Nakon dva odlična najavna singla, radiofoničnih i neodoljivo zaraznih „Danas smo Happy“ i „Roadie“ te dugog i temeljitog završnog peglanja, Mayales su napokon objavili svoj treći album nazvan „Simbol za Sunce“. Bend je nakon hvaljenog albuma „2“ iz 2012. godine promijenio postavu, standardnom autorskom dvojcu i jezgri benda, vokalu Petru Beluhanu i gitaristi Vladi Mirčeti, pridružio se drugi gitarist Luka Geček, a za producente albuma odabrani su dokazani majstori Jura Ferina i Pavle Miholjević i to je sve skupa puno obećavalo i dalo je naslutiti novi dobar ubod.
Poznavajući Vladinu sklonost psihodeliji i bendovima poput King Gizzard & Lizard Wizzard ili Tame Impale, i znajući da kombinacija s talentiranim i dokazano dobrim Gečekom mora donijeti drugačiji i bogatiji gitarski zvuk, pa još i nakon odličnih najavnih singlova, očekivao sam jak album, ali ovo što su Mayalesi postigli na „Simbolu za Sunce“ premašilo je baš sva očekivanja. Riječ je, naime, o jednom od najoriginalnijih i najboljih albuma na ovima prostorima i to ne samo ove godine, nego u povijesti domaće popularne glazbe.
„Simbol za Sunce“ je veličanstvena i katkad predivno nepredvidljiva, ali uvijek besprijekorno složena čarobna vožnja kroz povijest rock and rolla i popularne glazbe, gdje se na savršen način spajaju psihodelija i harmonije američke Zapadne obale i Velike Britanije s kraja 60 – ih godina prošlog stoljeća sa savršenim indie pop melodijama uz dozu psihodelije iz današnjeg doba, tvoreći vrlo dojmljivu cjelinu i savršeni sountrack proljeća i ljeta.
Od prvog takta neodoljive i nježno sanjive „Među tajnim tajnama“ Mayales započinju svoje impresivno glazbeno putovanje tijekom kojeg nema ni trenutka pada u kvaliteti. Bend jednako suvereno i vozi kroz življu prvu polovicu albuma sa stvarima poput „Danas smo Happy“, „ Malene“, „Roady“ s gošćom Terezom Kesovijom ili „Bum, Bum, Bum“ kao i kroz laganice kakve se nalaze na njegovoj drugoj polovici, poput izvrsnih „Simbol za Sunce“, gospelom prožete „Dođi tu“ ili „Most“.
Mirčetine i Gečekove gitare na čitavom albumu zvuče izvrsno i čvršće nego ikada ranije, neki su rifovi i riješenja doslovno briljantni, a Beluhanov vokal kojemu, priznajem, nisam bio baš uvijek sklon, savršeno se uklopio u ovakvu zvučnu sliku. Ferina i Miholjević napravili su sjajan posao sa zvukom benda, a jednako je impresivna i omotnica albuma, djelo Dalibora Barića. Mayales će album promovirati 25. svibnja u Vintageu i to je nastup kojega bi bila ludost propustiti. Ovaj materijal ima ogroman koncertni potencijal i bit će jako zanimljivo vidjeti kako će to izgledati uživo.
Nakon sjajnih albuma, Jonathana i Irene Žilić te odličnog novog My Buddy Moosea koji još čeka na objavljivanje, niz izvrsnih domaćih uboda nastavili su i Mayales, pa se već sada, samo na osnovu toga, može reći da je 2017. fantastična glazbena godina koja bi, nastavi li se ovako, po kvaliteti mogla nadmašiti i legendarnu novovalnu 1981. Drugo je pitanje ima li u ovom tužnom kretenlendu, cijepljenom od dobrog ukusa, dovoljno publike za takvu eksploziju talenta i kvalitete. Kako god bilo Mayalesov album zaslužuje čistu desetku i najtopliju preporuku.