Zapravo je fascinantno koliko vrhunske, uzbudljive i svježe glazbe postoji u svijetu u današnje doba, i to u praktički svim žanrovima. Samo ove godine, naprimjer, objavljeni su deseci vrhunskih albuma, od punka, preko hip-hopa, do indie rocka, psihodelije i elektronike.
Aktivno je i bezbroj starijih bendova koji više baš i nisu u najboljoj kreativnoj formi, ali su uživo čisti zicer i uvijek ih vrijedi vidjeti u ime dobrih starih vremena. Uostalom, čak i najveće svjetske koncertne atrakcije poput Springsteena i Pearl Jama ili olinjalih i već posve besmislenih U2, Gunsa ili Metallice žive na albumima starijim od vlastite djece.
Kvragu, čak je i kod nas 2017. snimljeno već pet doslovno fantastičnih albuma, a nije još prošlo ni pola godine.
Stari su, dakle još uvijek aktivni, a dobrih novih je bezbroj, pa kako onda, suncetijebem, taj nesretni INmusic sa svim novcima, suportom grada i osobno Banderasa, države, banaka, Agrokorove vode, mainstream i ostalih medija koji mu jedu iz ruke, kurca i palca, nikako već godinama, ni u ludilu ne uspijeva sastaviti suvisli, svježi i uzbudljivi lineup koji ne bi izazivao očaj svih koji nisu baš cijepljeni protiv dobrog ukusa?
Lineup je naprosto već godinama takav da bi se teškom mukom skrpao i dvodnevni festival vrijedan pažnje, najzanimljivije se stvari najčešće mogu vidjeti u popodnevnim satima popu Wilca, uz Shearwater i Kawasaki3P, jedinih pamćenja vrijednih prošlogodišnjeg nastupa uopće, a za ovo trodnevno sirotinjsko silovanje na suho definitivno postoji samo jedna riječ, a to je prevara.
INmusic je doista postao jednak omraženom Mamićevom Dinamu: privilegiran je i pun kao brod, ali dovodi loše i islužene igrače s kojima igra slabe i dosadne utakmice, premda ima mladih i manje razvikanih, generalno je antipatičan, slizan je s vlastima, očajan je u međunarodnoj konkurenciji, a više nije najbolji ni kod kuće, jer od njega su zabavniji, uzbudljiviji i s boljom atmosferom obalni Outlook, Dimensions i SuperUho, pa čak i mali kopneni festivali Tabor i Hoomstock, koji se mudro drže najboljeg domaćeg radije nego da se sramote s lošim stranim.
Vrag me odnio ako čak i Tedeschijevi rođendani nisu glazbeno relevantniji i uzbudljiviji od ovog u što se pretvorio INmusic.
Ipak, nema tu puno njurganja i nezadovoljstva, ovdje su ljudi uvijek zadovoljni i s malim. Potegne se svako toliko i ona majka svih glupih argumenata prema kojemu treba biti zahvalan da uopće postoji ikakav festival, premda, jebiga, danas već svako imalo ambicioznije veće europsko selo ima glazbeni festival i to, iznenadili biste se, prilično dobar, pa ta priča zvuči patetično i jadno. To je otprilike kao da se očekuje da budete sretni i zahvalni jer, bude li sreće, neće biti potresa i rata, i nitko se neće utopiti u jezeru. Jebote, koje dostignuće... Jedan od važnih argumenata je i tlapnja o tobože jeftinim festivalskim ulaznicama. E sad, ako je 449 ili 499 kuna jeftino za prošetati Jarunom i pogledati par olinjalih veterana i klupskih atrakcija, onda super. U Močvari i Tvornici takvi nastupaju za 70 ili 80 kuna, često i manje, sviraju puni, a ne skraćeni festivalski set i daju sve od sebe, pa vi vidite. Plus, tamo je i pivo jeftinije i nerazvodnjeno, što uopće nije nevažno.
