko šamanskih plesnih kretnji a njegov je veličanstveni glas, jedan od najboljih i najupečatljivijih u rock and rollu, bio kao i uvijek besprijekoran, istodobno emotivan, moćan i hipnotički, a na trenutke i sablasan. Bend je u odličnoj formi i sa sviračke strane sve je bilo besprijekorno odrađeno i na način kako su Wovenhand odlučili zvučati u ovoj fazi karijere. Ukupno gledano, nije to bio najbolji koncert kojega su odsvirali u Hrvatskoj, ali je bio jako dobar, bolji od od onog prebučnog u riječkom Palachu 2015. ali ipak ne toliko dojmljiv kao onaj prošli iz zagrebačkog Jedinstva.
Ono što bi se možda moglo malo zamjeriti jest duljina svirke, jer regularni je dio trajao tek koju minutu više od sata. Wovenhand su, naravno, pozvani na bis i odradili su ga sjajno, ali premda je publika vrlo bučno tražila da izađu još jednom, drugog bisa ipak nije bilo. Šteta jer bend je zvučao odlično, ali s druge strane, ponovimo to, nitko nije mogao biti nezadovoljan ni ovim što su Edwards i ostali pokazali u ukupno nešto manje od sat i pol svirke.