Leikauff je napravio 'fusion' album u kojem se osjeti i retro Chick Corea iz razdoblja 'Return to Forever' i današnja klupska glazba i smooth jazz i funk i boogie i bossa nova. Eklektično i vrijedno pozornosti
Možda će ispasti kako se stalno, kao, nešto iznenađujem, ali… Prvi samostalni album Jurice Leikauffa 'Rush' još je jedna pojava na domaćoj glazbenoj sceni koja me, iskreno, vrlo pozitivno iznenadila. Znao sam da ga priprema, znao sam da to radi dugo i temeljito, a kad sam ga dobio u ruke i stavio u cd-player opet sam ostao zatečen. To je, kvragu, nešto vrlo ozbiljno, zahtjevno… I svjetski…
Sam je Leikauff komponirao, aranžirao i odsvirao – zajedno s dvadesetak vrlo relevantnih glazbenika koje je okupio – devet instrumentala, što mu je donijelo i nominaciju za Porina u toj kategoriji. U čemu je 'kvaka', gdje je tu ono moje iznenađenje? Pa… albumom 'Rush' je Leikauff nakon dvadeset godina vrlo aktivnog prisustva na sceni – uglavnom djelujući iz pozadine, u polumraku sjedeći za klavijaturama - pokazao što mu je prava glazbena ljubav.
Čovjek koji je svirao i s pokojnim Dinom Dvornikom, a posljednjih je petnaestak godina stalni član 'Prljavog kazališta', sudjelujući onako usput i na mnogim drugim raznorodnim projektima, te diplomirao na jazz konzervatoriju u Klagenfurtu, napravio je 'fusion' album u kojem se osjeti i retro Chick Corea iz razdoblja 'Return to forever' i današnja klupska glazba i smooth jazz i funk i boogie i bossa nova. Eklektično i vrijedno pozornosti.
Zašto si čekao tako dugo na objavljivanje svog prvog samostalnog albuma? I trebamo li ga smatrati izdvojenim incidentom ili naznakom daljnjeg djelovanja u tom smjeru?
- Iskreno, nisam stigao. Budući da sam potpuno posvećen dužnostima jednoga glazbenika u ovom teškom svijetu, jednostavno nisam htio svoj vlastiti projekt tretirati sa manje pažnje nego neki tuđi i stoga sam čekao da sakupim dovoljno kvalitetnog vremena da napokon prionem na snimanja i preslušavanja mog vlastitog materijala.
Osim toga, mislim da i nikada nisam bio spremniji za ovako nešto. Kompozicije su dovoljno "odležale" i zaista je svaki ton promišljeno stavljen na svoje mjesto. Jedna od skladbi je čak starija od 20 godina.
Album je i glazbeno retrospektivno pregled moga glazbenoga života. Žanrovi kroz koje sam prolazio i prolazim nastupajući s raznim glazbenicima u svim mogućim i nemogućim uvjetima...
Naravno da ovo nije izdvojeni incident. Svaki autor ponekada ima potrebu uzeti stvari u svoje i samo svoje ruke pa vjerujem kako ću kroz maksimalno dvije godine ponoviti ovakvo putovanje sa svojim dragim kolegama i prijateljima.
Što to znači biti nominiran za Porina, možda ga i osvojiti 17. ožujka? Znam da kao glazbeni insider nemaš pravo reći kako je Porin devalvirao, ali… za mene, glazbenog outsidera, na našem malom tržištu stalno se vrte ista imena i sve skupa ima više forme nego sadržaja.
- Porin se oduvijek poštuje u našoj struci, pa je uvijek velika čast biti u krugu odabranih. Svake godine sa zanimanjem pratim nominacije i veselim se uspjehu kolega. Budući da djelujem i kao studijski glazbenik, sudjelovao sam na mnogim albumima koji su nagrađeni Porinom ili su bili nominirani za isti. Tako se ove godine u istoj kategoriji "natječem" s Igorom Geržinom kojem sam snimao klavijature na zadnja dva diskografska uratka, a zadnji mi je izravna konkurencija na ovoj dodjeli. Tu su i Singrlice, ženski vokalni ansambl iz Samobora sa funky-etno albumom, "Mačke Live" iz Routea 66 i sve me to skupa kao glazbenika jako veseli jer moj rad prisutan.