No dobro, pustimo sad općenitu kritiku, zavirimo malo u lineup:
KINGS OF LEON
Kada su se pojavili na sceni prije 15 godina, Kings of Leon, obiteljski bend Followillovih, trojice sinova opakog i zatucanog lokalnog svećenika i njihovog bratića iz zabiti Tennesseeja, bili su priča koja obećava, premda su izgledali gotovo dirljivo zapušteno s onim seljoberskim brčinama i kosama iz vremeplova. Prvi album „Youth & Young Manhood“ bio je vrlo dobar komad američkog južnjačkog rocka s primjesama countryja, a već je godinu dana kasnije objavljeni „Aha Shake Heartbreak“ bio nešto slabiji, premda još uvijek sasvim solidan. E, ali onda je, kako to često biva sa zlostavljanim potomcima zatucanih religijskih fanatika, slava uzela danak, pa su se simpatični rednecksi, otkrivši slobodu, dali u ruke stilistima, nestale su duge kose i brčine, alkohol je tekao u potocima, bilo je tu i prilično droge, a bogami, griješilo se sveudilj i bludno, što je sve u konačnici rezultiralo ekspresnim nestankom inspiracije pa je zaredala fina serija dosadnih i i posve neuzbudljivih albuma snimanih tek da se odradi ugovor s diskografaskom kućom. Da ne bude baš sve crno, ali na užas oca i susjeda, postali su i glasači demokrata.
Posrtanje na privatnom planu pratili su i sve neuvjerljiviji koncerti da bi u jednom trenutu jedan od braće, nije sada ni važno koji, zaključio da najeksponiranijem Calebu, koji je najdublje zaglibio u poroke i počeo zaboravljati tekstove na stageu, treba temeljita duhovna obnova, odnosno preciznije, promptno liječenje od ovisnosti, a svima njima odmor i traženje izgubljenih muza. Dobro, muze baš i nisu pronašli, iako zadnji album „WALLS“ nije baš sasvim očajan poput prethodnika, ali barem su danas u stanju suvislo i prisebno odraditi nastup. Valjda.
PROGNOZA: Kings of Leon su danas besmislen, nevažan i sterilan korporativni bend, neka vrsta U2 za siromašne s puno manje dobrih albuma i pjesama od iritantnih Iraca (dobro, ajde, s jednim i pol dobrim albumom), a njihovu je poziciju i značaj najbolje opisao jedan kritičar koji je fino primjetio da je to bend kojega festivali zovu da im budu headlineri jedino kada ih odbiju baš svi drugi kandidati. Uglavnom, zijev na najjače...
ARCADE FIRE
Za razliku od Kings of Leon, kanadski Arcade Fire nisu bili, barem koliko je poznato, žrtve roditeljskog vjerskog fanatizma, a u kućici imaju i tri doista izvrsna albuma, „Funeral“, „Neon Bible“ i „The Suburbs“. Kad imaš takva tri sjajna uboda, možeš već samo s time nastupati zauvijek, ali treba ipak primjetiti da je zadnji doista dobar album kanadsko pleme izbacilo davne 2010. godine, jer „Reflector“ iz 2013. je definitivno bio korak unatrag i znatno slabiji od prethodnika. No dobro, jebeš jedan slab album, Kings of Leon su u 14 godina postojanja uspjeli snimiti tek jedan i pol dobar, ali manirizam live nastupa i koncertna sterilnost u koju su Arcade Fire upali promovirajući „Reflector“ daju malo više razloga za brigu. Još uvijek se očekuje izlazak novog, petog albuma, pa ako vrate u formu sa „The Suburbs“ i uživo će sve valjda izgledati bolje i malo nadahnutije.
