Koncert Partibrejkersa u petak u Tvornici proveo sam šetajući između Velikog i Malog pogona, uglavnom stojeći u prolazu gdje se lošije čuje, ali se odlično vidi. Kad sam jednom otkrio tu mogućnost – držim je se kao pijan plota; valjda mi stariji robujemo navikama i rutini. Ali, ima logike u tom konceptu – šank je dostupniji iz Malog pogona, tamo se može pušiti, čovjek se može i malo maknuti iz gužve, jer je prostor prazan ili barem poluprazan dok svirka traje, a prije bisa i išetati na ulicu ako baš nema želju ostati do zadnje sekunde na koncertu.

A ako ima i malo sreće oni koji prolaze između Velikog i Malog pogona neće ga gurati. Ako ima i malo više sreće, prolazit će tuda i prekrasne djevojke, pa se ne mora cijelo vrijeme gledati baš prema pozornici. No, da, stojim u petak u tom prolazu držeći pivu u ruci, i kraj mene prolazi sijed čovjek nešto niži od mene s dvije pive u svoje dvije ruke, gledajući me u oči. Nisam siguran znam li ga, ali ga kucnem, pod navodnicima, jer su čaše plastične, u jednu od njegove dvije pive, oči su mu dobre, pozitivne, frajer je u dobrom raspoloženju. A na to on veli 'od kad ovo slušamo…? Od osamdesetčetvrte, osamdeset pete…? E, jesmo stari, u p…u m……u'.

Pa jesmo, stari smo, ali smo opet tu. Ili još uvijek tu. U slijedećem prolasku, moglo je biti za petnaest minuta, a moglo je biti i za tričetvrt sata, frajer mi se opet obrati, 'ima li se tu negdje za nabaviti nova prostata…?' Pripišalo mu se od onih piva, hahaha.

I odmah tada, na tom mjestu, počeo sam razmišljati o tome koliko sam puta, gdje i kada, gledao i slušao Partibrejkerse. Prvi put u Kulušiću, te osamdesetčetvrte ili osamdesetpete, negdje oko izdavanja njihovog prvog albuma, malo prije ili malo poslije. Pojma nemam kako sam završio na galeriji u društvu, danas nažalost pokojnog, rock kritičara (i još puno toga) Darka Glavana. Prva im je postava bila dvije gitare, bubanj i glas, i to je bilo opako žestoko. Dvorana nije bila puna, valjda još nisu bili dostigli svoju kasniju popularnost, ali su se prvi redovi publike pokušavali penjati na pozornicu. A Cane je one koji su bili najuporniji udarao cipelama, imao je neke velike cipele, neke cokule, i vraćao ih je u parter dobro odmjerenih šutevima. S visine i distance galerije izgledalo mi je da obje strane uživaju u toj međuigri.

Onda je uslijedila duga pauza, ipak sam se bavio sportom – i to dosta ozbiljno – a bio sam i otac i suprug (i još sam uvijek…), pa su mi neke opcije bile amputirane iz života. No, bio sam na njihovom prvom koncertu u Zagrebu nakon rata, u Aquariusu na Jarunu. To mi je deset minuta lagane šetnje od kuće, i u takvom relaksu koncert mi je ostao u sjećanju kao njihov najbolji koji sam pohodio. Krcat prostor, oni raspoloženi i nabrijani jer ponovno moraju osvajati publiku… Makar se ispostavilo da nemaju potrebe nikoga osvajati – iako je u međuvremenu izašao album 'Kiselo i slatko' (94'), nedostupan u Hrvatskoj, svi su u publici znali svaku riječ svih pjesama.

Tu mi se datumi počinju magliti i kronologija miješati, pa više ne znam što je bilo kada. Ali, bili su i u Staroj klaonici na Heinzelevoj. To je bio jedan od njihovih lošijih nastupa koji sam vidio, organizator ih je smjestio između Leta 3 i Bareta na kraju cjelodnevnog programa, a Let 3 su bili fenomenalni i 'pojeli' su ih. Cane je nešto stalno prigovarao ton majstoru, zovući ga 'ej, Betoven', više su pričali nego svirali. Taj mi je dan ostao u pamćenju jer mi je prišao neki mladić i pitao me 'jeste li vi Knego, kladio sam se s društvom?', a ja sam mu odvratio 'ne, Knego ti je onaj dlakavi, a ja sam Čutura. Imam naočale, veliki nos i velike uši, ja sam ti kao Vuk iz Crvenkapice, da znate za idući put'. I u Boogaloou nije bilo baš sjajno, na pozornicu je iz publike doletjelo nekoliko rola toalet papira, što Canetu nije baš sjelo najbolje, 'šta je ovo, jel' ovo znači da smo mi za vas prljavi Srbi…?', i samo su otaljali nastup.

