Uh, kakva je to bila godina. Svašta se izdogađalo u glazbenoj 2016., ali ono po čemu će biti zapamćena je smrt nekolicine velikih i važnih glazbenika kao što su David Bowie, Leonard Cohen, Prince, Leon Russell, Glen Frey, Paul Kantner...
U glazbenom smislu nije se dogodilo ništa revolucionarno, nije objavljeno obilje remek djela, ali je bilo jako puno vrlo dobrih albuma, više nego u nekoliko posljednji godina. Već objavljene liste najboljih, koje se podudaraju tek u malom dijelu, pokazuju koliko je zapravo bio bogat izbor dobrih albuma i kako je svatko mogao bez problema pronaći 50 najboljih po kriteriju kvalitete i vlastitih glazbenih afiniteta. Ovaj izbor rađen je po sličnim kriterijima, dakle osobnom ukusu i uglavnom se radi o nekoj varijanti rock glazbe i svih srodnih žanrova, odnosno o glazbi koja je odsvirana i otpjevana. Stoga ovdje, osim kada je riječ o nekim crossoverima baš i nema elektronike i hip hopa. Naravno da se i u tim nišama događalo svašta dobroga, ali to je ipak neki drugi i posve drugačiji svijet.
Na ovoj listi nema ni novog Wilca jer im je album „Schmilco“ znatno slabiji od prethodnog, koji je, pak, bio znatno slabiji od onog prije njega. Zbog pada forme nema ni PJ Harvey jer mlaki i neuzbudnjivi album „The Hope Six Demolition Project“ apsolutno ničim ne zadovoljava njezine standarde. Nema ni Radioheada, jer u tek dvije ili tri pjesme na posljednjem albumu ne zvuče iritantno i naporno, a za vječni hype oko njih živo mi se jebe pa ću i dalje strpljivo čekati album koji će podsjetiti na njihovu bolju prošlost.
Biranje najboljeg albuma, odnosno broja jedan, bilo je teže nego ikada. Na kraju je to ipak Bowie, jer je opraštajući se od svijeta i vlastitog života snimio sjajan album, najbolji od pradavnog „Scary Monsters“. Istina, na prvom su mjestu mogla biti još barem tri ili četiri albuma koji su uvršteni među prvih deset tako da redosljed po kojem su albumi složeni ne treba promatrati kao fiksan i zapravo nije ni bitan. Svi su ti albumi odlični i vrijedni slušanja. Listu zatvaraju Green Day čiji album možda i nije dovoljno dobar da se tu nađe, ali nakon dugogodišnje vožnje unatrag, s „Revolution Radio“ napokon imaju uradak koji barem dijelom podsjeća na njihovu bolju prošlost i daje naslutiti da nisu još za otpad pa je to neki bonus. Ovdje su svakako zaslužili biti i još neki sjajni albumi poput onih što su ih objavili Wussy, Field Music, Bob Mould, Big Thief, King Congo & The Pink Monkey Birds, ali mjesta je samo 50 pa eto...
1. DAVID BOWIE – Blackstar
U trenutku kada je praćen hvalospjevima kritike i publike objavljen „Blackstar“, dugo iščekivani 25. album velikog Davida Bowiea nitko nije mogao ni pretpostaviti da je to veliko djelo genijalnog majstora i najbolji album kojeg je snimio nakon „Scary Monsters“, zapravo njegov svjestan oproštaj od publike i posljednje zbogom svijetu. David Bowie je otišao onako kako samo on može i zna. Potpuno iznenađujuće i drugačije od svih. Otišao je nakon jednoipolgodišnje borbe s rakom, tek nekoliko dana nakon svog 69. rođendana kada je i objavio sjajni album „Blackstar“ i doživio da mu se ponovno pokloni čitav svijet.
„Blackstar“ je snimljen samo tri godine nakon prilično blijedog albuma „The Next Day“, a za njega je Bowie, umjesto starog benda angažirao lokalne newyorške jazz glazbenike, odnosno kvartet saksofonista Donnyja McCaslina. Zahvaljući toj promjeni zvuk i stil novog albuma bili su nešto potpuno drugačije od prethodnih i u najmanju ruku zanimljivije od svega što je napravio u zadnjih 30-ak godina.
Ruku na srce u čitavoj karijeri, odnosno na 25 albuma koje je Bowie snimio, računajući i ovaj novi, bijeg od klasičnog rock`n`rolla bio je česta pojava, pa to i nije bilo neko čudo ni novost, ali nakon što je praćena odličnim i pomalo jezivim video spotom objavljena i sjajna 10 – minutna atmosferična, jazzom inficirana pjesma „Blackstar“ bilo je jasno da je riječ o doista nečem posve drugačijem, a tek kasnije će se ispostaviti kakvo je zapravo značenje imala ta pjesma i spot. Je li onda „Blackstar“ jazz album? Naravno da nije, ali angažiranje jazz glazbenika na albumu koji je premda prošaran utjecajima od jazza preko soula, kraut rocka, hip hop beatova i koječega drugoga, uvijek nepogrešivo Bowievski, bio je pun pogodak i presudno je utjecalo na kvalitetu albuma.
Album ima samo sedam pjesama i napokon, prvi puta nakon „Scary Monsters“, riječ je o ujednačenom djelu bez slabog mjesta ili fillera. „Blackstar“, treba i to reći, nije album na koji se pada na prvo slušanje, dapače, riječ je o tipično Bowievskom, ponekad naizgled hladnom, ali iznimno kompleksnom, atmosferičnom, slojevitom i fantastično odsviranom djelu koje na svako novo slušanje zvuči sve bolje. Gitara je potisnuta u drugi plan, u istaknutoj je ulozi tek u završnoj „I Can`t Give Everithing Away“, ali je gitarske čarolije koje su svojedobno proizvodili Adrian Belew ili Robert Fripp zamijenio impresivni McCaslin sa svojim fenomenalnim saksofonom.
