skye_velika.jpg

Produženi vikend s čak pet odličnih koncerata trebao je biti impresivni finale rijetko bogatog i sadržajnog zagrebačkog koncertnog studenog, a da nije bilo posve neshvatljive, bizarne i zdravog razuma lišene policijske demonstracije sile, upada u KSET i prekida koncerta grupe Svemir uz prigodno maltretiranje svih prisutnih bila bi to doista savršena četiri dana.

Ovako, uz zadovoljstvo glazbenim dijelom, ostaje gorak okus i gađenje povratkom odavno neviđenog policijskog iživljavanja i teroriziranja ljudi po kulturnim manifestacijama kakvima je nekad davno bila sklona jugoslavenska, a kasnije i Tuđmanova policija kinjeći uredno kojekakve alternativce i ine nenarodne elemente. U narodnjačke i zavičajne klubove, zanimljivo, uglavnom nisu imali volje ni hrabrosti ulaziti.

Tko god se nije kretao isključivo po mjestima na kojima se okupljaju seljoberi i glavati nasilnici uz cajke, bijelo i ostalo što uz to ide, htio ne htio, morao je kad tad doživjeti te dirljive trenutke policijske represije i brige za red, poredak i stečevine, a tko živi dovoljno dugo poput mene zna da u nastupu nekadašnje nenarodne milicije i sadašnje narodne policije zapravo i nema značajnije razlike. Doživio sam gomilu takvih neugodnih situacija, ali najbizarnija i posve tipična je ona iz 1998. koja se odigrala na terasi kafića u Cvjetnom naselju u blizini Vjesnikova nebodera.

Dakle, negdje oko 21 sat, nas četvoro iz redakcije tek pokrenutog  Jutarnjeg lista, uključujući i glavnog urednika, bezbrižno smo na terasi „kod Paićke“ ispijali svoja pića dok je u susjednom lokalu glasno uživala tada standardna klijentela među kojima i Munib Suljić te njemu sličan cvijet metropole i ponos Hrvatske. U jednom trenutku u mirnu ulicu uletjelo je nekoliko policijskih vozila, pa kao u filmu parkirali onako na neuredno i dok smo mi krenuli gledati kako će uletjeti u susjedni ugostiteljski brlog, eto ti njih direktno na nas sa onim dražesnim tonom i suptilnim nastupom: daj osobnu, tko ste, što ste, drž ne daj, bla, bla...

Jedino razumno objašnjenje bilo bi da su im zabunom rekli pogrešno ime kafića pa smo im doista u najboljoj namjeri to i pokušali objasniti, jer zaboga, tko bi normalan poslao jake snage MUP-a na ukupno četiri gosta novinarskog lokala u susjedstvu okupljališta takvih uglednika poput Muniba Suljića. Jebiga, ispostavilo se da su oni doista imali precizne upute da kinje baš nas pa smo im tako nadugo i naširoko morali polagati račune dok su munibovci bez brige i straha uživali u susjedstvu cereći im se s ulaza u facu. Bila su to bizarna vremena, a svaki će vam džanki reći kako je tada najbolji dop kupovao baš od zaštitnika reda i poretka i čuvara stečevina. Em dobra roba, em nema straha.

S vremenom su se stvari ipak promijenile nabolje i činilo se da su te bezumne akcije i iživljavanje policije napokon stvar prošlosti, kad li eto ti koncerta nesretnog Svemira u KSETU i herojskog policijskog osvajanja kluba studenata elektrotehnike. Pripadnici jakih i prigodno oklopljenih snaga MUP-a bez problema su  se obračunali s 40-ak miroljubivih i posve bezopasnih ljubitelja folk rocka, sjebali njima i bendu koncert i u toj neustrašivoj akciji, ustanimo i zaplješćimo, pronašli jedan (1) joint te obranili poredak i sve važne stečevine.