Mislim da su posljednji put u Tvornici svirali prije tri godine, baš je taj dan pao veliki snijeg u Zagrebu. Predvečer je prestao padati, i imali smo pravu zimsku idilu. Supruga i ja diskutirali smo kako da dođemo do Tvornice, zatrpani auto je otpao kao opcija, a do taksija se nije moglo doći. No, na Dnevniku su javili da tramvaji normalno prometuju i odlučili smo se za tu varijantu. Ispostavilo se da je to bila ružna laž, ni prva ni posljednja u Dnevniku, i kod nas na Jarunu pruga je bila potpuno zametena. Samo je falio još onaj skitnica iz Lucky Lukea sa zavežljajem preko ramena da slika bude potpuna.

Vijećanje na licu mjesta usmjerilo nas je prema Savskoj – kroz metar snijega pješačili smo do Savske, tamo (ipak) uhvatili tramvaj, zakasnili na koncert, ali za nagradu smo dobili odličan nastup. Supruga se razbolila nakon te akcije, i dugo me optuživala zbog toga. Nadam se da neće pročitati ovaj tekst, podsjetiti se, i nanovo krenuti s optužbama.

Vidio sam ih i na INmusicu – svirali su po žarkom suncu, otvarali su program poslijepodne. Cane je u mikrofon nešto prigovarao zbog toga, ali su pred možda stotinjak ljudi pošteno odradili svoje. Taj INmusic nije za mene, već u pola osam sam mrtav pijan jer mi stalno netko gura pive u ruke, nakon čega mi je jedina misao 'krevet' i propustio sam sve 'headlinere'.

U Vintageu je bilo prekrcano, našao sam mjesto na kojem me nitko ne udara laktom u bubrege, ali s njega nisam vidio pola pozornice. No, bilo je dobro. Iznenadio sam se kad sam vidio ljude s dugim bradama u mantijama kako izlaze iz backstagea Vintagea neposredno prije no što je bend izašao pred publiku. To ih je bilo obišlo društvo iz SPC-a. A puno kasnije sam doznao i da je Porfirije, aktualni mitropolit zagrebačko-ljubljanski, Canetov prijatelj. Ono, baš prijatelj.

Bili su i predgrupa Chuck Berryju u Dvojci Doma sportova. Tom prilikom nisu svirali 'slušaj sada Džoni Džoni, saslušaj me ti…', nije zgodno da baš prije Chuck Berryja sviraju malo prerađeni 'Johnny B. Goode'. Na tom nastupu Cane je prije završnice najavio 'a sad treći dio – hitovi', što nam se ostalo u kućnoj upotrebi kao efektna doskočica. U seksu, recimo.

Evo, uspio sam se sjetiti osam odlazaka na koncerte Partibrejkersa prije ovog posljednjeg, u Tvornici u petak… Na pola tog devetog druženja s njima Cane je našao za shodno kazati 'braćo i sestre… lijepo je što ste došli…'. Tvornica je, naime, bila puna. Nekako mi je bilo toplo oko srca kad je to kazao. Mislim, rekao je 'lepo', kao što je u Domu sportova bio rekao 'deo', ali to sam si ja uzeo slobodu prevođenja za potrebe ovog teksta. Za one koji ne bi razumjeli, ili bi se osjetili pogođenima. 'Lepo' i 'deo' rekao je sa stavom i tonom pravog, autentičnog beogradskog kulova, lagano se klateći uz mikrofon za koji se drži jer bi jednostavno sjeo usred koncerta da tog mikrofona nema – toliko je 'cool'. E, sad, što je to 'kulov'… ne da mi se objašnjavati…dugo bi trajalo…  

Sigurno ja nisam jedini kojem je to bio njihov deveti živi nastup. Uvjeren sam u to da je u publici bilo i onih s više utakmica u nogama. Kako bih vam rekao… Partibrejkersi su bend koji ne može dosaditi. Oni su esencija rock'n'rolla. Kliše, ali fantastičan kliše. Uvjeren sam – da nema, tj da nije bilo Partibrejkersa, ne bi bilo ni Majki ni Kojota. Scena bi nam bila siromašnija, puno siromašnija. Mi bismo bili siromašniji duhom da ne znamo stihove 'mi ne idemo nikud i ne radimo ništa, mi smo jedna velika hipnotisana gomila'. Ili 'ne želim da živim hiljadu godina, hoću sad i hoću sve'.

Cane i Anton – uz dužno poštovanje svima ostalima koji su participirali u radu benda tijekom više od trideset godina  – doista nam uživo i isporučuju ono o čemu Cane pjeva. Sad, na koncertu, od njih se redovito dobija sve.

A za kraj, kako ne bih ispao patetičan, izguglajte tekst njihove pjesme 'Molitva', da ga ja ne prepisujem i da time ne otimam Canetu autorstvo. Makar mislimo isto.