PROGNOZA: Njihov nastup na INmusicu 2011. bio je tek rutinsko, ne pretjerano nadahnuto i uzbudljivo, ali ipak korektno odrađivanje posla, međutim, 2014. na glavnoj pozornici Primavera festivala u Barceloni, nakon polovice nastupa postali su već tako predvidljivi i dosadni da su ljudi masovno kretali put drugih pozornica. Slowdive koji su svirali prije njih, bili su dvije klase bolji i naprosto su ih pojeli. Sve je to zvučalo kao da je netko pustio ploču, samo je zvuk bio nešto lošiji nego na studijskoj snimci. No dobro, nema straha, u konkurenciji Kings og Leon, Alt-J i Kasabiana to će uvijek izgledati kao svemirski brod.
KASABIAN
Premda se to iz ukusa i izbora organizatora INmusica nikada ne bi reklo, u Velikoj Britaniji doista postoje odlični i vrlo uzbudljivi bendovi i glazbenici. Sjajne je britanske nastupe vidio i Jarun, kada su tu 2009. briljirali genijalni Primal Scream, ali to je bilo u sklopu Rokaj festa, neke sasvim druge priče. INmusic ide svojim, jednostavnijim putem, pa radije odabere šuplje bezveznjake kao mamac otočkoj publici kakvi su lani bili očajni The Kooks ili uživo dosadni i sasvim beskrvni Jake Bugg, a ove godine Kasabian, bend koji je krao naveliko i naširoko, ali je uvijek ostao tek Primal Scream i Happy Mondays za najsiromašnije, gluhe i na bilo koji način potrebite. O, da, da ne zaboravim, bili su na INmusicu i Happy Mondays, i to u fazi kada su već zvučali tragično, a izgledali tragikomično onako groteskno otromboljeli.
Opus Kasabiana kombinacija je bezočnog mažnjavanja tuđih ideja, preseravanja i pretjerivanja, na tom se putu skupilo već šest albuma, stiže uskoro i sedmi, ali koliko god kopirali trikove koje koriste njihovi uzori i pokušavali na svaki način biti cool, jebiga, uvijek je na kraju pri svođenju računa jasno da su baš u svemu uzori puno bolji od njih i da su uvijek tek blijeda i besmislena kopija svih onih talentiranijih od kojih su posuđivali i krali.
PROGNOZA: Dovesti na isto mjesto nakon veličanstvenih Primal Scream, njihove baš najbezveznije kopije, ozbiljan je manjak dobrog ukusa i gotovo pa svetogrđe. Prema precijenjenim bleferima kakvi su Kasabian, boljim se izborom čine i onakvi debeli i propali Happy Mondays, a čak se i kralj svih olinjalih rockera Billy Idol čini dostojanstvenijim i uzbudljivijim izborom. Nastupe li dovoljno kasno, svi će biti pijani, pa jedva čekati ona dva hita koja znaju, i zdušno revati na „Days Are Forgotten“ i „Fire“. Ipak, nije sve tako crno. Dobra je vijest što je čak i ovakav Kasabian bolji od onog imbecilnog filma koji je glumio headlinera lani.
ALT-J
Posljednjih se godina na festivalu pod obavezno pojavi i netko iz hype ladice. Prije dvije godine su tako davili smrtno dosadni Of Monsters of Folk, a ove je godina priliku da ubije život i veselje u ljudima i čovječanstvu dobila megaprecijenjena engleska gnjavaža zvana Alt-J.
Kakvi su to razigrani i vrckavi pustolovi puni duha, govori i priča o stvaranju imena benda. Inspiraciju su, kaže legenda, pronašli u grčkom slovu 'delta'. Naredba 'alt-j' na Apple računalima daje slovo 'delta', a koje u matematici označava promjenu. I to je to. Urnebesno, zar ne?
Alt-J sviraju mlitavi i metiljavi miks indie rocka, popa, hip-hopa, world musica, trip-hopa i elektronske glazbe, kurca i palca, a specifični vokal Joea Newmana na trenutke postaje preunjkav čak i za standarde koje je postavio Thom Yorke iz čije bilježnice dečki jako vole prepisivati.