Tko god imalo poznaje Zagreb zna da je KSET valjda zadnje mjesto u koje bi policija imala razloga ulijetati, a koncert Svemira je potencijalno subverzivan koliko i padanje lišća ili rast cvijeća da ne kažem trave. Da se ne lažemo, bilo je to čisto iživljavanje i ima razloga za zabrinutost kako je to tek početak mučnih i represivnih običaja iz prošlosti pod egidom „Ništa ljubav, samo karanje“.

CHEENA U MOČVARI

Dakle, glazba. Dok su u petak Zvonka Obajdin i njezin Svemir ne čineći ni sluteći zlo uveseljavali publiku u KSET-u, u Močvari, drugom najbezopasnijem mjestu u gradu, svirali su američki Cheena. Miješana ekipa iz raznih psych i sličnih bendova osnovala je Cheenu kako bi svirala glazbu na kojoj su odrasli, a to je korijenski američki rock'n'roll-punk od sredine 70-ih do sredine 80-ih. Pod utjecajima tu se spominju svi oni bandovi koji se i inače često spominju u Doomtown i Beat City najavama, od Gun Club i Flamin' Grooviesa (slide gitara!), preko Stoogesa, Pagansa i Germsa, sve do Flash Eatersa, Heartbreakersa ili Dead Boysa

Cheenu je dovela ista ekipa koja je zaslužna za briljantan nastup Uranium Cluba nekoliko dana ranije u Attacku! (trećem najbezopasnijem mjestu u gradu), a premda nisu dosegnuli savršenstvo genijalaca iz Minneapolisa i premda im je pjevač bio vidno pijan što je i sam priznao, Cheena je u intimi partera Močvare odradila odličan i svirački strahovito napucan koncert. Cheena zvuči moćno, žestoko i idealno „prljavo“, a sjajna i nepogrešiva međuigra dvije gitare od kojih je jedna slide te savršen rad ritam sekcije stavljaju ih uz bok uzorima. Kad si tako svirački dobar ne može ti naškoditi ni pijani pjevač, pa čak ni kada izgleda tako očajno kao ovaj, otprilike kao Alen Islamović za siromašne ili tako nekako.

Nisam vidi čitav nastup zagrebačkih Dog`s Beach, ali ono što sam vidio i čuo odlično mi je leglo. Definitivno bend s lijepim potencijalom.

 

SKYE & ROSS U TVORNICI

Ross na gitari
Ross na gitari
Beskrajno zabavni i opuštajući Skye & Ross, udarni dvojac Morcheebe, koji su pod ovim imenom počeli nastupati nakon što je Rossov brat Paul Godfrey odustao od nastupa uživo, u Tvornicu su se vratili nakon sjajnog rasprodanog koncerta iz prosinca 2013. godine i u međuvremnu objavljenog prilično dobrog samostalnog albuma. Set lista im se unatoč tom albumu i dalje temelji na najboljim trenucima iz opusa Morcheebe, ali promjena imena i poslovično slaba informiranost ovdašnje publike učinili su svoje pa se u Tvornici okupilo manje ljudi nego prije tri godine. Ipak, pregrađeni je prostor bio lijepo ispunjen s oko 800, možda i nešto više većinski ženske publike. Večer je otvorila Irena Žilić, vrlo talentirana zagrebačka kantautorica beskrajno lijepog glasa i vlasnica jednog od najboljih domaćih albuma posljednjih godina.

Unatoč tome što je povučenija i manje eksponirana od kolegica s kantautorske scene, Irena ima sve preuvjete za uspjeh osim jednog vrlo važnog – nema bend. Taj se nedostatak lijepo vidio i na nastupu u Tvornici kojega je odradila sama prateći se na električnoj gitari, a ma koliko njezin glas bio božanstven, a pjesme lijepe i kvalitetne u jednom trenutku to u ovakvom, ipak povećem prostoru, nezadrživo sklizne u monotoniju. Što prije počne svirati uživo s bendom kojega na papiru kako čujem ima, to će joj karijera brže krenuti naprijed. Inače, nastup joj se bazirao gotovo u cijelosti na novom materijalu, a kada se te pjesme malo razigraju i rasviraju bit će to još jedan dobar album.