„Blackstar“ je Bowiev velik i impresivan povratak u formu i istodbno veličanstven oproštaj od svijeta u velikom stilu. Sačekao je izlazak svog sjajnog albuma, još jednom posljednji put uživao u potvrdi svoje genijalnosti i dubokom naklonu svih koji su ga voljeli i otišao onako kako je najbolje znao. Kao glazbeni genij i neponovljiva legenda.
2. KING GIZZARD AND THE LIZARD WIZARD – Nonagon Infinity
„Nonagon Infinity“ je ako ne najbolji, a onda svakako3. najoriginalnije smišljeni i realizirani album u 2016. godini jer je, naime, snimljen u beskrajnom loopu što će reći da među pjesmama nema prijelaza, isprepliću se jedna s drugom i nastavljaju jedna na drugu pa sve to zapravo funkcionira kao jedna beskrajna pjesma. Na stranu loop, riječ je o prvoklasnom komadu beskrajno uzbudljivog i na trenutke frenetičnog pa i posve divljeg psihodeličnog garažnog rocka uz kojeg je nemoguće ostati miran. Taj genijalni glazbeni roller coaster ludi su Australci u stanju savršeno i još uzbudljivije izvesti uživo i bilo bi ih veličanstveno vidjeti u klupskom okruženju Tvornice ili Močvare.
3. HOPE SANDOVAL - Until the Hunter
Nježna i krhka Hope Sandoval ima ljepotu, božanski glas i kultni status, a s predivnim „Until the Hunter“ ima i album karijere koji je u najmanju ruku jednako dobar kao i njezini najbolji trenuci s The Mazzy Star, ako ne i bolji. Početak albuma s devetominutnom psihodeličnom „Into the Trees“ svojevrsni je test za slušatelje i nije baš roba za svačije uši, ali tko to prođe otvara mu se najljepša zamisliva glazbena priča s veličanstvenim Hopeinim glasom u glavnoj ulozi. „Until the Hunter“ zvuči kao soundtrack za najljepši američki film ceste i kao leksikon najboljeg iz američke glazbene tradicije. Teško je reći koja je pjesma ljepša i dojmljivija jer svaka je veličanstvena na svoj način, ali završni blues „Liquid Lady“ najsenzualniji je komad glazbe snimljen posljednjih godina. Predivan i veličanstven album predivne i veličanstvene Hope Sandoval.
4. CAR SEAT HEADREST – Teens of Denial
Iza benda Car Seat Headrest zapravo stoji jedan čovjek, strahovito talentirani Will Toledo, 24-godišnji američki klinac štreberskog izgleda kojemu je nakon gomile lo fi uradaka koje je objavio na bandcampu, „Teens of Denial“ zapravo prvi pravi album. Prvi, ali odmah gotovo pa savršen. „Teens of Denial“ je naime, briljantan indie/alternative sa apsolutno svim najboljim što možete zamisliti kao asocijaciju na tu vrstu glazbe, ali i s primjesama brojnih drugih glazbenih žanrova. Toledo je svojim vješto napisanim pjesama, ponekad neobične, ali uvijek sjajno pogođene strukture, na „Teens of Denial“ podario bogatiji zvuk i okupio pravi bend da ih odsvira, a tekstovi i neka glazbena rješenja su toliko veličanstveno pametni i uzbudljivi da je teško vjerovati da iza svega stoji 24-godišnji klinac. Will Toledo je sjajan tekstopisac, a s lakoćom ide i kroz razne glazbene stilove. Inspiraciju je crpio na najboljim izvorima, ima tu i Pixiesa i Pavementa i Yo La Tenga i koječega drugoga, ali sve je to na kraju ispalo posve originalno s najboljim od svih nabrojanih kao začinom. Teško je izdvajati najbolju pjesmu kad su sve tako prokleto sjajne, ali „Vincent“ i “Ballad of the Costa Concordia“ su remek djela i čisto glazbeno savršenstvo. Ima tu i nešto malo nesavršenih trenutaka, ali svakako jedan on najboljih albuma godine.
5. SAVAGES – Are Life
Već su svojim prvim albumom „Silence Yourself“ iz 2013. cure iz londonskog post punk benda Savages zaradile brdo hvalospjeva i zauzele mjesto najboljih nastavljačica glazbene ostavštine velike Siouxie i njezinih Banshees, ali i Joy Division, Bauhaus, rane PJ Harvey i drugih najkvalitetnijih predstavnika iz te bogate ladice britanske glazbene tradicije. Na drugom albumu „Adore Life“, kojega otvara briljantna i himnična „The Answer“, jedna od najboljih pjesama u prošloj godini, Savages su zadržale vrhunsku formu i snimile jedan od najkvalitetnijih albuma 2016. godine. Sve je tu što treba biti za velik album: raznolika, uzbudljiva i nerijetko dramatična glazbena vožnja, razigrana gitara Gemme Thompson praćena besprijekornom ritam sekcijom te pametni tekstovi ljubavne tematike Jehnny Beth, otpjevani njezinim sugestivnim glasom. Kada su dobre, Savages su nevjerojatno uzbudljive i zapravo savršene, dakle sve ono što na svojem posljednjem albumu PJ Harvey nažalost nije uspjela ni približno postići. Osim što snimaju sjajne albume Savages su i jedan od najboljih britanskih live bendova pa kome se pruži prilika pogledati ih ne bi to smio nipošto propustiti. Velik album velikog benda.