Zahvaljući neumjerenom stvaranju hypea britanskih glazbenih medija, prvi studijski album, "An Awesome Wave", prodan je u više od milijun primjeraka, dok im je drugi album slabi i sterilni "This Is All Yours" 2015. godine nominiran za Grammyja u kategoriji najboljeg alternativnog glazbenog albuma, premda je, osim što nije dobar, alternativan koliko i Kasabian ili Kings of Leon.
PROGNOZA: Alt-J je precijenjen bend, ali u nekom zatvorenom prostoru još bi to nekako možda i funkcioniralo. Na polju, međutim, njihova nja – nja glazba definitivno nema smisla. Ipak, nema straha, dovoljan će broj ljudi s pomno pripremljenim „jebote, kako je ovo cool, super, ono, kuiš“ facama, u početku zamišljeno klimati glavom i trpjeti, ali kako sve bude odmicalo i tonulo u dosadu, a ne brinite, hoće, entuzijazam će splašnjavati čak i njima.
MICHAEL KIWANUKA
Michael Kiwanuka je mlad, prilično uspješan i naočit, ima onu pažljivo uzgojenu hardenovsku (ili isilovsku, ako baš hoćete) dugu rudlavu bradu, ima lijep glas i ugodan, soulom obojeni glazbeni izričaj u kojemu ima mjesta i za sasvim fine gitarske solaže. Michael ima dva albuma, prvi „Home Again“ iz 2012. je onako, pristojan i ne pretjerano dojmljiv, dok je drugi, „Love & Hate“ iz 2014. nešto bolji. Michael je zapravo sasvim OK, ali ima i jedan problem. To što on izvodi zahtjeva pažnju publike, ne trpi pijani žamor i općenito, nikako se ne slaže s poljem i pijanim festivalskim površnim gledateljima. U Tvornici bi to bilo najbolje vidjeti, lijepo bi leglo i u Ciboni, ali šume, jezera i poljane nisu saveznik Kiwanuki.
PROGNOZA: Bude li nastupio dovoljno rano i pred trijeznom, makar i malobrojnijom publikom, Kiwanuka bi mogao proći sasvim solidno. Zakači li ga kasniji termin kada alkohol odradi svoje, žamor će ga nadglasati i učiniti suvišnim.
FLOGGING MOLLY
Legenda kaže da su Flogging Molly – irsko-američka, keltska-punk sedmorka, svirali barem jednom u kvartu svih stanovnika Hrvatske u svojim bezbrojnim pohodima u ove krajeve. Dobro, to možda i nije posve točno, ali ovdje su svakako bili dovoljno puta da imaju pravo tražiti državljanstvo. Flogging Molly postoje od 1997. godine kada su se okupili u Los Angelesu, a sviraju ono što svira još milijun sličnih irskih, irsko – američkih i irsko – inih bendova kojima uvijek još malo fali da postanu Dropkick Murphys ili Pogues, ali to nekako nikada ne uspiju.
Naravno da su i Flogging Molly, zar ste sumnjali, već svirali na INmusicu, a i možete se kladiti da im ni ovaj nastup neće biti posljednji, posluži li ih zdravlje. U međuvremenu će vjerojatno svratiti i do vas i, pustite li ih u kuću, svirati vam u sobi ili kupaonici.
PROGNOZA: Prošli su put Flogging Molly svirali kasno na najzabačenijem stageu i bili su OK za te standarde, onakvi kakav i treba biti bend za veselice, vjenčanja i maturalne zabave. Tko to voli bit će zadovoljan i sada, plesat će ekstatično, a bude li kiše, past će od sreće u blato i zasrati si odjeću. Ostali će se držati podalje i malo pomalo evakuirati na druge nastupe.
