Od svih mitova i legendi vezanih za Rijeku vjerojatno su najotrcaniji oni koji je opisuju kao bogznakako rockerski grad.
Rijeka, nažalost, a to pouzdano znam jer sam u toj priči odrastao, baš kao i svako drugo mjesto iz ovih vukojebina uključujući i metropole, nema mnogo publike izvan seljoberskih gabarita. Ako nema nekog jednokratnog hypea, to je priča o rijetko ispunjenim klubovima i samo čudom ponekad kakvoj sportskoj dvorani. To je i u Rijeci, baš kao i Zagrebu ili bilo gdje drugdje u balkanskim zatucanim kretenistanima, rezervirano za Halida, Severinu, Rozgu, Dinu Merlina, Bobana Rajovića ili u najboljem slučaju kakav S.A.R.S. Sve drugo je intimna priča za uski krug sladokusaca.
Ipak, premda i u Rijeci seljoberi dominiraju glazbenim ukusom, postoji velika razlika u odnosu na ostatak Hrvatske. U Rijeci se oduvijek sviralo masovnije, a pogotovo žešće nego drugdje pa je tako skoro svaki riječki kvart u svakom trenutku imao više dobrih i relevantnih rock bendova nego primjerice Split u čitavoj svojoj povijesti, odnosno preciznije, više nego čitav ostatak Hrvatske i šire. Rijeka je, usporedimo li veličine gradova, tu u prednosti i pred Zagrebom.
Ono što je uvijek bilo karakteristično za riječke glazbenike, kao i sve ostale iz provincije jest činjenica da su do snimanja albuma i uspjeha uvijek morali stizati duljim i težim putem. Praktički nikada nikome (s pradavnim izuzetkom Denis & Denis i možda Fita, ali samo u Beogradu) nije uspjelo izazvati neki ozbiljniji hype pa na krilima toga kraticom osvojiti širu publiku i privući diskografe.
Nikome do pojave Jonathana koji je već svojom prvom poznatom pjesmom, sjajnom i napucanom „Maggie“, ubo hit i zakotrljao priču tako jako da je vrlo brzo nakon objave sjajnog albuma prvijenca pristojno napunio Veliki pogon Tvornice i pokorio Hrvatsku. Jonathan je po svojem glazbenom izričaju koji podsjeća na National, Interpol, Editorse, FF i slične bendove bio dobrodošlo osvježenje i odmak od omiljenih hrvatskih žanrova i izvora inspiracije, a baš kao i americanom inficirani My Buddy Moose zvučao je jednako uvjerljivo i kvalitetno kao i bilo koji od vrhunski svjetskih imena koji su ih inspirirali. Bend se nakon serije odličnih svirki, što samostalnih što po festivalima, povukao u studio snimiti novi materijal, o njima se nije puno čulo, a nakon onako visoko postavljene ljestvice s prvijencem, očekivanja su razumljivo bila jako velika, baš kao i rizik da drugi album bude razočaranje.
Napokon, ubrzo nakon fantastičnog četvrtog albuma sugrađana im My Buddy Moosea, iscurio je i novi, neuobičajeni „mini album“ Jonathana koji je snimljem u studijima York i GIS u suradnji s Matejom Zecom i Danielom Garciom. I to kakav mini album! Najprije da razjasnimo da „To Love…“ ima osam pjesama i traje 40 minuta što ga zapravo čini klasičnim albumom čak i nešto jače minutaže od uobičajene. Važnije od toga, međutim, jest da je riječ o briljantnom albumu koji zapravo po mnogočemu nadmašuje sjajni prvijenac, a da stvar bude zanimljivija Jonathan će potkraj godine objaviti još jedan ovakav „mini album“ kojega će producirati Mark Mrakovčić.
Sanjin Đukić iz LAA agency, koja brine o Jonathanu jedne je večeri bacio udicu:
„Šaljem ti novi Jonathan, pa ako ti je OK, napiši neki tekst ili recenziju. Javi kako ti se čini“.
Znao sam i prije preslušavanja da album mora biti dobar, jer ga Sanjin koji itekako kuži glazbu sigurno ne bi slao unaprijed da nije uvjeren da je riječ o jebeno dobrom materijalu.
Prva pjesma „Battles“ počinje lagano s prigušenim vokalom uz pratnju klavira i bubnja, vidi se odmah da je riječ o navlakuši i pripremi za nešto sasvim drugačije, a onda nakon dvije minute slijedi tako moćna i briljantno producirana eksplozija gitara i bubnjeva da ti je odmah jasno da slušaš još jedan riječki album svjetske razine kojeg će po svemu biti vrlo teško nadmašiti ove godine. Sjajna „Battles“ čija će snaga najbolje doći do izražaja na koncertima prelijeva se u odličnu „Coming Again“, klasičnu Jonathanovsku toplo – hladno, prigušeno – glasno, pjesmu koja joj zvuči kao logičan nastavak i odnosno dio iste cjeline.
„Leaving Here“ je lijepa „nationalovska“ laganica s laganim gitarskim pletenjem u pozadini te finim doprinosom gudača, dok je „Days“ još jedan tipični Jonathanov glazbeni rukopis koji kreće lagano pa raste prema kraju kada se uključuje i klavir.
Žestoka i plesna „Who Lies To Whom“ s prpošnim rifom koji naprosto tjera na skakanje bit će jedan od koncertnih favorita i zicera, baš kao i razigrana „Alison“ koja zatvara album. „Alison“ je zapravo pjesma koja je bila predviđena za onaj „mini album“ koji će izaći potkraj godine i koju je jedinu producirao Mark Mrakovčić s kojim će raditi taj album, ali je, budući da je bila dovršena i svima draga, u zadnji čas završila na „To Love“. I neka je, odlična je za odjavu albuma i najavu sljedećeg.
Jonathan su, da zaključim, ponovno uboli sjajan i vrlo uvjerljiv album, a neke pjesme s njega premijeru su imale na nedavnom festivalu „Brijačnica“ kada se tako jasno vidjelo koliko je bend u drugačijem filmu od svega tamo viđenog i koliko unatoč slabom zvuku moćno i uvjerljivo djeluju uživo na stageu.
Gledati tako vizualno jak bend s takvim zvukom i međuigrom gitara nakon šabloniziranog Mašinka čiji srednjoškolski punk s četiri gitare koje sve jednako prangijaju zvuči beznadno neuzbudljivo, izgledao je kao put u neki paralelni svemir. Bez obzira što su te večeri povratnički Kojoti zvučali skoro pa savršeno, a Obojeni program standardno neodoljivo, jedino je Jonathan zvučao i izgledao kao nešto što se događa u sadašnjem vremenu i izgleda kao bilo što u Londonu ili New Yorku, a to definitivno nije mala stvar. Sjajni, uzbudljivi i uvjerljivi „To Love“ koji će biti objavljen 13. veljače toliko je dobar da će Jonathanu zacementirati mjesto u samom vrhu regionalne scene, a njegov komercijalni potencijal garantira im i nastupe pred brojnom publikom. Ovo je glazba koja savršeno pristaje u velike dvorane i, zašto ne, Arene i stadione. Ukratko, kako sada stvari stoje, u 2017. Rijeka rules…