Zagrebačka koncertna ponuda posljednjih je godina sasvim pristojna, ali vrlo se rijetko dogodi da se u jednoj večeri nude čak tri nastupa koje apsolutno vrijedi pogledati, kao što se to dogodilo ovoga četvrtka.

Riječko sisačku invaziju Zagreba izveli su Urban & 4 koji su nastupili u prepunoj Tvornici, pa Rade Šerbedžija koji je iz Rijeke doputovao održati koncert u punom Lisinskom, dok su My Buddy Moose zajedno sa The Strange, koje čine The Bambi Molesters s Chrisom Eckmanom na vokalu, svirali u Vintageu.

Radu Šerbedžiju neizmjerno poštujem kao čovjeka i umjetnika, ali njegov glazbeni izričaj baš i nije iz mog filma pa mi to i nije bila opcija. Ipak, strašno mi je drago što je Lisinski bio pun, što su reakcije na koncert vrlo pozitivne i što to sigurno neizmjerno živcira zatucane, agresivne i vječno histerične kvazi megadomoljube kojima je Rade crvena krpa.

Urban, pak, kojega sam vidio bezbroj puta (i uvijek je bio dobar) ne svira ništa što već nisam uživo čuo, ali zapravo čak i da je drugačije bez puno razmišljanja odabrao bih My Buddy Moose i The Strange, jer, em oba benda briljantno sviraju, em My Buddy Moose ima gotov novi album koji samo što nije izašao, a da je stigao izaći do kraja 2016. bio bi, barem na mojoj listi, najbolji album godine. Toliko je, naime, dobar.

Vintage je unatoč zagrebačkoj hladnoći, ostalim koncertima u gradu i činjenici da je mnoštvo studenata već otišlo u rodne krajeve na božićno obžderavanje k roditeljima, bio sasvim pristojno ispunjen raznolikom ekipom u rasponu od veterana kakvi smo Zoran Čutura i ja, do nekih sasvim mladih ljudi, koji su, čim su se tamo zatekli, dobrog glazbenog ukusa, a jamačno i pametni.  

Priznajem, slab sam na My Buddy Moose. Luka Benčić i ja smo iz istog kvarta, a u jednom smo razdoblju života bili skoro pa i obiteljski povezani. Jebiga, ja sam ga uvalio i u novinarstvo, a s obzirom na tužno srozavanje te profesije i u kakvo su se smeće hrvatski mediji pretvorili, to i nije nešto na čemu bi mi trebao biti zahvalan. I ostali članovi benda su sjajni i iznimno normalni ljudi pa kad još vidiš da sviraju, i to briljantno, glazbu koja je unatoč svojoj kvaliteti u ovim zatucanim pripizdinama vječno čuđenje u svijetu, moraš za njih navijati.

Svjesni koliko im je dobar novi materijal My Buddy Moose su nastup u Vintageu bazirali baš na njemu i zvučali su savršeno usvirano, uzbudljivo i zapravo besprijekorno. My Buddy Moose su uživo uvijek izvrsni, ali ovaj nastup im je bio jedan od boljih koje sam vidio. Jasno je vidljivo koliko bend uživa svirati nove pjesme i koliko u njih vjeruje, a premda je uvijek hendikep kada publika ne pozna dovoljno repertoar, reakcije su bile iznimo dobre. U skraćenom setu bilo je mjesta i za starije favorite, a na bisu su otprašili briljantnu obradu klasika Replacementsa „Can`t Hardly Wait“ i ponovno dokazali da možda i najbolje obrađuju tuđe pjesme od svih koji to u ovim krajevima imaju običaj činiti.

Za nastup The Strange, Vintage je već bio sasvim ispunjen odlično raspoloženom publikom i sve je bilo spremno za prisjećanje na odličan album koji su Bambi Molesters pojačani vokalom Chrisa Eckmana iz Walkaboutsa objavili pred 13 godina. I zvučali su doista sjajno, pojačani trubačem i Lukom Benčićem na klavijaturama. Uvod je bio instrumentalni, a onda im se nakon dvije pjesme na stageu priključio Eckman, zaželio publici „merry fuckin´Christmas“ i krenula je prekrasna vožnja vremeplovom koja se okončala s dva euforična bisa. Eckmanov glas i dalje zvuči izvanredno, a premda je glazbeno i aktivan na raznim projektima uključujući suradnju s afričkim glazbenicima, ne mogu prežaliti što je rasformirao The Walkabouts.

Sve u svemu, bila je to prekrasna predblagdanska večer u Vintageu i izvrsni nastupi dva sjajna benda.