Nakon raskošne i zadivljujuće parade kiča na Zakovom koncertu u Areni koja se nakon do sada neviđeno duge i intenzivne reklamne kampanje Styrijinih izdanja, usporedive možda tek sa strastvenim angažmanom Hanza medije u korist Plenkovića i HDZ-a, te rijetko zabilježenog dijeljenja besplatnih ulaznica, ipak nekako napunila, Zagreb se vratio koncertnoj rutini, što u prijevodu znači sjajnim malim koncertima za malo ljudi.

Ravno godinu dana nakon sjajnog zagrebačkog premijernog koncerta u Močvaru su se tako vratili philadelphijski Beach Slang, a s njima ponovno i domaći ESC Life u ulozi predgrupe. U tih godinu dana Beach Slang su snimili briljantan, melodičan i maksimalno napucan drugi album „A Loud Bash of Teenage Feelings”, jedan od najboljih 2016. godine, a riješili su se i malog debelog gitarista koji je dobio otkaz nakon što se otkrilo da je prije četiri godine sudjelovao u seksualnom zlostavljanju.

Zlostavljača Gallega je zamijenila krhka, ali vrlo kompetentna Aurore Ounjian, a bend je dobio i novog bubnjara i to nekadašnjeg člana The Afghan Whigs, briljantnog Cullyja Symingtona, pa to sve skupa sada zvuči još bolje, ali i izgleda znatno atraktivnije.

Naravno da bi bilo preambiciozno očekivati da se na koncertu tako uvjerljivog i dobrog benda kakvi su Beach Slang okupi veći broj publike, ali činjenica da je Močvara bila tek dopola puna svjedoči o nezadrživom metastaziranju neukusa u gradu u kojemu, božemiprosti, zabrinjavajući broj ljudi doista vjeruje da je ozbiljan punk ono što sviraju Hladno pivo, Kino klub ili Mašinko.

ESC Life su ponovno bili vrlo dobri na otvaranju. Maksimalno uvježbani s bubnjarom koji doslovno rastura, svoj su set odradili suvereno, potvrdivši da su među boljim svjetskim nastavljačima glazbenog izričaja velikih Superchunk.

A onda je napokon došlo vrijeme i za jedan od najuzbudljivijih mladih američkih bendova. James Alex ovoga puta nije bio pijan kao lani, ali to nije ni najmnje utjecalo na opuštenu atmosferu, a zahvaljući činjenici da su napokon počeli svirati po nekoliko pjesama „u komadu“ bez naštimavanja, Beach Slang su zvučali i bolje nego prošle godine.

Odlično složena setlista u kojoj su prošli praktički sve s čime raspolažu završila je s briljantnom obradom klasika Pixiesa, „Where is My Mind?“, a kako je atmosfera na koncertu baš kao i lani bila maksimalno opuštena i poticajna, James Alex se ponovno mimo plana zadržao na stageu sviravši razne obrade na veselje svih prisutnih. Baš kao i lani sve se ponovno pretvorilo u sjajan tulum. Uglavnom, bio je to još jedan odličan koncert odličnih Beach Slang, benda koji je u svojem fahu bolji i uzbudljiviji od gotovo svega što se danas u svijetu može čuti.