6. REPETITOR – Gde ćeš
Premda ih smatramo (i) svojim i tretiramo kao najbliže, Repetitor je ipak beogradski bend koji snima za diskografsku kuću kojoj je sjedište u Ljubljani pa njihov sjajni treći album ne ulazi u domaću nego svjetsku konkurenciju. To za briljantne i moćne Beograđane, koji su na impresivan način u prosincu rasturili Tvornicu, nije nikakav problem jer je „Gde ćeš“ naprosto tako kvalitetan album da bez problema ulazi među prvih 50 najboljih izdanih u 2016. godini. Na „Gde ćeš“ nema ni sekunde praznog hoda, a već je uvodna pjesma, izvrsna i maksimalno napucana „Suženi snovi“, najavila vrhunsku kreativnu i sviračku formu benda. Uvođenje psihodelije u „Crvenoj“ i ženski vokali u naslovnoj „Gde ćeš“ odlična su i savršeno uklopljena promjena, a monstruozno dobra „Ako te ikada“ već je jedan od koncertnih favorita. „Gde ćeš“ je relativno kratak album, ali je tako dobar da ga se može vrtiti beskrajno a da ne dosadi, a Repetitor je njime potvrdio neupitnu poziciju najboljeg benda na ovim prostorima pa i šire.
7. DINOSAUR JR – Give a Glimpse of What Yer Not
Povratak nakon raspada benda i duge pauze, taj već zloglasni reunion, u velikoj većini slučajeva završava otužnim eksploatiranjem stare slave i snimanjem albuma koji se ni približno ne mogu mjeriti sa najboljim trenucima sretnije prošlosti. Premda su iznimno rijetke, ipak, na sreću, postoje i iznimke. Dinosaur Jr. bio je jedan od najutjecajnijih i najvažnijih alternativnih bendova druge polovice 80-ih i prve polovice 90 godina prošlog stoljeća, a njihov pjevač i gitarist J Mascis zaslužan je za veliki povratak na scenu solo gitare s kojom do danas nije prestao raditi čuda svirajući neke od najljepših solaži u rock and rollu. Nakon što su snimili tri briljantna („You`re Living all Over Me“, „Bug“, „Green Mind“) i nekoliko jako dobrih albuma, Dinosaur Jr su se nakon odličnog albuma „ Hand it Over“ iz 1997. raspali i krenuli svako svojim putem. Nakon što su 2005. reizdana njihova prva tri albuma Mascis je najavio kraku reunion turneju originalne postave Dinosaur Jr-a, a onda, mic po mic, 2007. je najavljen izlazak novog materijala. Za razliku od većine takvih povratničkih albuma, „Beyond“ je bio fantastičan povratak i jedan od njihovih najboljih albuma, a jednako ili tek nešto manje dobri bili su i slljedeći albumi „Farm“ i „I Bet on Sky“. Nakon tako impresivnog niza nitko, naravno, nije očekivao pad u kvaliteti, ali malo tko je i vjerovao da će 2016. Dinosaur Jr. snimiti album karijere, a „Give a Glimpse of What Yer Not“ je upravo to – kreativni vrh njihova opusa. Sve je ovdje savršeno posloženo: neodoljive i upravo savršene melodije, besprijekorno Mascisovo pjevanje i predivne gitarske solaže za koje želite da traju zauvijek, i zvjerski moćna i suverena ritam sekcija. „Give a Glimpse of What Yer Not“ je naprosto briljantan album bez slabog mjesta i definitivno jedan od najboljih 2016. godine, a otkazivanje njihova koncerta u Tvornici zbog Mascisove bolesti, užasno je loša vijest.
8. SUMMER CANNIBALS – Full Of It
Sjeverozapad SAD-a oduvijek je bio plodno tlo za vrhunsku i uzbudljivu žestoku glazbu, od kultnih i često briljantnih Wippersa i Unwounda, preko Nirvane, Mudhoney i ostatka grounge scene pa do veličanstvenih Sleater-Kinney i Bikini Kill, a, hvala na pitanju, sasvim je dobra situacija i danas. Portlandski Summer Cannibals, predvođeni pjevačicom, gitaristicom i autoricom Jessicom Boudreaux, jedan su od najuzbudljivijih novih američkih bendova, a njihov album „Full Of It“, uzbudljiva, žestoka i zapaljiva mješavina garage punka i klasičnog rocka jedno je od najugodnijih iznenađenja i najboljih naslova ove godine. „Full Of It“ je krcat ubitačnih rifova i u znaku moćnih i masnih distorziranih gitara, ali je istodobno i vrlo melodičan s himničnim refrenima i emotivnim Jessicinim vokalima. Album za slušanje na najglasnije i jedan od najboljih u 2016. godini.
9. DAN STUART WITH TWIN TONES – Marlowe`s Revenge
Dan Stuart poznat je kao član američkih davno upokojenih alter tradicionalista Green on Red u kojima je svirao s Chuckom Prophetom, koji je nakon toga nastavio uspješnu solo karijeru. Stuart nije bio ni približno tako plodan ni uspješan, ali je s „Marlowe`s Revenge“ kojega je snimio uz pratnju Twin Tonesa ubo jedan od najboljih albuma 2016. godine. Doslovno svaki ton na ovom albumu je prekrasan, a „Soy Un Hombre“ je apsolutno remek djelo, pjesma kakvu bi da je živ, a na žalost nije, danas znao napisati tek još Rowland S. Howard i, jebiga, bolja je od svega što se nalazi na hvaljenom, ali mučnom i ponešto ipak precijenjenom Caveovom albumu.
10. URANIUM CLUB – Human Exploration
Odlični Uranium Club dolaze iz Minneapolisa i izgledaju upravo veličanstveno neglamurozno, ali njihov prvi album „Human Exploration“, jedan je od najuzbudljivijih u 2016. godini. „Human Exploration“ od prvog takta silovito udara u trbuh i koljena i nezadrživo tjera na cupkanje, a njegova otvorna stvar „Black Semen“ uvodnim bubnjevima i rifom podsjeća na uvod u „Janie Jones“ bezvremenski klasik kojim počinje savršeni prvi album The Clasha. Sjajna međuigra oštrih i režećih gitara te naizmjenično vokalno prije lajanje nego li pjevanje trojice članova benda, u frenetičnom ili tek nešto sporijem ritmu nastavljaju se do završnog takta bez trenutka predaha i bez jedne sekunde praznog hoda. U glazbi Uranium Cluba mogu se prepoznati razni utjecaji, od punka, preko post punka Wirea i Devoa do čiste garaže, ali baš sve je neodoljivo zarazno i sjajno odsvirano. Oni najpametniji uhvatili su Uranium Club na sjajnom konjcertu u Attacku!, a za sve ostale tu je ovaj uzbudljivi i veličanstveno napucani album.
