Beskrajno je nepravedno i pomalo frustrirajuće to s bendovima kakav je My Buddy Moose. Naime, kao da nije dovoljan hendikep već sama činjenica da sviraš u ovakvoj zatucanoj rupi kakva je Hrvatska, gdje je cijepljenost stanovništva protiv dobrog ukusa upravo čudesno masovna i fascinantno uspješna, talentirani su se Riječani zakačili za glazbeni žanr koji im na ovim prostorima ne garantira ništa osim da baš nikada neće moći živjeti isključivo od svoje glazbe.
My Buddy Moose sviraju izvrsnu i moćnu americanu s utjecajima southern rocka, garagea i indieja, nađe se tu i zrno alt - countryja, uglavnom, ima svega dobroga iz američke rock tradicije što u konačnici daje fantastičan rezultat, a kako su im pjesme na engleskom jeziku, bez problema može stati uz bok i svemu najboljem u svijetu što dolazi iz te glazbene priče. Tu, međutim, postoji dobra i loša vijest.
Dobro je što u takvoj priči, u kojoj nema kompromisa ni podilaženja masovnom ukusu, rad na kraju, barem kada je u pitanju netko s toliko talenta koliko imaju My Buddy Moose, rezultira sjajnom glazbom. Loša je vijest da tu u pravilu nema baš nikakve opipljive zarade, pa sve ostaje na čistoj ljubavi prema sviranju, a život se mora financirati iz nekih drugih, „ozbiljnih“ poslova.
My Buddy Moose su na sceni zapravo prilično dugo. Počeli su 2004. godine, a prvi, istoimeni, album izašao im je 2006. i odmah pokupio pohvale kritike. Ljubavne zavrzlame i emotivne turbulencije njihova glavnog autora Luke Benčića fino su se uklapale u glazbu kakvu do njih nitko nije izvodio na ovim prostorima, a besprijekorno usviran bend koji je uživo uvijek bio uvjerljiv, vrlo je brzo privukao pažnju glazbenih sladokusaca.
Drugi album „Wonderful Feeling of Emptyness“ izašao je 2010. i bio je odličan nastavak prvijenca, dok je još bolji, glazbeno žešći i napucaniji „Shine! Shine! Shine!“ iz 2013. godine bio novi korak naprijed i zacementirao vrhunsku kvalitetu benda.
My Buddy Moose su za sve to vrijeme neumorno svirali sjajne koncerte po Hrvatskoj i čitavoj regiji, i mukotrpno širili krug zaljubljenika u svoju unikatnu, dojmljivu i vrlo kvalitetnu glazbenu priču. Uostalom, Luka Benčić, Matko Botić, Ištvan Širola i Jasmin Đečević, koji od početka čine istu postavu benda, najviše pružaju baš u koncertnim nastupima i tko god ih vidi uživo, a ima barem imalo sklonosti prema rock and rollu u bilo kojem njegovu obliku, mora se nepovratno zakačiti za njihovu glazbu.
Samo snimanje bio je, tradicionalno, najmanji problem. My Buddy Moose su bend koji pjesme u studiju snima „u šutu“, uživo kao na probi i čitav je četvrti album odnosno njegova baza bio snimljen još prije ljeta 2016. za tri dana u studiju G.I.S. u Kastvu, sa snimateljem Matejom Zecom, poznatijim kao gitaristom Leta 3.
Sirovi materijal imao sam zadovoljstvo čuti još prije nekoliko mjeseci i odmah mi je savršeno legao, a nakon što sam čuo finalnu verziju albuma kojega su producirali sami članovi benda uz asistenciju Zeca te Amerikanca Matthewa Emersona Browna koji je miksao album, bilo mi je jasno da su My Buddy Moose uboli najbolji album karijere i jedan od onih koji ima potencijal postati klasikom domaće rock glazbe.
Da odmah bude jasno: da su ga uspjeli objaviti lani, četvrti bi studijski uradak My Buddy Moosea bio najbolji hrvatski album u 2016. godini, a premda je tek početak godine, već sada je izvjesno da će u namanju ruku biti jedan od najboljih tekuće godine. O da, toliko je dobar.
Album koji nema ni jednog fillera počinje izvrsnom „Wilderness Years“, koja podsjeća na briljantni Youngov klasik „Powderfinger“ uz malu dozu Stonesa, s veličanstvenom međuigrom gitara koja je oduvijek bila zaštitni znak My Buddy Moosea, a na ovom je albumu dovedena do savršentva.