SLAVES
Nakon što su objavili fantastični prvijenac „Are You Satisfied?“ koji je u izboru ovog portala proglašen najboljim albumom 2015. sjajni engleski dvojac Slaves, pogodili ste, nisu bili dio lineupa INmusic festivala. Da bi se dokopali Jaruna morali su snimiti slabiji drugi album „Take Control“ i sada, kada je uzbuđenje oko njih unekoliko splasnulo, uspjeli su proći te oštre kvalifikacije. Nema veze, Slaves su doista fantastičan bend uživo i jedan od tek tri ili četiri koje ove godine doista apsolutno treba vidjeti. Premda su na stageu samo dvojica, furiozno i moćno prolaze kroz svoje nabrijane himničke dizalice i razvaljuju sve pred sobom. Jebeno dobar bend, jedan od najuzbudljivijih koji su posljenjih godina zalutali na INmusic.
PROGNOZA: Slaves su idelan bend za kasniji nastup, kada se već dovoljno popilo pa da se alkohol izbaci skakanjem i znojenjem. Poznavajući organizatorov dirljiv manjak talenta za sastavljanje satnice, ne bi čudilo da svoj nastup odrade pod suncem i pred rijetkim gledateljima, što bi bilo vrlo tužno. Kako god, znatno bi ih bolje bilo vidjeti u nekom klubu ili barem na Šalati umjesto Duran Duran, koji zaslužuju polje i fino bi legli u ovaj otužni lineup, ali jebiga, svijet nije savršen.
REPETITOR
Da ponovim ono što svi znaju: Repetitor je najbolji, najjuzbudljiviji i uživo najmoćniji bend na ovim prostorima, pa i šire, te čudesni koncertni stroj koji baš nikada ne može zakazati. Repetitor ima tri izvrsna albuma, milijun utakmica u nogama, a svaku novu igraju sa srcem i strašću kao da je finale Lige prvaka. Repetitor su, osim što su svirački moćni, i vizualno vrlo atraktivni na pozornici. Unatoč svemu tome i činjenici da mi je to jedan od najdražih bendova uopće, doista ne vidim smisao njihovog nastupa na ovogodišnjem INmusicu.
Repetitor su na festivalu svirali prije dvije godine i bili uvjerljivo najbolji u onom otužnom lineupu. U međuvremenu su u Zagrebu i okolici svirali redovito i često, a nakon što su objavili album, trijumfalno su ga promovirali u prosincu na fenomenalnom koncertu u punoj Tvornici. Prije nekoliko dana svirali su i u Zaboku nadomak Zagreba. Poziv na INmusic tipičan je primjer otužnog ziheraštva ovog festivala i jahanja na valu popularnosti genijalnog Repetitora.
PROGNOZA: Repetitor će uz Slaves, Public Service Broadcasting, St Tropez i Throes + The Shine biti najuzbudljivije što će se moći vidjeti na festivalu i bez problema će pomesti sve headlinere. Uspjelo bi im to i u puno jačoj konkurenciji, a s ovim mlitavcima to će biti lagan zadatak.
PUBLIC SERVICE BROADCASTING
Public Service Broadcasting, dvojac nastao 2010. godine u Londonu kada se multitalentiranom J. Willgoose, Esq., pridružio bubnjar Wrigglesworth, uzbudljiv su spoj indie/elektronike u koju su utkani audio isječci starih informativnih emisija i propagandnih materijala popraćeni hipnotičkim vizualnim projekcijama. Njihov debitantski album "Inform-Educate-Entertain" izdan 2013. godine dobio je odlične ocjene od strane kritičara, a drugi album, također vrlo dobri "The Race for Space" izašao je 2015. godine.
Public Service Broadcasting, na festival su upali ni krivi ni dužni, skoro pa preko veze, jer dolaze u sklopu Europavox projekta čiji je INmusic partner. Europavox projekt sufinanciran je od strane Europske komisije kao važan program za poticanje međueuropske suradnje i doprinos suvremenoj kulturi i glazbi, javnom zagovaranju bogatstva i raznolikosti interkulturalne europske baštine.