11. AVOID!AVOID! – Particle and Wave
Baš kao što je to slučaj s njihovim australskim susjedima i boduli iz Novog Zelanda rade sjajnu glazbu. Premda su najpoznatiji po odličnim živahnim indie bendovima poput The Bats, The Clean ili The Chills, na Novom Zelandu uspijevaju i drugi žanrovi, a od tamo dolazi i jedan od najboljih novih svjetskih psych rock bendova, trio avoid!avoid, koji su potpuno izvan radara objavili fantastičan album „Particle and Wave“, jedan od najdojmljivijih u 2016. Album je neodoljiva kombinacija psihodelije i kraut rocka, s moćnim hipnotičkim repetitivnim ritmovima i gitarskim rifovima te upravo veličanstvenom omamljujućom atmosferom. Nema tu glazbeno ničeg novog ni revolucionarnog, može vam se učiniti i da ste to već čuli, ali na „Particle and Wave“ to je sve tako savršeno posloženo i pogođeno kao rijetko kada ranije. Definitivno najugodnije iznenađenje godine
12. TEENAGE FUNCLUB – Here
Škotski indie veterani prešli su dug put od bučnih početaka i doba legendarnog remek djela „Bandwagonesque“ iz 1991. godine. S godinama su ponešto usporili i omekšali zvuk te prorijedili izdavanje albuma, ali osjećaj za veličanstvene melodije i harmonije nije ih nikada napustio pa spadaju u rijetke bendove s tako dugim stažom koji u čitavoj karijeri nemaju slabog mjesta. „Here“ je njihov 10. album i na njemu se kao i uvijek nalazi baš svee što ih i danas čini velikim bendom: melodične i prekrasne pjesme s veličanstvenim refrenima koji ne izlaze iz glave, topli i iznimno ugodni vokali na kojima se izmjenjuju Norman Blake, Gerard Love, i Raymond McGinley i dojmljive gitarske dionice. Ovo nije album koji će snažno utjecati na glazbenu scenu kao što je bio „Bandwagonesque“, ali je prekrasan komad glazbe i jedan od najboljih u 2016. godini.
13. HERON OBLIVION – Heron Oblivion
Heron Oblivion se opisuje kao psihodelični folk rock bend iz San Francisca, a premda kad se spomene folk treba uvijek biti oprezan jer tu doista ima zastrašujućeg daveža, ovdje ipak nema razloga za hvatati se za pištolj. Radi se o bendu koji na sreću nije ni najmanje metiljav poput beznadno iritantnih Fleet Foxes i koji na svom istoimenom albumu prvijencu iz nježnih i harmoničnih dionica praćenih božanstvenim glasom pjevačice i bubnjarice Meg Bird bez problema ulijeće u veličanstvenu, bučnu i distorziranu gitarsku tutnjavu. Čitav je album odličan, ali 10-minutna „Rama“ koja se lagano i nezadrživo valja do gitarskog krešenda te „Faro“ sa svojom frenetičnom vožnjom i repetitivnom hipnotičkom gitarom trenuci su čiste genijalnosti. Briljantan album i folk po mjeri čovjeka.
14. BEACH SLANG – A Loud Bash of Teenage Feelings
Osnovani 2013. u Philadelphiji pod priličnim utjecajem legendarnih Replacementsa, Beach Slang čine 41-godišnji vječni klinac James Alex i tri prava 20 i nešto godišnja klinca. U 2014. izdali su dva odlična EP-ja, a krajem 2015. objavljen im je i prvi album, nabrijani i melodični „The Things We Do To Find People Who Feel Like US“, jedan od najboljih albuma u 2015. godini po svim izborima koji nisu cijepljeni od dobrog ukusa. Bech Slang su odličan, ali i vrlo produktivan bend pa su ove godine objavili i drugi album, briljantni i uzbudljivi "A Loud Bash of Teenage Feelings", koji, baš kao i njihov prvijenac, pršti snagom i energijom, s pregršt neodoljivih himničnih i melodičnih punk dizalica. Ukratko, "A Loud Bash of Teenage Feelings" jedan je od najboljih albuma 2016. godine, a sjajna je vijest da će godinu dana nakon odličnog prvog koncerta, Beach Slang u veljači ponovno svirati u Močvari. Lud tko to propusti.
15. THEE OH SEES – A Weird Exist
Teško da se po produktivnosti itko u svijetu može mjeriti s kalifornijskim garage - psych čarobnjacima Thee Oh Sees koji predvođeni Johnom Dwyjerom, redovito i često izbacuju sjajne, vrlo dobre i dobre albume, koje onda prate fenomenalni koncerti odsvirani u raznim postavama benda. Nakon što su prošle godine na listama najboljih albuma bili s odličnim „Mutilator Defeated At Last“ ove su godine u svakom pogledu nadmašili prošlu pa su tako objavili čak tri albuma, dva studijska i jedan koncertni. Koncertni „Live in San Francisco“ je očekivano izvrstan, „An Odd Entrances“ je solidan, ali svoje mjesto među najboljim albumima godine zaslužili su sjajnim i uzbudljivim garage - psych ubodom „A Weird Exist“ koji spada u vrh tog vibrantnog žanra i njihova bogatog opusa. Baš kao i njihovi žanrovski srodnici i Thee Oh Sees je najbolje konzumirati uživo, pa bi bilo lijepo da ih netko, ako ikako može, dovede u neki klupski prostor, a ako ništa, za 20-ak godina kad organizatori INmusica slučajno čuju za njih, mogli bi osvanuti i na jarunskoj poljani.
