Postoje bolji i lošiji koncerti, ali iznimno rijetko dogode se onakvi kakav je u petak u Zagrebu odsvirao sjani beogradski Repetitor. Veličanstvenom i gotovo nestvarnom demonstracijom sviračke moći i strasti, Repetitor je doslovno razvalio punu Tvornicu kulture odsviravši svoj najbolji koncert u Zagrebu i jedan od najmoćnijih i najuvjerljivijih koje smo uopće imali prilike vidjeti posljednjih godina.
Koncert u Velikom pogonu Tvornice bio je zamišljen kao promocija njihova sjajnog novog albuma „Gde ćeš?“, ali zapravo je jasno bilo da je riječ o nečem puno većem i važnijem. Nakon što su brojnim nastupima godinama uspješno bildali reputaciju fantastičnog live benda i svakom svirkom okupljali sve više publike, spasivši 2015. od katastrofe otužno izdanje INmusic festivala, Repetitoru je još preostalo napuniti Veliki pogon Tvornice kulture i potvrditi svoju poziciju miljenika zagrebačke publike, barem one s boljim glazbenim ukusom.
Repetitor sam prvi puta uživo vidio nakon sjajnog prvijenca početkom 2011. u Galeriji SC-a i već tada, na tom nastupu za nekih pedesetak okupljenih, bilo je jasno da se radi o koncertnoj zvijeri kakva se rijetko rađa. Njihov uzbudljivi, moćni, bučni i znojni garažni post punk u kombinaciji sa strasti i energijom koju unose u žive nastupe toliko je fascinantan da je odmah bilo jasno da ih samo čudo može zaustaviti na putu prema gore. Vidio sam u životu bezbroj koncerata, ali strast i uzbuđenje kakvo na koncertima isporučuju Boris Vlastelica, Ana-Marija Cupin i Milena Milutinović doživio sam iznimno rijetko.
Ipak, koliko god bili dobri i uvjerljivi, nije išlo ni brzo ni lako. Repetitor su do današnje pozicija najboljeg, najuvjerljivijeg i koncertno najuzbudljivijeg benda na ovim prostorima stigli krvavim radom. Nisu imali ni naznaku sladunjavog hita, nisu bili mamac za mase ni hipstere i oko njih se nije stvarao nikakav hype. Bili su naprosto prekvalitetni, presiloviti i prviše beskompromisni da bi bili Vatra ili S.A.R.S. Bili su nabrijani, maksimalno posvećeni i brutalno moćni bez ikakvog popratnog preseravanja.
Nakon dva sjajna albuma sve su svoje kvalitete zadržali i na jednako dobrom i uvjerljivom trećem albumu „Gde ćeš?“, proširivši dodatno glazbenu sliku uvođenjem psihodelije te prvi put i ljubavnim pjesmama.
U Tvornici se u petak okupila raznolika publika, od onih vrlo mladih kakve se sve rjeđe vidi na koncertima koji nisu cajkaška demonstracija seljaštva, do 50 i nešto godišnjaka. Šteta je što više ljudi nije vidjelo nastup predgupe, moćnog, bučnog i vrlo uvjerljivog makarskog Spiridona. Riječ je o jednom od najuzbudljivijih bendova koji se na hrvatskoj sceni pojavio posljednjih godina i definitivno ih vrijedi vidjeti, čuti i podržati.
Tvornica se ubrzo napunila, rasploženje je bilo odlično da bi nešto nakon 22 sata na pozornicu burno pozdravljeni izašli Repetitor i silovito krenuli u jednu od najljepših i najuzbudljivijih koncertnih priča posljednjih godina. Nema nikakvog smisla nabrajati ni secirati odsvirane pjesme, bio je to siloviti i kompaktni vulkan zvuka i strahovita eksplozija energije i strasti koja se odmah prelila na publiku stvorivši rijetko viđenu i impresivnu interakciju i pretvorivši Tvornicu u uzavreli kotao. Na Borisov poziv i užas redara poblika je oko polovice koncerta ispunila i zaštitnu tampon zonu ispred pozornice pa je bilo i stage divinga uključujući i Borisov u nekoliko navrata.
Boris je bio u odličnoj formi, baš kao i cure koje su kao i uvijek bile brutalni i nepogrešivi ritam stroj. Nakon što su odsvirali praktički sve što imaju i dva bisa stigao je kraj. Bilo je naprosto jebeno dobro, toliko dobro da je zapravo teško zamisliti da uopće može bolje i uzbudljivije. Repetitor je rock and roll u najboljem izdanju, čista energija i strast, ali i bend s nevjerojatnom kemijom koja je bila upravo prekrasno vidljiva u trenutku kada je na prvom bisu Milena otpila veliki gutljaj nečega pa to Borisu koji se namjestio istresla u facu. To je to, čisti trijumf. Repetitor je razvalio Tvornicu i definitivno osvojio Zagreb.