PROGNOZA: Bilo je malo neobično vidjeti tako svjež i dobar bend u lineupu festivala, ali, dobro,treba zahvaliti Europavoxu jer bez njih Public Service Broadcasting vjerojatno ne bi vidjeli. Koliko god je dobro što će biti u Zagrebu, šteta je što ovaj odličan bend neće svirati u nekom za svoj glazbeni izričaj primjerenijem prostoru, ali, već smo rekli, život nije uvijek pravedan.
TH LEGENDARY SHACK SHAKERS
Neka vas ne prestraši to što iskusni Th` Legendary Shack-Skackersi zvuče kao milijun američkih južnjačkih birtijaških bendova, a ponekad i kao Ten Years After na steroidima, riječ je o vrlo zabavnom i potvrđenom live bandu koji u kućici ima devet albuma, od kojih su barem dva, „Belive“ iz 2004. te „Agri-dustrial“ iz 2010. čak i vrlo pristojni.
Ono što ti živahni likovi iz Kentuckyja sviraju uzbudljiva je mješavna southern-gothica, rock’n’rolla, rockabillya, bluesa i countryja, a live nastupi njihovo su najjače oružje.
PROGNOZA: Th' Legendary Shack Shakers poznati su po svojim intenzivnim turnejama i uzbudljivim nastupima, a premda su bend koji se najbolje osjeća u prostorima poput Močvare ili čak i manjima kakav je Mali pogon Tvornice, ne bi smio zakazati ni na polju.
DANKO JONES
Iskusni kanadski hard rockeri Danko Jones, ovdje su zato da bi se lineupu dodao još jedan žanr, festivalu nešto nove i drugačije publike, a organizatoru dodatnu kunu – dvije od naivaca koji će biti spremni platiti skupu kartu da bi vidjeli jedan jedini bend iz omiljenog im žanra. Izbor je, ruku na srce, mogao biti i nešto bolji, jer premda su na sceni od 1999. i imaju iza sebe čak 11 albuma Danko Jones baš i nemaju u kućici ništa po čemu bi ih trebalo posebno upamtiti i platiti samo za njihov nastup.
PROGNOZA: Svoj hard`n`heavy arsenal sa svim njegovim poznatim klišejima Danko Jones će odraditi u nekom ranom terminu za entuzijaste i rijetke namjernike. Riječ je o nemaštovitom i neoriginalnom, ali pouzdanom live bendu koji će ljubiteljima takvog zvuka dati sve što vole, a ostali će blejati okolo i hvatati zjake.
ST TROPEZ
Nizozemski St. Tropez, garage-punk četvorka iz Amsterdama, još su jedan bend koji dolazi u sklopu Europavox projekta i koji zvuče bolje, življe i uzbudljivije od svega čega su se sami domislili organizatori INmusica. U kolovozu 2016. godine objavljen im je hvaljeni debitantski album St.Tropez , dok im je u veljači ove godine obljavljen EP "Debate".
PROGNOZA: St Tropez su uvjerljivi uživo i bit će to dobar i napucan nastup u popodnevnim satima za rijetke namjernike koji će se tada zateći na Jarunu. Bude li sreće, čut će ih i netko normalan pa ih, poput My Baby, dovesti u Hrvatsku na pravi koncert.
HAUS
HAUS je nastao kada su se Sam Kelly (prateći vokal i gitara), Daniel Hylton-Nuamah (gitara), Ellis Mortimer (bas gitara, klavijature i prateći vokal) i Lyle Simpson (bubnevi) upoznali za vrijeme studija na Institutu za suvremenu glazbu. Nakon što su proveli neko vrijeme stvarajući glazbu kao četvorka, prvo na klavijaturama, a kasnije i kao vokal i gitarist, pridružio im se Ashley Mulimba.
Iz festivalskog promo materijala nećete, doduše, otkriti gdje se sve to dogodilo (btw, u Londonu), ali dobro je da su se našli, jer glazba koju sviraju prilično je uzbudljiva, zarazna i plesna. Da, da, shvatili ste već, i HAUS na festival dolaze jer ih je netko izvana preporučio i tu poslao, a radi se o ETEP programu (European Talent Exchange Programme) koji promiče mobilnost europskih glazbenika pa ma što to točno značilo.