16. PARQUET COURTS – Human Performance
17. ANGEL OLSEN – My Woman
Jednostavan indie folk s country utjecajima prvog albuma, Angel Olsen je znalački osnažila i drugim glazbenim utjecajima te ritam sekcijom na svojem drugom albumu „Burn Your Fire for No Wittness“ i ubola jedan od najboljih glazbenih uradaka te 2014. godine. Njezin treći album „My Woman“ novi je korak naprijed, zvučna slika je sada još bogatija, a album se može opisati kao punokrvni indie rock s raznim utjecajima koji su savršeno ukomponirani u sjajno napisane i izvedene pjesme. „My Woman“ otvara sjajna atmosferična „Intern“, ali kasnije stvari u nekoliko navrata i živnu dajući albumu dobrodošlu raznolikost.
18. JIM JAMES – Eternally Even
Nakon vrlo dobrog albuma „Waterfall“ iz 2015. godine i svjetske turneje sa svojim matičnim bendom My Morning Jacket, Jim James je sa solo albumom „Eternaly Even“iz 2016. godine skrenuo u prilično drugačije glazbene vode. Za razliku od gitarama pogonjenog rock eklekticizma My Morning Jacketa u kojima je upravo on ključna autorska i pokretačka karika, na solo albumu Jim James suvereno pliva u ponekad vrlo nježnim vodama soula, psihodelije pa čak i r`n`b-a. Za tako kreativnog i talentiranog autora to je područje u kojemu se snalazi jednako savršeno kao i na terenu My Morning Jacket pa je sjajan rezultat s albumom „Eternally Even“ zapravo sasvim očekivan. Pjesme na albumu su doista svijet za sebe, a tek bi se možda „Hide in Plain Sight“ možda mogla uklopiti na neki od albuma Jamesova matičnog benda. Vrhunski album velikog glazbenika.
19. MRS MAGICIAN – Bermuda
Mrs. Magician je bend iz kalifornijskog San Diega koji na dojmljiv i neodoljiv način kombinira punk, surf, garage rock i power pop, pa iz svega toga izvlači maksimum i pretvara u glazbu koja je nevjerojatno zarazna i sasvim neodoljiva. „Bermuda“ je njihov drugi album i na njemu još bolje i efikasnije nego na prvijencu kombiniraju prijemčivu i uglavnom veselu glazbu s gorkim i često mizantropskim tekstovima. Odličan album.
20. NICK CAVE & THE BAD SEEDS – Skeleton Tree
Nick Cave je velik i važan umjetnik koji je snimio gomilu sjajnih albuma, još tamo od davnih vremena Birthday Partyja, pa početaka solo karijere uz pratnju The Bad Seedsa i niza remek djela iz tog doba, poput meni najdažeg „Your Funeral My Trial“, pa sve do Grindermana i nekih ipak rjeđih uboda u kasnijoj fazi karijere. Posljednji Caveov album „Skeleton Tree“ objavljen je nakon tragične smrti njegova sina što je na neki način i odredilo opći stav prema njemu, premda je dobar dio materijala zapravo nastao prije te strašne tragedije. „Skeleton Tree“ je da se razumijemo dobar album, Cave naprosto i ne zna snimiti loš, ali je, osim što je mučan i hermetičan, zapravo, kada ga se izvadi iz konteksta, dosta neujednačen i ponešto ipak precijenjen. Neki su trenuci, međutim, vrlo dojmljivi i zbog njih „Skeleton Tree“ zaslužuje mjesto među 50 najboljih albuma godine, premda ne spada među njegove najbolje uratke. „Skeleton Tree“ usporediv je s onim mučnim dramama koje želite i trebate vidjeti, ali im se nakon gledanja nikada više ne želite vratiti.
21. DRIVE-BY TRUCKERS – American Band
Drive-By Truckers su institucija južnjačkog rocka koji je u njihovom sličaju dodatno začinjen soulom, countryjem i bluesom te najbolji bend koji se time posljednjih godina bavi. Nakon gomile uglavnom vrlo dobrih i odličnih albuma, u 2015. su objavili izvrsni trosatni live album „It`s Great to Be Alive!“ koji ih je lijepo prikazao u onome u čemu su najbolji, a potom je došao red na ponovni ulazak u studio. Rezultat toga je njihov 11. album „American Band“, još jedan na kojemu su Truckersi zadržali karakteristično visoku razinu izvedbe, premda se ovdje može naći i ponešto praznog hoda u sporijim pjesmama. Ipak, riječ je o sitnicama koje prema najboljim trenucima nisu vrijedne spomena i kvare sliku o ovom odličnom albumu.
22. DIIV – Is the Is Are
Na odvikavanju je počeo pisati pjesme za novi album, a produktivan kakav već jest, u razdoblju od pola godine napisao ih je ravno 150. Album "Is the Is Are" je napokon izašao u veljači 2016. i bio je pun pogodak. Premda je najavljivao promjenu zvuka to se zapravo i nije dogodilo, a nije ni trebalo. Ponovno su to fino vozeće zvonke gitare, ljepljive melodije i sjajne pjesme. Ukratko, izvrstan album.
23. CASS MCCOMBS – Mangy Love
„Mangy Love“ je osmi album američkog kantautora Cassa McCombsa i ujedno njegov najbolji u karijeri. Nakon što se na prošlom duplom „Big Wheel and Others“ malo previše zaigrao pa je bilo viška praznog hoda, sada je sve leglo kako treba. McCombs odlično funkcionira i kod soulom obojenih pjesmama kao i u sporijim, klavirom praćenim baladama te pjesmama s folk utjecajima. Vrlo ugodan album.
24. THE JULIE RUIN – Hit Reset
Kathleen Hanna jedna je od najosebujnijih i najtalentiranijih žena u rock glazbi. Originalna riot grrrrl i bivša članica Bikinni Kill, žestoka feministica i ikona američke punk scene, koja je u braku s Adamom Horowitzem iz Beastie Boysa, opravila se od Lyme borelioze, neugodne i opasne bolesti koju izaziva krpelj, i nakon odličnog „Run Fast“ iz 2013. sa svojim bendom The Julie Ruin snimila njihov ukupno treći album, jednako sjajni „Hit Reset“. Dobitnu formulu nije imalo smisla ni potrebe mijenjati pa je i „Hit Reset“ jednako uzbudljiv i razigran album pametnih Kathleeninih tekstova gdje sve pršti od pozitivne energije, a ovoga puta potpuno zdrava Hathleen u vrhunskoj je pjevačkoj formi.