Naša glazbeno instrumentalistička scena nije velika, ali obiluje gomilom kvalitetnih muzikanata, autora, pa nije čudno da se neka imena pojavljuju češće. Kvalitetni ljudi neprestano rade pa ih se možda lakše vidi.
Sadržaj je po meni vrlo šaren, samo treba znati gdje potražiti. Eter nije nužno indikator stvarnoga stanja na sceni, terenu i tržištu.
Kakva je pozicija vrhunski obrazovanog glazbenika kakav si ti na našoj sceni? Ne isključivo glazbenoj nego civilizacijskoj? Aludiram na česta susretanja po zagrebačkim klubovima gdje glazbenici tezgare svirajući (i) ono za što pretpostavljam da u miru svojih domova ni u ludilu ne bi slušali.
- Tko želi raditi, radi! Imao sam tu privilegiju da sam oduvijek mogao birati što ću svirati i s kime. Rijetko sam bio u situaciji da mi se okreće želudac od repertoara.
Kako sam dugogodišnji član Prljavog kazališta nastupao sam na ogromnim pozornicama pred tisućama ljudi, ali s jednakim guštom sam svirao i u klubu ili u dnevnoj sobi na tulumu kod prijatelja. Prljavci su jedna genijalna škola koju sam prošao i još je prolazim,a na svakom našem koncertu pronađem neki novi moment koje me obori s nogu.
Ponekada glazbenici uzimaju zdravo za gotovo svoj dar i koriste ga onoliko koliko je potrebno da bi preživjeli, zaradili i pri tome se dobro zabavili. Prodaju talent za novce, instantno. Dogodi se tada da su frustrirani i nesretni jer se nisu realizirali onako kako su to zamišljali. Valjda kada dovoljno puta pređeš preko toga više ti i ne smeta koju glazbu sviraš nego samo sviraš. To je jedno malo prokletstvo svakome tko voli svirati,a vrijeme brzo prolazi… Glazba nije posao od osam sati dnevno. Ona ne izlazi iz glave nikada i nemaš se kamo sakriti. Ni ne želiš se sakriti , hitaš joj u susret i jedva je čekaš.
Što, uostalom, ti slušaš u miru svog doma?
- Zaista ovisi o raspoloženju. Ukus mi je šarolik,od funka do jazza,od klasike do dječjih pjesmica. Kako mi dođe... U automobilu najčesće slušam nove materijale koje spremam ili dobijem od kolega na preslušavanje, a u miru doma pažljivo biram koja ce mi nijansa obojiti jutro. Volim početi dan s Wonderom, Beatlesima, Princeom, Milesom, Coltraneom...stvarno ovisi.
Često mi se vrti po glavi "nešto od sinoć" s nastupa pa imam potrebu sjesti za klavir i prosvirati. Ustvari kada bolje sve to sagledam, kod kuće manje slušam, a češće sam za klavirom i sviram ono sto bih htio čuti.
Pitanje svih pitanja je ovo: kako zaustaviti poseljačivanje glazbenog ukusa nacije, i postoji li neki način da se nacija natjera na slušanje 'Rusha', ili benda Chui, ili Matije Dedića, ili generacije mladih kantautorica, ili Igora Geržine, ili Jonathana, ili, općenito, bilo što s bogate domaće scene što ne koketira s visokim štiklama, pomno depiliranim bedrima i dubokim dekolteima?
Iskreno, malo mi je dosta i te "pametne' glazbe. Odgojen sam da poštujem formu i glazbeni oblik u službi estetike. Svako prepametno i predugo izlaganje na albumima ide mi na živce,zamara me i izgubim strpljenje.
Umjetnici koji su sistematični poput Matije ili Geržine su rijetkost, kako kod nas tako i u svijetu. Radeći s Igorom Geržinom, Dvornikom ili Prljavcima stekao sam osjećaj za mjeru. Kako zaokupiti osobu koja sluša.
Te sitne vještine iskoristio sam pri kreiranju vlastitog albuma, a uklopiti različite karaktere gostujućih glazbenika u moj film bilo je neprocjenjivo iskustvo. Jedan svojevrsni vatromet izvrsnosti dragih kolega, hvala im! Imam vjere u publiku i konzumente naših glazbenih proizvoda, a kako god bilo siguran sam da neće biti tišina...