PROGNOZA: HAUS zvuče jako dobro, razigrano i plesno, na trenutke podsjećaju na Foals, a znaju li svoje pjesme dobro izvesti uživo, pa još i s dozom improvizacije, imaju potencijala napraviti tulum na tragu onog kakav su svojedobno znali prirediti !!! Ovo bi mogao biti jedan od boljih nastupa na INmusicu.
BOOKA SHADE
Booka Shade njemački je duo čiji su članovi Walter Merziger i Arno Kammermeier, veterani frankfurtske elektronske scene. Glazbenu karijeru započeli su u Frankfurtu, na početku orijentirajući se na synth-pop i vrlo brzo pridobili velik broj obožavatelja. 2002. godine osnovali su sada već legendarnu dance izdavačku kuću Get Physical Music koja im je postala platforma za objavljivanje vlastite glazbe.
Booka Shade objavili su šest studijskih albuma; „Memento“ (2004), „Movements“ (2006), „The Sun & the Neon Light“ (2008), „More!“ (2010), „Eve“ (2013) i „Movements 10“ (2016). Njihov najnoviji studijski album "Galvany Street" izašao je u travnju 2017. godine. Nisu svi albumi dobri, ima tu i uspona („Movements“, „Eve“), ali i teških padova („The Sun & the Neon Light“).
PROGNOZA: Booka Shade su sasvim logičan odabir za Dimensions festival ili tako nešto, ali u lineupu INmusic festivala izgledaju kao uljez odnosno onoliko prirodno koliko izgleda Bandić kada prošeta festivalskim prostorom. Opet, s obzirom na sve ostalo, neka i njih tu, kad su mogli S.A.R.S., što ne bi i oni.
WORLD MUSIC
KEL ASSOUF
Kel Assouf okupili su se 2006. godine u Bruxellesu oko nigerijskog glazbenika Anana Harouna. Nakon objavljivanja debitantskog albuma Tin Hinane 2010. godine, Anana je započeo suradnju s tuniškim producentom Sofyannom Ben Youssefom. Anana i Sofyann stvorili su jedinstven tradicionalno-moderan zvuk, istovremeno hipnotičan i “težak”. Uskoro su se skupini pridružili basist Mat Mirol, bubnjar Olivier Penu i pjevačica Toulou Kiki koja je zvuk Kel Assoufa obogatila za vitalan ženski element, tipičan za tuarešku kulturu.
Kel Assouf, što na jeziku saharskih nomada znači nostalgija i sin vječnosti, svoj identitet izgradili su oko dvije ideje: borbe protiv diskriminacije i promocije tuareške kulture.
PROGNOZA: Kel Assouf spajaju tradicionalnu glazbu i rock na način kako to rade poznatiji i slavniji Bombino ili Tinariwen, što je dobar način i apsolutno pohvalno, a tko voli spomenute poznatije Afrikance, uživat će i u glazbi Kel Assoufa. Iskustvo ranijih godine kaže da je to tek šačica zainteresiranih.
THROES + THE SHINE
Throes + The Shine zanimljiv su spoj rocka i kudura – jedinstvenog glazbenog stila i plesa stvorenog 1980-ih u Angoli i karakterističnog po svom energičnom i izrazito plesnom tempu. Rezultat ove egzotične mješavine sasvim je novi zvuk – rockduro.
Throes (rock duo) i The Shine (kuduro vokali zaluđeni rapom i R&B-om) okupili su se 2011. godine u Portu. Njihov prvi album "Rockduro" objavljen je 2012. godine, a 2014. godine objavljen je njihov drugi album "Mambos de Otros Tipos" koji su predstavili na velikim festivalima poput Rosklidea, Lowlands, Rock en Siene… Njihov treći album "Wanga", objavljen je 2016. godine, a na njemu su uz već prepoznatljiv zvuk rockdura eksperimentirali i s elektronikom što je njihovu zaraznu, neobuzdanu energiju podiglo na još višu razinu.