25. FRANKIE COSMOS – Next Thing
Frankie Cosmos je zapravo umjetničko ime Grete Kline, kćeri glumačkog para Kevina Klinea i Phoebe Cates, a ono što je važnije od te informacije jest njezin talent za pisanje sjanih pjesama koji je bio odmah vidljiv 2014. na prvom lo-fi albumu „Zentropy“. Na svom drugom albumu „Next Thing“, još uvijek vrlo mlada, tek 22-godišnja Frankie zvuči zrelije, ali i dalje razigrano i mladalački prirodno. „Next Thing“ je melodičan i prekrasno pitak indie pop album, sjajnih kratkih pjesama, obilježen pametnim i životnim tekstovima i Frenkienim nježnim glasom.
26. WHITE LUNG – Paradise
Divlja, neukrotiva i atraktivna Mish Barber - Way i njezina ekipa iz Vancouvera su nakon dva odlična punk klasika, prvijenca „Sorry“ iz 2012. godine i jednako brutalno brzog i žestokog „Deep Fantasy“ iz 2014. na trećem albumu „Paradise“, mrvicu stale na loptu. Nema straha, sve je tu što treba biti: brutalno i precizno čekićanje bubnjarice Anne Marie Vassilou, moćni gitarski rafali, Mishino sjajno pjevanje uz povremeno podvriskivanje i angažirani feministički tekstovi, ali u pozadini tog zvučnog zida ima znatno više melodije nego ranije što definitivno nije loša vijest. Odličan album benda koji svakim uradkom sve više napreduje.
27. LEONARD COHEN – You Want It Darker
No dobro, pustimo sad nepravde, Cohen se baš kao i Bowie od svijeta oprostio odličnim albumom, jednako mračnim i proročkim, onakvim kakav veliki umjetnici snime kada nanjuše vlastitu smrt. „You Want It Darker“ je lijep, ali mračan i sjetan album velikog autora koji navješta vlastitu smrt, njegov odličan i dojmljiv oproštaj od svijeta.
28. NAP EYES – Thought Rock Fish Scale
Nep Eyes je kanadski indie bend koji je inspiraciju crpio u radovima Velvet Underground i Loua Reeda, a u takvoj situaciji osim zasluženih pohvala za vrhunski ukus ulaziš u rizik da ti vlastita glazba zvuči tek kao loša kopija savršenih uzora. Srećom Nap Eyes su dovoljno talentirani da na sjajnom „Thought Rock Fish“ ne zvuče kao da kradu od originala nego im odaju počast i to s impresivnim rezultatima. Radi se, naime, o veličanstvenom, atmosferičnom i uhu iznimno ugodnom indieu s gitarom koja diskretno plete u pozadini te Reedovskim vokalom Nigela Chapmana koji katkada malo podsjeti i na Stephena Malkmusa.
29. SUEDE – Nigt Thoughts
Suede je velik bend, jedan od britanskih najvećih i jedan od rijetkih čiji povratak nakon duge pauze nije rezultirao tužnom rasprodajom ugleda. Vlasnici dva remek djela, albuma „Suede“ (1993.) i „Dog Man Star“ (1994.), te još nekoliko vrlo dobrih nakon toga, prestali su postojati 2003. godine. Sljedećih godina njihov lider Bret Anderson snimao je slabo prihvaćene solo albume da bi se bend ponovno okupio 2010. kako bi odradili koncerte povodom izlaska kompilacije „The Best Of...“. To se sve skupa lijepo primilo pa je bend 2012. objavio kako ulazi u studio snimati album „Bloodsport“ koji je izašao 2013. i bio je vrlo dobar na veselje publike i kritike. Kada je led probijen sve je išlo lakše pa je početkom 2016. objavljen „Night Thoughts“, još jedan album kojim su Suede potvrdili odličnu formu. „Night Thoughts“ je i suedovski dramatičan i nježan i bogato orkestriran, upravo onakav kakav se od tako velikog i važnog benda očekuje, a Bret Anderson naprosto briljira u vokalnim izvedbama. Odličan album velikog benda.
30. IGGY POP – Post Pop Depresion
31. SHEARWATER – Jet Plane and Oxbow
Indie bend Shearwater pokrenut je kao popratni projekt Jonathana Meiburga i Will Sheffa koji su uz matični folk-rock bend Okkervil River, stvarali i znatno drugačiju glazbu. Devet albuma kasnije pokazalo se da je Shearwater jednako važan i kvalitetan kao i Okkervil River. Shearwater je bend koji inspiraciju crpi iz ostavštine 80-ih godina prošloga stoljeća, ali premda je to doba proizvelo neke od najstrašnijih glazbenih epizoda u povijesti, Shearwater su te zamke uspijevali izbjeći i držati se samo onog dobrog.
Najnoviji vrlo hvaljeni album ''Jet Plane and Oxbow'' (2016.) najambiciozniji je njihov projekt dosad i najbolje što su uz odlični „Rook“ u karijeri snimili. Album je moćan i bogat melodijama, a Meiburgov glas nikada nije zvučao tako dobro i uvjerljivo. Na albumu se mogu čuti razni utjecaji: ima tu i Talking Headsa i Tears for Fearsa i Petera Gabriela, a mogu se prepoznati i utjecaji U2 iz doba kada su bili doista dobar bend, a ne pretenciozna karikatura u što su se pretvorili.
