Dan nakon što je mlađahni i sad već skoro pa i simpatično iritantni i antipatični Justin Biber raspametio djecom ispunjenu Arenu i izazvao tragikomičnu histeriju u domaćim mainstream medijima koji su vrijedno iz minute u minutu detaljno izvještavali o njegovom bauljanju Zagrebom, masiranju djevojaka, treniranju s hokejašima, susretu sa suprugom bivšeg premijera, preuzimanju čokolade od obožavateljice, buljenju u prazno, plivanju s dupinima i kitovima, pronalasku lijeka za neizlječive bolesti, hodanju po vodi, šetnji Marsom i Jupiterom i svemu što o Biberu treba znati, u Zagrebu se dogodio i sasvim normalan koncert.
U punoj dvorani Dražena Petrovića svoj su 20. rođendan koncertom proslavili Placebo i to su napravili tako uvjerljivo i moćno kako se vrlo rijetko viđa u Zagrebu. Zanimljiva je priča o Placebu i njihovoj karijeri. Malo je bendova, naime, bilo toliko prezreno od kritičara, a s tako slabim argumentima i bez ikakvog konkretnog razloga. Te nisu dovoljno ovo, te nisu dovoljno ono, ali, jebiga, androgini Brian Molko uglavnom je dosljedno furao svoj film i nikad nije bio pretenciozan ni iritantan poput kralja svih blefera i fejkera Bono Voxa niti je bio bezličan i kao smrt dosadan poput Chrisa Martina.
Glazbeno Placebo nisu vrh svijeta, nisu inovatori ni pokretači trendova, ali snimili su nekoliko pristojnih i slušljivih albuma i za razliku od mnogih omiljenijih i razvikanijih kolega nemaju se čega u karijeri sramiti. Ipak, ono što im samo kreten može osporiti njihovi su odlični živi nastupi. Koncert u Ciboni četvrti je kojeg sam vidio i od toga su podbacili samo jednom i to na INmusicu, odnosno onom jarunskom polju na kojemu zapravo nitko u povijesti i nije odradio nastup za pamćenje. Prave su se stvari na INmusicu uvijek događale na manjem stageu, premda je i to sve rjeđe od kad se line up počeo dramatično srozavati.
Premda u Hrvatskoj Placebo imaju dosta navijača, a na koncert je stiglo i mnoštvo Slovenaca, njihov je dvoranski nastup u osiromašenom i temeljito poseljačenom Zagrebu ipak bio rizik za organizatore. U Zagrebu se zahvaljujući odličnim programima u Tvornici, Močvari i Vintageu može vidjeti brdo sjajnih klupskih koncerata, ali s iznimkom seljoberskog S.A.R.S.-a ili nekih masovki koje garantiraju najezdu razvaljenih klinaca veće dvorane se gotovo više i ne rade jer naprosto nemaju za koga. Fijasko Placeboa značio bi novi čavao u lijes te vrste koncertne ponude i zato je čak i za one koji Placebo ne vole odlična vijest da su razvalili Cibonu.
Početak doduše uopće nije bio obećavajući. Vrlo dobri velški Joy Formidable koji su odrađivali posao zagrijavanja imali su gotovo praznu dvoranu i zvuk koji je bio nešto najstrašnije što sam čuo od kad pohodim koncerte. Kad bendu koji ovisi o gitari doslovno ubiješ gitaru pa ostane samo preglasni bubanj i mumljavi bas osudio si ga na smrt, a Joy Formidable su u u toj besmislenoj agoniji koju nisu zaslužili imali živaca sudjelovati jedva 25 minuta, što je valjda najkraći nastup predgrupe ikada. Šteta, jer riječ je o bendu koji vrijedi vidjeti uživo i vrijedilo bi ga dovesti u neki od klupskih prostora.
Kad smo već kod zamjerki treba spomenuti i premali broj šankova zbog čega se na pivo čekalo iritantno dugo što je također posve bespotrebno i neshvatljivo.
Placebo su praćeni ovacijama na stage izašli točno u 21 sat i od prvog takta bilo je jasno da će to biti vrhunski koncert sjajno raspoloženog i nabrijanog benda za jednako tako raspoloženu publiku. Zvuk je sada, razumljivo, bio odlično složen, a zahvaljujući ekranu u pozadini preko čitave širine pozornice i briljantnom osvjetljenju bio je to jedan od vizualno najimpresivnijih koncerata koje je Zagreb ikada vidio.
Bez albuma kojega treba promovirati Placebo su čitavu rođendansku turneju pa tako i zagrebački koncert zamislili kao veliki the best of i to je savršeno funkcioniralo. Nakon žestokog početka uslijedio je sporiji i laganiji srednji dio čiji je vrhunac bila izvedba „Without You I`m Nothing“ posvećena Davidu Bowieu i praćena njegovim snimkama i fotografijama na ekranu što je potaklo ovacije čitave dvorane, da bi prema kraju ponovno ubrzali i regularni dio programa završili moćnim izvedbama "Special K", "Song To Say Goodbye" i „The Bitter End“ praćenim euforičnim reakcijama čitave dvorane.
Očekivano, uslijedile su ovacije i pozivi na povratak pa bisevi, prvi s tri pjesme pa drugi s obradom „Running Up That Hill“ Kate Bush i to je nakon vrlo poštenih dva sata i dvadeset minuta bilo to. Uvjerljivo najbolji koncert koji su Placebo održali u Zagrebu i jedan od boljih koje je ovdašnja poblika imala prilike vidjeti posljednjih nekoliko godina. Za usporedbu, ovo je svirački bilo bolje, žešće, srčanije i uvjerljivije i od Red Hot Chili Peppersa na Hipodromu i od U2 na Maksimiru, kao i od nastupa velike većine headlinera koji tradicionalno s pola snage odrađuju posao na polju INmusica, da ne kopamo dalje po prošlosti. Po atmosferi, pak, nastup Placeboa u Ciboni bio je uz bok zagrebačkim koncertima bendova s najodanijim i najglasnijim navijačima poput Pearl Jama iz 2006. ili nekim od gostovanja Depeche Moda. Sve u svemu vrlo ugodno iznenađenje i potpuni i zasluženi trijumf na sjajnom rođendanskom tulumu.