PROGNOZA: Throes + The Shine su potencijalno najveseliji i najživlji nastup INmusica. Ovo bi netko s malo osjećaja stavio na srednju pozornicu u kasnijem terminu, ali nekako se bojim da ih ipak čeka lipanjska sunjara na prašnjavom polju ili popodnevna kiša pred šakom onih s boljim ukusom.
DOMAĆE I REGIONALNE SNAGE:
DARKO RUNDEK
Darko Rundek će nastupiti s pravim bendom na glavnoj pozornici INmusic festivala i to je istodobno i dobra i manje dobra vijest. Dobro, jer je Rundeka uvijek lijepo vidjeti na sceni s ozbiljnim bendom, a manje dobro jer mu na velikom polju definitivno nije mjesto, pa ma kakav bend okupio. Glazbena karijera Darka Rundeka započela je 1979. godine u sjajnom i neprežaljenom Haustoru čija je glazba obilježila zagrebačku, ali i cjelokupnu glazbenu scenu bivše Jugoslaviji. Početkom 1997. godine objavio je prvi samostalni album "Apokalipso" na kojem je kroz suradnju s oko 20 glazbenika predstavio jedinstven, osebujan zvuk kojeg je njegovao i na kasnijim albumima u raznim kombinacijama, samostalno ili s Cargo Orkestrom odnosno Triom. Na INmusic Rundek dolazi s novim projektom Apocalypso Now, odnosno albumom „Apokalipso“ koji izlazi remasteriran na dvostrukom vinilu i u bogato opremljenom boxu sa nikad objavljenim snimkama Haustorovih "Dovitljivih malih čudaka" iz 1990. godine. To će Rundek obilježiti ograničenom serijom koncerata sa za tu priliku okupljenim sedmočlanim bendom.
PROGNOZA: Bit će to nostalgično putovanje vremeplovom za srednjovječnu publiku, koje bi bilo idealno za srednju pozornicu. Veliko polje odlično je samo za ubiti čaroliju Rundekove glazbe.
THE STRANGE
Odlični The Bambi Molesters i multitalentirani Chris Eckman (lider legendarnih The Walkaboutsa) udružili su kreativne snage davne 2004. godine, a rezultat te suradnje je sjajan bend – The Strange. Debitantski album benda, odlični „Nights of Forgotten Films“, objavljen je u ljeto iste godine, a nakon desetogodišnje pauze i povratničkog nastupa u prosincu 2016. godine, The Strange se vraćaju u studio i rade na svojem drugom studijskom albumu.
PROGNOZA: Na nedavnom nastupu u Vintageu The Strange su zvučali odlično i moćno, a pjesme s njihova prvijenca nisu izgubile baš ništa s protokom vremena. Jednako će dobro zvučati i ovdje.
THEM MOOSE RUSH
Bjelovarski prog rockeri Them Moose Rush nedavno su već svirali na INmusic festivalu i bili su dobri, zapravo čak i jako dobri, pa nema razloga da i sada ne budu. Ukratko, apsolutno ih vrijedi vidjeti i podržati.
ZOSTER
Zoster je mostarski reggae bend nastao 2000. godine, a njegovi članovi smatraju da je upravo reggae glazba idealna za prenošenje poruka tolarancije, mira, progresivnosti, afirmacije, ljubavi, a ponekad i edukacije, za koje smatraju da su prijeko potrebni u regiji u kojoj je prema njima svake agresivnosti, pa čak i u glazbi, previše. I tak...
GATUZO
Gatuzo su 2004. godine osnovali dvojica prijatelja iz srednjoškolskih dana Damir Trkulja Šiljo (gitara, vokal) i Goran Martinjak (bubnjevi). Gatuzo iza sebe imaju stotine koncerata, a i stalno su tu negdje na rubu ulaska u višu ligu, ali do sada im to još uvijek nije uspjelo.