32. DESCENDENTS - Hypercaffium Spazzinate
Koliko god je uvijek lijepo konstatirati da punk nije mrtav, još je ljepše kad se iz mrtvih dignu neke od legendi tog veličanstvenog žanra pa snime vrhunski album kao iz najboljih dana, baš onako kako je to uspjelo Descendentsima s „Hypercaffium Spazzinate“. Descendents su počeli svirati 1979. kao bend srednjoškolaca, a za razliku od mnogih s američke punk i hardcore scene nisu bili ni zajebani ni opasni nego pametni, duhoviti i beskrajno melodični. Pjevali su o svakodnevnim stvarima, hrani i kavi, a kad je njihov pjevač Milo Aukerman upisao biokemiju objavili su odličan album „Milo Goes to College“. Descendents su nekoliko puta prekidali s radom i vraćali se nakon nekoliko godina s novim, uvijek dobrim albumima poput „Everything Sucks“ koji je izašao 1996. nakon sedam godina pauze. Sljedeći je 2004. bio također odlični „Cool to be You“, a onda, nakon i za njih dugih 12 godina kada se činilo da je ta priča zauvijek završena, izašao je „Hypercaffium Spazzinate“, uzbudljiv, svjež, napucan, melodičan i pametan album, baš kao da se ništa nije dogodilo i kao da nikakve pauze nikada nije ni bilo. Album za čisto uživanje.
33. CAVERN OF ANTI – MATTER – Void Beats/Invocation Trex
Gitarist Tim Gane nakon raspada kultnih Stereolab čiji je bio osnivač, pokrenuo je 2012. u Berlinu instrumentalni i eksperimentalni trio Cavern Of Anti-Matter u kojemu su osim njega i Holger Zapf na sintesajzerima i Stereolabov bubnjar Joe Dilworth. „Void Beats/Invocation Trex“ njihov je drugi album, a riječ je o izvrsnoj kombinaciji psihodelije, elektronike, experimentalnog i kraut rocka s neizostavnim rukopisom neprežaljenog Stereolaba i povremenim podsjećanjima na Tangerine Dream.
34. EXPLOSIONS IN THE SKY – The Wilderness
Instrumentalni post rock kvartet iz teksaškog Austina, spada u sam vrh žanra, a svoje bogate i impresivne zvučne slike suvereno i besprijekorno slažu i na svom šestom albumu „The Wilderness“. Ako bi trebalo opisati njihovu glazbu moglo bi se reći da Explosions In The Sky glazbom slikaju pejzaže i to čine savršeno stvarajući briljantnu i meditativnu zvučnu bajku. „The Wildernes“ je naprosto lijep i atmosferičan album koji na svako novo slušanje raste i postaje sve bolji te definitivno jedan od najboljih albuma u 2016. godini.
35. MITSKI – Puberty 2
36. STEVE GUNN – Eyes On The Lines
Hvaljeni brooklynški kantautor i gitarist Steve Gunn na „Eyes On The Lines“ izvukao je najbolje iz sebe i snimio album karijere na kojem nema slabog mjesta. To što Steve virtuozno izvodi je neka kombinacija folk – rocka i indiea s blagim alt-country utjecajem kojom dominira njegova veličanstvena gitara koja kroz pjesme fino i suvereno bez prestanka vozi stvarajući osjećaj apsolutne ugode.
37. KEVIN MORBY – Singing Saw
Beskrajno talentirani Kevin Morby basist je Woodsa i pjevač The Babiesa, a ostatak vremena snima svoje izvrsne i sve bolje solo albume. Morbyjeva je glazba topao i atmosferiči indie s povremenim blagim utjecajima countrya i americane, a na njegovu trećem albumu „Singing Saw“ zvučna je slika bogatija nego na prethodnicima i prepuna prekrasnih detalja. Premda su i „Harlem River“ i „Still Life“ odlični albumi, „Singing Saw“ je dimenzija za sebe i njegov najbolji album u karijeri.
38. DESERT MOUNTAIN TRIBE – Either That or the Moon
Mladi, malo poznati, ali beskrajno talentirani londonski psych rockeri Desert Mountain Tribe skrenuli su pažnju na sebe ponajprije sjajnim live natupima na festivalima te kao predgrupa poznatijim bendovima. Napokon nakon što su svima dokazali da ubijaju uživo vrijeme je bilo za studijski album,a s prvijencem „Either That or the Moon“ nisu samo potvrdili talent nego i pomeli većinu konkurencije na svom psych terenu. „Either That or the Moon“ izložba je svega najboljeg u psych rocku i jedan od najboljih gitarskih albuma godine.
40. PIXIES – Head Carrier
Definitivno nije lako živjeti s teretom kakav nose Pixies. Kada u početku karijere snimiš dva takva remek djela kakva su „Surfer Rosa“ i „Doolittle“, koji spadaju među najbolje albume svih vremena, pa potom sjajni „Bossanova“ i odlični „Trompe le Monde“, htio ne htio moraš osjećati pritisak kako se barem donekle ponovno približiti toj razini. Pixies su dobrim djelom i zbog toga godinama nakon reuniona odlagali snimanje novog materijala. Napokon, 2014. s novom basisticom u postavi izašao je „Indie Cindy“, solidan album koji je naišao na podijeljene kritike, od imbecilnog izdrkavanja u Pitchforku do znatno blagonaklonijih drugdje. Dvije godine nakon toga, kada se Paz Lenchantin sasvim udomaćila u bendu, Pixies su izdali „Head Carrier“, drugi album drugog dijela svoje karijere. „Head Carrier“ je premda neujednačen, vrlo dobar i za slušanje ugodan album, znatno bolji od prethodnika, a da ga nisu snimili Pixies nego netko drugi, dio kritičara koji ge je popljuvao slinio bi nad njim. Jebiga, to je ta visoka cijena koju plaćaš kad u arhivi imaš remek djela.