Skye & Ross izašli su burno pozdravljeni od vrlo entuzijastičnih navijača, a od prvih taktova „Trigger Hippy“ bilo je jasno da će to biti još jedan standarno sjajan nastup. Nije tu bilo nikakvih posebnih iznenađenja i neka nije. Baš kao što je i bilo najavljeno konceret se bazirao na ostavštini Morcheebe kroz koju je savršeno usviran bend uz poslovično sjajnu Rossovu gitaru vozio beš greške, a neodoljiva i beskrajno simpatična Skye, s lakoćom je kao i uvijek dominirala pozornicom i natjerala publiku da joj jede iz ruke.

Morcheeba je za razliku od atmosferičnih Portishead te mračnih i katkada napornih Trickyja i Massive Attack čista glazbena dizalica i nepretenciozna tvornica dobrog raspoloženja, a Skye je definitivno jedna od najupečatljivijih žena na sceni što je potvrdila i u subotu. Bonus na Morcheebin i vlastiti solo repertoar bila je odlična izvedba „Let`s Dance“, Bowieva hita iz njegove komercijalno uspješnije, ali kreativno lošije faze koja je međutim zvučala tako uvjerljivo kao da je pisana baš za Skye.  Naravno da je bio i bis, a sve je zaključeno impresivnom izvedbom „Rome Wasn`t Built in a Day“.  Bio je to uzbudljivi i rasplesani čisti koncertni zicer i potvrda da Skye & Rossa vrijedi vidjeti u kakvoj god postavi i pod kojim god imenom nastupali.

MY BABY U TVORNICI

Od prvog zagrebačkog nastupa My Baby 2013. bilo je jasno da je to bend koji uživo ne može podbaciti. Dva nastupa na prošlom Inmusicu bili su potvrda toga, premda ih je srednji stage na kojega su uskočili kao zamjena malo ipak pojeo, ali ono što su u odlični Nizozemci napravili u nedjelju u Tvornici teško je bilo očekivati. My Baby su, naime, naprosto rasturili Tvornicu i to na način kakav se vrlo rijetko viđa. Njihov je nastup zbog interesa prebačen u Veliki pogon, a dvorana je ostala judnako pregrađena kao dan ranije za Skye & Rossa i otprilike jednako dobro popunjena.

Ono što sviraju My Baby originalni je i beskrajno zarazni miks bluesa, techna, funka, disca i koječega drugoga, ali sve to ne bi bilo ni upola dojmljivo bez veličanstveno energičnog i potkovanog nastupa tog sjajnog trojca predvođenog neodoljivom beskrajno atraktivnom Cato van Dyck, energetskom bombom brilajntnog glasa. Cato na gitari i  i njezin brat Joost koji naprosto ubija bubnjeve, voze repetitivne ritmove na koje se slaže blues gitara Daniela Johnstona, a taj sumanuti i neodoljivi miks pretvara koncert u furiozni blues techno party, originalan i neusporediv s ičim. Atmosfera je u Tvornici rasla da bi kulminirala negdje već na polovici koncerta, a taj je rastur potom trajao do zadnje pjesme drugog bisa. Bilo je to ukupno dva sata i dvadeset minuta nevjerojatne energije, a kemija benda i publike je bila takva da ćemo My Baby gledati još puno puta u Hrvatskoj. Nema tu neke pjesme koja bi se naročito isticala, dapače, sve to zvuči jako slično, ali kada se stroj pokrene nastane pakao. Zapravo, bilo bi čudo da sljedeći put ne napune Veliki pogon do vrha.

Na odlični se vikend u ponedjeljak nadovazao i rasprodani koncert The xx u Boćarskom domu, ali nakon My Baby to bi bio čisti antiklimaks pa sam ga bez imalo grizodušja propustio. Malo mi je taj hype oko benda isforsiran i prenaporan, a malo mi je i njihova glazba, jebiga, dosadnjikava. Uglavnom, nek su oni rasprodani pa tko je bio valjda je i uživao, premda kako čujem baš i nisu svirali sve što se očekivalo. Ah ti tankoćutni umjetnici...