Mathew Emerson Brown, kojega su angažirali na preporuku starog prijatelja i suradnika Chrisa Eckmana iz Walkaboutsa, napravio je veličanstven posao sa zvukom benda, tim impresivniji kada se zna da je sve odrađeno „na neviđeno“. Oni su mu, naime, slali snimke uz upute kako bi voljeli da pojedina pjesma zvuči, a on im je vraćao gotov proizvod.
„Letters from the Past“ je razigrana dizalica i jedna od žešćih pjesama na albumu koja uz standardno besprijekornu vožnju ritam sekcije, ponovno daje priliku za sjajno raspucavanje gitara. Ako bi trebalo tražiti asocijacije, moglo bi se reći da su tu Drive-by Truckers na najbolji način sreli My Morning Jacket.
„Terrible Place“ je također dizalica s hitoidnim potencijalom koja će uskoro ići van kao single s pripadajućim spotom. Idealna za skakutanje na koncertima pjesma završava zanimljivim „razgovorom“ gitara, a nakon tri živahne pjesme vrijeme je za promjenu tempa, odnosno usporavanje koje donosi izvrsna osmominutna „Death Row“. Kreće kao laganica s Youngovskom usnom harmonikom, a onda počinje rasti i bujati, dobiva nove, sve ljepše slojeve gitara da bi kulminirala veličanstvenom gitarskom vožnjom koja priziva najbolje trenutke My Morning Jacket, pa se odjavila istom onom nježnom usnom harmonikom s početka. Sjajna pjesma, jedna od najboljih koju su ikada napisali.
„After the Feeling is Gone“ još je jedna atmosferična Lukina ljubavna priča s laganim uvodom uz razigrane Jasminove bubnjeve, koja potom raste li ga raste do kulminacije u kojoj gitare ponovno zvuče upravo čarobno i nestvarno dobro, na trenutke čak pomalo i Gilmoreovski s „Animals“ albuma Pink Floyda. „Diferences“ je laganica s country štihom i dominantnom mandolinom uz kakvu bi se nekada na koncertima palili upaljači, dok je „Waiting“ sjajno odrađeni razigrani i prpošni duet s beogradskom kantautoricom Ivanom Smolović čiji senzualni glas na trenutke podsjeća na veličanstvenu Hope Sandoval.
„My People“ je odlična stvar koja je u opticaju već dvije godine koliko je i standardni dio koncertnog repertoara benda. Riječ je klasičnom potencijalu za hit sa sjajnim zaraznim refrenom, a u odnosu na ranije verzije i ovdje je vidljiv Brownov doprinos u tretmanu gitara odnosno mandoline i harmonike koje se uključuju kako pjesma raste. Izvrsno su se uklopili i „neuredno“ otpjevani prateći dječji vokali.
„Second Best“ je još jedna starija pjesma poznata s koncerata, moćna, s distorziranim gitarama i meni osobno jedna od najdražih na albumu.
Album zatvara petominutna lagana i atmosferična „Black Cloud“ koju u uvodu nosi Matkova mandolina, a potom raste prema kraju do raskošnog finala s klavijaturama i gitarama te lagane odjave uz mikrofoniju. Sjajno, moćno, izvrsno.
Četvrti album My Buddy Moose briljantan je uradak i jedan od onih rijetkh prokleto dobrih albuma bez slabog trenutka na kojima je vidljivo da je bend u naponu kreativne snage i da beskrajno uživa u onome što radi, a kad se stvari tako poklope rezultat je uvijeki ovako uvjerljiv. Luka Benčić sazrio je u sjajnog autora, bend je svirački besprijekoran i beskrajno uzbudljiv, a koliko im je novi materijal drag i koliko u njega vjeruju vidjelo se i na sjajnom koncertu kojega su zajedno sa The Strange odsvirali krajem prošle godine u zagrebačkom Vintageu kada se čitav nastup bazirao na novim pjesmama koje su uživo zvučale još uvjerljivije i moćnije nego na albumu.
My Buddy Moose su, da zaključim, uboli sjajan album, ali neće tu, nemojmo se zavaravati, biti rasprodanih arena, neće biti naslovnica magazina, a neće se ni radio stanice polomiti od puštanja tih sjajnih pjesama. U ovom zatucanom kraljevstvu neukusa njihov će odlični album, baš poput većine onoga što doista valja, uglavnom proći ispod radara mainstreama, koji će sliniti za nečim sasvim drugačijim i nekvalitetnijim. My Buddy Moose su prenormalni, prepametni i predobri da bi se oko njih stvarao umjetni hype, ali glazbeni će sladokusci u ovom albumu beskrajno uživati. Ako bih neku glazbu mogao nazvati naprosto nestvarno lijepom to je ova koju stvara My Buddy Moose, stoga najtoplija preporuka za njihov četvrti album i koncerte na kojima će ga promovirati.