39. MIND SPIDERS – Prosthesis
Pokretačka snaga teksaških Mind Spiders je Mark Ryan koji je tu priču pokrenuo nakon zamiranja njegova ranijeg benda Marked Mena. Premda je zamišljen u početku tek kao studijski projekt, Mind Spider je s vremenom postao pravi bend s koncertima i svime što se podrazumijeva, a njihov prpošni beskrajno zarazni i melodični punk iz rane faze, na ovogodišnjem je albumu „Prosthesis“ dodavanjem sintesajzera evoluirao prema new wave zvuku. Promjena zvuka nije ni najmanje utjecala na kvalitetu, čak štoviše, Mind Spiders zvuče bolje i uzbudljivije nego ikada, a ovim su odličnim albumom zaslužili biti među 50 najboljih.
41. THE AVALANCHES – Wildflower
42. QUILT – Plaza
U jednoj od recenzija odličnog albuma „Plaza“, Quilt su opisani kao bend koji savršeno dobro zna koja je razlika između potkradanja i odavanja počasti svojim glazbenim uzorima. Na „Plazi“ se doista mogu prepoznati utjecaji Lush, Becka, Elastice, Pavementa i niza drugih glazbenika, ali taj je sjajni psihodelični indie složenac tako lijepo i originalno odsviran i harmonično otpjevan da nema sumnje da je u potpunosti Quiltov.
43. ELEANOR FRIEDBERGER – New View
Lijepa i talentirana Eleanor Friedberger s bratom Matthewom je činila indie duo The Fiery Furnaces koji je između 2003. i 2009 objavio šest vrlo dobrih i hvaljenih albuma. Nakon gašenja obiteljske glazbene manufakture Eleanor je krenula u solo karijeru i nakon dva odlična albuma 2016. objavila i treći pod nazivom „New View“. Riječ je o opuštenom i uhu vrlo ugodnom indieu srednjeg i laganog tempa te fine atmosfere koji osvaja odmah na prvu loptu i ne pušta do završetka.
44. NORAH JONES – Day Breaks
45. THE HOTELIER – Goodness
The Hotelier su hvaljeni indie trio iz američkog Massachusettsa koji se na početku karijere 2009. zvao Hotel Year pa su mijenjali ime, e ne bi li ih lakše bilo naći na internetu. Ono, upišeš hotel pa ti izbaci milijune i tako... Sve to skupa s imenom na stranu, nit je valjalo prvo niti je bolje drugo, ali ono što sviraju definitnivno je jako dobro, dapače, na trenutke i više od toga. Njihov složenac indiea, pop punka i emoa, uglavnom srednjeg tempa, na trećem albumu „Goodess“ zvuči izuzetno svježe i pitko, sve je odvirano savršeno precizno i zapravo bez ikakve zamjerke što ovaj album smješta među najboljih 50 u 2016.
46. GOGGS – LP
Ty Segall, ultra produktivni simbol garage rocka snimio je i ove godine vlastiti album, ali „Emotional Mugger“ nije na razini briljantnog prethodnika „Manipulator“ i nije mu mjesto među 50 najboljih u 2016. godini. Segall međutim obožava ulaziti u najrazličitije suradnje pa je tako ove godine s prijateljima Chrisom Shawom iz Ex-Cult i Charlesom Moothartom iz Fuzz pod imenom GOGGS snimio album „LP“ na kojemu su se igrali s omiljenim im eksplozivnim garage punkom uz dodatak gotovo pa metal gitara. Premda je album nastao kao plod zajebancije u slobodno vrijeme, uzbudljiviji je od većine sličnih iz recentne produkcije.
47. BLACK MOUNTAIN – IV
Kanadski indie, hard, psych, space rockeri Black Mountain retro su bend koji inspiraciju ponajviše crpe iz kraja 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Takvi afiniteti imaju lijepe šanse završiti debaklom i epskim davežom, ali Black Mountain su pretalentirani i predobri da bi im se to dogodilo. Uzimali su doista najkvalitetnije iz glazbene ostavštine toga doba i provukli to kriz filter 21. stoljeća, a rezultat svega je izuzetno kvalitetan i dojmljiv album u kojemu ćete uživati slušajući ga i prepoznajući uzore.
48. SLAVES – Take Control
49. A GIANT DOG – Pile
Zapravo i nema više mnogo bendova kakav su A Giant Dog iz teksaškog Austina. Njihova kombinacija glama, garagea i klasičnog rocka nije roba koja se lako prodaje i nema tu ničega novog ni revolucionarnog, ali taj dobro poznati klasični složenac na albumu „Pile“ djeluje impresivno moćno, nabrijano i glasno, a sa grlenim i srčanim ženskim vokalom Sabrine Ellis i posve neodoljivo. Beskrajno zabavan i uzbudljiv old school album.
50. GREEN DAY – Revolution radio
Nakon što su postigli svjetski uspjeh i postali stadionski bend, što je u konačnici njihova frontmena Billie Joea Armstronga stajalo odvikavanja od alkohola u klinikama za ovisnike, među kritičarima je postalo jako popularno izdrkavati se po Green Day. Kalifornijski punkeri su nakon prijelomnog albuma „American Idiot“ koji ih je 2004. učinio mega slavnima, doista jako pali u formi i pomalo se pogubili ne znajući kud bi i kako dalje, ali takvo iživljavanje definitivno nisu zaslužili. Ako ništa, čak su i u trenucima najveće krize bili u stanju uživo pojesti većinu konkurencije, a s pet vrhunskih albuma iz prvog dijela karijere imali su materijala za beskrajno životarenje na staroj slavi, baš onako kako to rade uživo briljantni, ali kreativno također ispuhani Bruce Springsteen ili Pearl Jam. Green Day su nastavili uporno štancati nove, ali ne baš uspješne i dobre albume i kada se činilo da više nikada neće pronaći staru formu uboli su „Revolution Radio“, album koji napokon podsjeća na njihovu bolju prošlost. Nije to, da se razumijemo, vrhunski ni po bilo čemu revolucionarni album, nije ni kvalitetom ujednačen, ali u trenucima kada je dobar kao u eksplozivnoj „Bang, Bang“, „Revolution Radio“ je odličan i uzbudljiv baš poput ranih radova, a to je za Green Day najbolja vijest.